Šljokičasta žena

Neumorni lavež iz susjednog dvorišta odjekivao je mračnom ulicom, nadmećući se s kišom koja je kucala na prozore. Muž je djecu odveo baki, a ja sam, okružena antibioticima, sprejevima za grlo, kapima za nos i zabalavljenim maramicama, ležala na kauču (živa u toplomjeru ukazivala je da dekica nije potrebna) i čitala o ženama koje komadaju tijelo prezrenog muškarca. Ah, bila je to nedjelja za poželjeti. Kad netko spomene japansku književnost, prva asocijacija mi je Haruki Murakami, netipični Japanac kojeg štuje cijeli svijet. Druga asocijacija mi je Yasunari Kawabata, japanski nobelovac koji divno piše o tradiciji ispijanja čaja, a treća zgodni Yukio Mishima, poznat, kako po romanima i dramama, tako i po ritualnom samoubojstvu. Samuraji, čast, tradicija, dostojanstvo - sve su to teme kojima je prožeta klasična japanska književnost. No, što kad bih vam rekla da u Japanu 21. stoljeća cvate žanr "feminističkog noira"? Knjigu jedne od njegovih predstavnica, Natsuo Kirino, čitali sm

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam. Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu. Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da

Zastane mi knedla u grlu kad god ugledam bake i djedove, mame ili tate koji hodaju kraj svojih unuka, svoje djece, prateći ih iz škole, i na svojim leđima nose njihove teške školske torbe. Slika je to i prilika ljubavi koja nastoji dijete očuvati od jezivog svijeta u kojem živimo, ljubavi koja samo želi grliti i preuzeti sav teret odrastanja na sebe. Istina jest - ne možemo djecu odgajati u izoliranom balončiću. Svijet je ovdje, zna biti i čudan i nasilan, ali i lijep i nježan, ako se naučimo nositi s njim. Iako moja (vrtićka) djeca ne znaju ništa o TikToku i ne prate nijednog YouTubera, nikada nije prerano progovoriti o svijetu koji nas okružuje, koji djecu silno zanima, i kojeg žele razumjeti. Slikovnice su jedan od kvalitetnijih alata kojim se možemo poslužiti u odgoju jer dijete slikovnicu doživljava svim osjetilima - ono usvaja nove riječi, dovršava nedorečenosti u ilustraciji, promišlja o poukama koje priča nudi. Bajke su, stoga, često prve priče koje djeca upoznaju. One kriju ča

Sjela sam na klupu kraj zgrade osječkog pravnog fakulteta, u koju nisam kročila cijelo desetljeće. Klupa je bila ukopana u tihu sjenu hrasta, a u blizini je sjedio samo riđokosi mladić. Rukom je prekrio lice kao da ga more sve brige svijeta, glavu je pognuo. Otvorila sam knjigu, ali pogled mi je letio na mislioca. Kako je lijepo da si mlad čovjek dopustio trenutak tišine, nikamo ne žureći, ne strahujući od vlastitih misli - pomislila sam, a on je maknuo ruku i otkrio slušalice u ušima, a mobitel na krilu. Kakvo razočaranje! Kao da to nije dovoljno, neka je gospođa sjela kraj mene, na moju klupu. Sjela, zapalila cigaretu i otpuhnula dim ispred sebe. Moj svijet bio je uzurpiran. Možda i ne bih razmaženo svojatala klupu u parku da mi u ruci nije stajala knjiga "Stolareva kći", knjiga dnevničkih zapisa Marine Vujčić (Fraktura, 2021.). Iako još nisam pročitala sve njezine romane, ova Trogirka osvojila me davnih dana, a zbog naslovnice Tisje Kljaković Braić "zatreperila sam dr

Eh, Luka moj, Nižetiću, nisi ti vidio nemir - ne znaš ti kako je kad trebaš privesti kraju tekst koji si pisao, kratio i ispravljao godinu dana i dati ga u tisak (i dan prije konačnog slanja slikovnice u tiskarski strojček ispravljala sam zareze i pregovarala s lektoricom - suludo, znam). Nervoza je dosegnula vrhunac, a teška literatura u kojoj sam tražila utjehu nije mi pomogla. Iako sam pomislila da ove dvije knjige nemaju ništa zajedničkog, na prvim sam stranicama shvatila da obje imaju pripovjedače koji su primorani vratiti se u rodni kraj - pregristi to govno, da je u objema riječ o identitetu, i da se oba ponose svojom neobičnom strukturom. "Recite što hoćete, pronaći utjehu u umjetnosti poštena je zamjena za religiju." Roman "Bivše stvari", kao svaki obožavatelj Joséa Saramaga, poželjela sam čitati čim su Brunu Vieiru Amarala, portugalskog književnika, prozvali jednim od njegovih nasljednika. Pripovjedač se, nakon propalog braka i poslovnog neuspjeha, vraća u

Moj muž. Eto, vidite sad ovu nezavidnu situaciju, sad sam prisiljena pisati o svom mužu jer je mojim Klasičarkama, kojima sam ovaj mjesec išla u posjet, izbor pao na zbirku priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, a zove se "Moj muž". Iako je Bužarovska, docentica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, popularna u Hrvata, za ovom su knjigom Klasičarke morale posegnuti u kojekakva spremišta osječke knjižnice - toliko je želja za iščitavanjem (ili potreba za razgovorom o muževima) bila jaka. Pa, moj muž. Moj muž. Zvuči kao da bih ga trebala pogrditi, a ne pohvaliti (žene ne pišu knjige s naslovom "Moj muž" da bi odale počast muškarcima, sve mi se čini). Hm, ne. Ne danas, danas sam iznad toga (jer sam danas svjesna da mom mužu nije lako sa mnom, a sutra ćemo još vidjeti). "Moj muž" je zbirka od jedanaest priča, pisanih u prvom licu različitih žena kojima je zajedničko da imaju, ili su imale - muža. Osim muža, one imaju i višak vremen