Preskoči na glavni sadržaj

Rok-rok bajke u digitalnom svijetu

Zastane mi knedla u grlu kad god ugledam bake i djedove, mame ili tate koji hodaju kraj svojih unuka, svoje djece, prateći ih iz škole, i na svojim leđima nose njihove teške školske torbe. Slika je to i prilika ljubavi koja nastoji dijete očuvati od jezivog svijeta u kojem živimo, ljubavi koja samo želi grliti i preuzeti sav teret odrastanja na sebe. Istina jest - ne možemo djecu odgajati u izoliranom balončiću. Svijet je ovdje, zna biti i čudan i nasilan, ali i lijep i nježan, ako se naučimo nositi s njim.

Iako moja (vrtićka) djeca ne znaju ništa o TikToku i ne prate nijednog YouTubera, nikada nije prerano progovoriti o svijetu koji nas okružuje, koji djecu silno zanima, i kojeg žele razumjeti. Slikovnice su jedan od kvalitetnijih alata kojim se možemo poslužiti u odgoju jer dijete slikovnicu doživljava svim osjetilima - ono usvaja nove riječi, dovršava nedorečenosti u ilustraciji, promišlja o poukama koje priča nudi. Bajke su, stoga, često prve priče koje djeca upoznaju. One kriju čarobne životinje koje pričaju, misteriozna putovanja i zabavne dogodovštine. "Tri praščića" je omiljena bajka mome sinu pa mi je poznata svaka verzija te popularne bajke koja se pripisuje braći Grimm. U svakoj od njih pouka je ista - marljivost i domišljatost se uvijek isplate, a lijenost je put u propast. Čitajući je, naglašavamo da je važno truditi se, biti strpljiv, i uvijek smo iznova u potrazi za otpornijim materijalom za gradnju kuće kojim bismo još uspješnije nasamarili vuka, jer pokazati da si mudriji uvijek je zabavno. Međutim, nisam nikada ovu bajku promatrala iz perspektive roditelja praščića koji nisu ni svjesni opasnosti koje vrebaju. Sigurnost - neopipljiv pojam koji uzimamo zdravo za gotovo.


Budući da već godinama brine upravo o sigurnosti djece, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, u suradnji sa Centrom za sigurniji Internet i IT tvrtkom Combis, izdao je digitalnu bajku "Tri praščića" kao prvu u nizu slikovnica, koje djecu poučavaju o opasnostima na internetu, i ponudio klasičnu bajku kao analogiju za virtualni svijet za koji smo neizbježno vezani mi, ali i naša djeca. Kao velikoj knjigoljupki, iznimno mi je drago da u ovom digitalnom svijetu, u kojem je sve, pa čak i škola, online, postoje čitavi timovi ljudi koji još uvijek cijene odgojno-obrazovnu vrijednost ukoričene ilustrirane dječje književnosti. Činjenica da je sav prihod od prodaje ove knjige (u iznosu od 49,90 kn) namijenjen Centru za nestalu i zlostavljanu djecu čini ovu knjigu još slađom poslasticom svakom knjiškom moljcu.


Iako bi se dalo pretpostaviti da su tri praščića teleportirana u suvremeni okrutni svijet, osnovna fabula priče o prasećoj braći ipak nije adaptirana na taj način - prasad još uvijek naivno gradi kuće u šumi - ali je ovaj put naglasak stavljen na sigurnost koju predstavlja kuća od cigle, odnosno, koje nedostaje pri gradnji kuća od slame i drveta. Valja istaknuti da je autorica teksta psihologinja Iva Vidanec, a da se ovo izdanje legendarne bajke od ostalih razlikuje po digitalnim ilustracijama za koje je zaslužna svestrana Rebeka Ljiljak.

Osim same priče, knjiga sadrži vježbenicu koja otvara temu online opasnosti i potiče roditelje da s djecom razgovaraju o tome tko bi u virtualnom svijetu predstavljao praščiće, a tko vuka, kako vuka prepoznati, i što možemo učiniti da bismo se osjećali sigurnijima. Koncizno osmišljena vježbenica postavlja pitanja o sigurnijim korisničkim profilima na društvenim mrežama, postavkama sigurnosti i privatnosti, ali i podsjeća roditelje na opasnost dijeljenja suviše informacija o djeci na internetu. Kratki kviz o sigurnosti na internetu te savjeti za gradnju čvrstih online temelja poticajno djeluju na čitatelje, velike i male, i nude novu perspektivu u šumi zvanoj 21. stoljeće. Ne dajte da vas zavaraju simpatični praščići - ako o izazovima virtualnog svijeta još niste razmišljali, ova knjiga najprije će vas preplašiti, a tek onda i educirati i potaknuti na jačanje povjerenja u odnosu dijete-roditelj, ali i na izgradnju sigurnijih kućica na internetu - ne zato što je zabavno nadmudriti zločestog vuka, nego zato što je osjećaj sigurnosti neophodan za rast svake osobe, bez obzira na njezine godine.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...