Preskoči na glavni sadržaj

You may say I'm a dreamer....

Nisam oduvijek ovako umorna, cinična i nervozna, kunem se. Nekad sam bila zaigrana, neustrašiva, sanjarila sam o nemogućim stvarima, maštala da mi se događaju filmski scenariji, hodala bih s kišobranom tijekom najtoplijeg dana u godini, pjevala duž cijele ulice na sav glas, pročitala sam Hobita u jednoj noći, skupljala sam Pokemone, imala sam stihove Lenonnove Imagine na zidu svoje tinejdžerske sobe, vjerovala sam u vile i u jednoroge, ali negdje je putem sva ta čarolija iščeznula iz mojih misli, iz mog bića. Ne mogu svaliti krivnju ni na koga jer sam svjesna da sam samoj sebi zabranila gledati svijet kroz ružičaste naočale – selidba u Šibenik i dvije godine usamljenosti me uništilo. Dok su mi prijatelji, miljama daleko, predbacivali negativan stav, ja sam svakog dana trudila pokupiti komadiće same sebe s poda, odraditi posao, izgurati još jedan dan. Ponestajalo mi je snage i tonula sam u cinizam i bijes. U tom sam raspoloženju i započela pisati ovaj blog prije točno sedam godina. U trenutku lucidnosti, bez puno informatičkih vještina i razmišljanja, složila sam post i objavila ga. Nitko ga nije vidio, nitko ga nije pročitao, ali ja sam lakše disala tog dana. Spasila sam samu sebe, bar nakratko.



Ipak, ta borba sa svime što me plaši i što me unesrećuje ostavila je trag na meni. Ne sanjarim više, trudim se biti prisutna i zahvalna Bogu na svemu što imam danas i ne očekivati ništa od života, a možda je to i razlog zašto čitam samo klasike i mračnu modernu fikciju. Mi smo ono što čitamo, htjeli – ne htjeli. Ipak, kad mi je prijateljica rekla da je knjiga Sanjar Strange nešto najbolje što je ove godine pročitala, poželjela sam je odmah u rukama - znatiželja je ubila mačku, je li. Kad ti netko na taj način preporuči knjigu, onda bi odbijanje čitanja takvog blaga značilo istepsti tom nekome iz ruku srce koje ti je pružio na dlanu, a to nikako ne bih htjela učiniti, pa sam Sanjara posudila od svoje Stane (hvala!), Sanjara lude književnice sa žestoko pink kosom, Laini Taylor.


Glavni lik ove narančaste knjige, koju sam silno željela pročitati, ali glede koje sam na samom početku odlučila da je djetinjasta i da mi se neće svidjeti, siroti je knjižničar Lazlo Strange, samozatajni momak slomljenog nosa, crnokos baš kao svaki Mađar kojeg znam (Mađarska u svijetu Laini Taylor ne postoji, pretpostavljam, ali ja sam neprestano razmišljala o podrijetlu njegovog imena), uvijek s glavom u oblacima, izgubljen u svom svijetu. Čitavog života Lazlo sluša legende o gradu čijeg se imena nitko više ni ne sjeća, a kojeg sada zovu samo Plač. Cijelim svojim srcem Lazlo vjeruje da je Plač stvaran, iako karavane iz njega odavno ne pristižu, a kada mu se pruži prilika da postane član ekspedicije koja odlučno, s još skrivenim ciljem, traži Plač, on zna da njegov život, koji se sveo na proučavanje legendi o čarobnom gradu, nije potraćen. Ekspedicija se sastojala od bivših stanovnika samog grada, od graditelja visokih tornjeva, djevojke koja se može uspeti na njih, alkemičara, mtematičara, blizanaca metalurga i raznih drugih izumitelja i umjetnika, a kako je njihova potraga napredovala, moje je zanimanje opadalo. A onda.



A onda je u priču ušla Sarai, djevojka kose i obrva boje cimeta, Sarai i njenih stotinu čestica tame, Sarai koja je jedna od preživjelih u palači u obliku serafina koja lebdi nad Plačem, jedna od preživjele djece ubijenih bogova, za čije postojanje nitko ne zna. Okot bogova sa čarobnim moćima, kažeš? Hm, zvuči zanimljivo. U jednom trenu knjiga bi me u potpunosti začarala, a u drugom sam se uvjeravala da sam uistinu blesava ako joj se prepustim. Bogovi koji manipuliraju ljudima, muza košmara s crnim obručem oko glave, koja ulazi u snove žitelja Plača i kojoj iz usta lete moljci? Pa to zvuči kao Luna girl u PJ Masks (nemate pojma o čemu pričam, znam) - na čemu je bila ta Laini kad je ovo pisala? Tražila sam izlike. Znam da gledam previše crtića za nekoga tko se želi prikazati prezrelim za fantasy žanr književnosti, ali ne bih li trebala čitati malo ozbiljniju literaturu, moja ti? Da, to je to, to je young adult knjiga, a ja sam valjda too old for this shit, baš kao Murtaugh. Nisam dopuštala knjižurini da me osvoji, ali je nisam htjela niti ispustiti iz ruku.


Negdje na polovici mučenja same sebe, tamo negdje gdje su se sve češće spominjala sakaćenja i krvave očne duplje, shvatila sam da me ova knjiga, nakon dugo vremena, potaknula da razmišljam o sebi iz perspektive mene, ne roditelja, ne kćeri, ne sestre, ne prijateljice - samo mene. Nisam bila ni svjesna koliko je vremena prošlo, a da moju radost nije uzrokovala tek šačica šljokica (Glitter girl and all). Postala sam majka, trebala bih biti odgovorna, ne tratiti vrijeme na maštanja, biti sebi na zadnjem mjestu. Ali, nisu djeca sav moj svijet, ima ispod ove umorne i živčane mame još puno toga, ima još neotkrivenog blaga, još pjesama koje se pjevaju grleno, još izgubljenih gradova. Ostatak knjige pročitala sam u jednom dahu, prepustila sam se. I povjerovala sam Lazlu, i Sarai, i svemu što ih veže, i što ih razdvaja, povjerovala sam da se duh može ulijeniti ako zanemaruješ strasti. Svima nam trebaju potrage za nečim izgubljenim, nečim što su drugi već zaboravili, nečim u što samo mi imamo vjeru. Trebaju nam spektrali, mezartimi, lebdeće citadele, treba nam Lazlova predivna naivnost, treba nam sanjarska perspektiva, NO MATTER WHAT - i hvala Laini Taylor što nas podsjeća na to, što nas tjera da bar na tren zavidimo djevojkama pink kose s kojima se na ulici mimoilazimo, tako bezbrižnima, a tako spremnima za ostvarenje svih snova.

Ovo možda nije najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala, ali je svakako najpokrivenija fairy dustom, a za prave sanjare to je gotovo i jednako :)


Hvala mojoj Marini na preporuci i na tome što je vjerovala u mene i kad me nije ni poznavala.


(Fotografirano kraj mauzoleja obitelji Pejačević u Našicama, i vječnog počivališta djevojke koja je puno sanjala, i koja se nije bojala ostvariti svoje snove, Dore Pejačević)

Primjedbe

  1. Sanjar sam na javi, što da radim. Hvala tebi što pokazuješ svakim postom da sam dobro vjerovala 😘

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...