Moj muž. Eto, vidite sad ovu nezavidnu situaciju, sad sam prisiljena pisati o svom mužu jer je mojim Klasičarkama, kojima sam ovaj mjesec išla u posjet, izbor pao na zbirku priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, a zove se "Moj muž". Iako je Bužarovska, docentica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, popularna u Hrvata, za ovom su knjigom Klasičarke morale posegnuti u kojekakva spremišta osječke knjižnice - toliko je želja za iščitavanjem (ili potreba za razgovorom o muževima) bila jaka. Pa, moj muž.
Moj muž. Zvuči kao da bih ga trebala pogrditi, a ne pohvaliti (žene ne pišu knjige s naslovom "Moj muž" da bi odale počast muškarcima, sve mi se čini). Hm, ne. Ne danas, danas sam iznad toga (jer sam danas svjesna da mom mužu nije lako sa mnom, a sutra ćemo još vidjeti).
"Moj muž" je zbirka od jedanaest priča, pisanih u prvom licu različitih žena kojima je zajedničko da imaju, ili su imale - muža. Osim muža, one imaju i višak vremena na raspolaganju, rekla bih. Neki od tih muževa slatkorječivošću živciraju svoje žene, neki su slatkorječivi samo prema ljubavnicama, a svi oni - ne vide svoje žene, bar ne onako kako bi one željele biti viđene. I to onda tim kraljicama drame daje izliku da se ponašaju blesavo, da se pretvaraju u detektive, kritičare, lažljivice i rospije. Bužarovska piše direktno, životno, poput kakve komšinice s kojom uz ukuhanu kavu olajavamo muževe. Njezine su priče pitke, bijesne i duhovite, ali i iznimno dirljive, posute mrvicama svakodnevne autentičnosti. Bužarovska humorom naglašava apsurdnost razmažene ženske naravi, patrijarhalnog društva i problema s kojima se žene susreću u životu.
Priča o pjesniku Goranu me nasmijala, o Marijinoj slanoj juhi me rasplakala (da, opet sam plakala u parkiću), s Tanjom i njezinom lopatom sam suosjećala, priču "Nektar" nisam uopće shvatila (hvala Bogu, zato su tu žene s book cluba), zbog priče o Lile mi se ogadio ajvar, a nisu mi više mile ni jetrice... Svaka od tih priča bila je istinita, ali nisam se prepoznala niti u jednoj od njih - prepoznala sam neke arhaične tipove žena. Možda će netko reći da je Bužarovska napisala feministički manifest o zanemarenim i potlačenim ženama, ali žene se više ne bi trebale opravdavati svojim tradicionalno patrijarhalnim odgojem. Not any more. Dosta izlika. Dosta tog pretjerivanja, dosta zahtjeva i dramatiziranja. Možda je to pjesnik htio reći. Žene, ne budimo smiješne!
Da, ova će vas knjiga možda nabrijati na borbu za ženska prava, a možda i pripitomiti divljakušu u vama, tko zna. Čuda se događaju.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)