Preskoči na glavni sadržaj

Rok-rok bajke u digitalnom svijetu

Zastane mi knedla u grlu kad god ugledam bake i djedove, mame ili tate koji hodaju kraj svojih unuka, svoje djece, prateći ih iz škole, i na svojim leđima nose njihove teške školske torbe. Slika je to i prilika ljubavi koja nastoji dijete očuvati od jezivog svijeta u kojem živimo, ljubavi koja samo želi grliti i preuzeti sav teret odrastanja na sebe. Istina jest - ne možemo djecu odgajati u izoliranom balončiću. Svijet je ovdje, zna biti i čudan i nasilan, ali i lijep i nježan, ako se naučimo nositi s njim.

Iako moja (vrtićka) djeca ne znaju ništa o TikToku i ne prate nijednog YouTubera, nikada nije prerano progovoriti o svijetu koji nas okružuje, koji djecu silno zanima, i kojeg žele razumjeti. Slikovnice su jedan od kvalitetnijih alata kojim se možemo poslužiti u odgoju jer dijete slikovnicu doživljava svim osjetilima - ono usvaja nove riječi, dovršava nedorečenosti u ilustraciji, promišlja o poukama koje priča nudi. Bajke su, stoga, često prve priče koje djeca upoznaju. One kriju čarobne životinje koje pričaju, misteriozna putovanja i zabavne dogodovštine. "Tri praščića" je omiljena bajka mome sinu pa mi je poznata svaka verzija te popularne bajke koja se pripisuje braći Grimm. U svakoj od njih pouka je ista - marljivost i domišljatost se uvijek isplate, a lijenost je put u propast. Čitajući je, naglašavamo da je važno truditi se, biti strpljiv, i uvijek smo iznova u potrazi za otpornijim materijalom za gradnju kuće kojim bismo još uspješnije nasamarili vuka, jer pokazati da si mudriji uvijek je zabavno. Međutim, nisam nikada ovu bajku promatrala iz perspektive roditelja praščića koji nisu ni svjesni opasnosti koje vrebaju. Sigurnost - neopipljiv pojam koji uzimamo zdravo za gotovo.


Budući da već godinama brine upravo o sigurnosti djece, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, u suradnji sa Centrom za sigurniji Internet i IT tvrtkom Combis, izdao je digitalnu bajku "Tri praščića" kao prvu u nizu slikovnica, koje djecu poučavaju o opasnostima na internetu, i ponudio klasičnu bajku kao analogiju za virtualni svijet za koji smo neizbježno vezani mi, ali i naša djeca. Kao velikoj knjigoljupki, iznimno mi je drago da u ovom digitalnom svijetu, u kojem je sve, pa čak i škola, online, postoje čitavi timovi ljudi koji još uvijek cijene odgojno-obrazovnu vrijednost ukoričene ilustrirane dječje književnosti. Činjenica da je sav prihod od prodaje ove knjige (u iznosu od 49,90 kn) namijenjen Centru za nestalu i zlostavljanu djecu čini ovu knjigu još slađom poslasticom svakom knjiškom moljcu.


Iako bi se dalo pretpostaviti da su tri praščića teleportirana u suvremeni okrutni svijet, osnovna fabula priče o prasećoj braći ipak nije adaptirana na taj način - prasad još uvijek naivno gradi kuće u šumi - ali je ovaj put naglasak stavljen na sigurnost koju predstavlja kuća od cigle, odnosno, koje nedostaje pri gradnji kuća od slame i drveta. Valja istaknuti da je autorica teksta psihologinja Iva Vidanec, a da se ovo izdanje legendarne bajke od ostalih razlikuje po digitalnim ilustracijama za koje je zaslužna svestrana Rebeka Ljiljak.

Osim same priče, knjiga sadrži vježbenicu koja otvara temu online opasnosti i potiče roditelje da s djecom razgovaraju o tome tko bi u virtualnom svijetu predstavljao praščiće, a tko vuka, kako vuka prepoznati, i što možemo učiniti da bismo se osjećali sigurnijima. Koncizno osmišljena vježbenica postavlja pitanja o sigurnijim korisničkim profilima na društvenim mrežama, postavkama sigurnosti i privatnosti, ali i podsjeća roditelje na opasnost dijeljenja suviše informacija o djeci na internetu. Kratki kviz o sigurnosti na internetu te savjeti za gradnju čvrstih online temelja poticajno djeluju na čitatelje, velike i male, i nude novu perspektivu u šumi zvanoj 21. stoljeće. Ne dajte da vas zavaraju simpatični praščići - ako o izazovima virtualnog svijeta još niste razmišljali, ova knjiga najprije će vas preplašiti, a tek onda i educirati i potaknuti na jačanje povjerenja u odnosu dijete-roditelj, ali i na izgradnju sigurnijih kućica na internetu - ne zato što je zabavno nadmudriti zločestog vuka, nego zato što je osjećaj sigurnosti neophodan za rast svake osobe, bez obzira na njezine godine.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...