utorak, 30. travnja 2013.

Zašto je Šibenik u svibnju centar svita

Šibeniku je proljeće potrebnije nego ikojem gradu u Hrvatskoj. Preko zime on ima atmosferu napuštenog otoka, a već s prvim turistima, koji se pojave preko noći poput visibaba, grad oživi i stvori se neka sasvim drugačija atmosfera. Jedna od najboljih stvari u Šibeniku, osim povijesnog značaja, mnoštva palača i sakralnih objekata koji su ostaci Šibenika u njegovom najboljem razdoblju, Šibenik je naveliko poznat po svojim festivalima. Moj omiljeni je upravo Croatian Travel Festival, održan prvi put prošle godine, s kojim i započinje ljetna shema u Krešimirovom gradu.



Ove godine CTF održava se od 10. do 12. svibnja (pa vas izvještavam o njemu sada, da se stignete organizirati i da stignete sherati). Dok je lani Hrvatski klub putnika, organizator, ugostio neke od najpoznatijih hrvatski pustolova koji su svijet iz svih mogućih motiva proputovali svijet uzduž i poprijeko svim prijevoznim sredstvima (Goran Milić je ipak, čini mi se, bio najveća zvijezda!), ove godine na CTF-u možete čuti Stipu Božića, Roberta Knjaza, Ivu Mikuličina, Gorana Subašića, Maricu Mihaljević, Miru Aščića, Jasena Boku, Hrvoja Ivančića, Petra Rikića, Hrvoja Jurića, Juraja Bubala, Domagoja Jakopovića-Ribafisha, neizostavne Sinišu Glogoškog i Dvinu Meler i dr. (potpuni program ovogodišnjeg CTF-a)


Mnoštvo mladih iz cijelog svijeta, osim radionica, tribina i predavanja putopisaca te zanimljivih performansa u kalama grada, oduševi i glazbeni spektakl na samom kraju festivala. Lani je to bio TBF, ove godine to će biti Let3.

Ovaj festival - čije tribine i rasprave možete pratiti posve besplatno, dok ćete za koncert platiti simoboličnu cijenu, a čija događanja se zbivaju upravo na ulicama Šibenika, pod toplim svibanjskim suncem, uz more koje je spremno za hrabre kupače - savršena je prilika spakirate kofere, sjednete na vlak/bus/bicikl, posjetite Šibenik i barem slušajući tuđe pustolovine obiđete svijet u tri dana!

Valja naglasiti kako je upravo nedavno u samom centru grada otvoren simpatični hostel „Mare“ koji može istovremeno ugostiti 44 osobe, a ima klimu, wi-fi, parking i sve drugo što ti srce poželi. Cijene za sobu se u doba festivala kreću od 100 kn do 350 kn (ovisno o broju kreveta u sobi), a klasična mediteranska kamena kuća savršeno je mjesto za odmoriti dušu i upoznati nove, zanimljive ljude, na samo par koraka od stare jezgre.


Pakirate se?? Kad vas put nanese u Šibenik, javite mi se - častim bar kavom/sladoledom!


ponedjeljak, 29. travnja 2013.

Ja pripadam

Petnaest mjeseci - toliko je dovoljno da se čovjek u potpunosti pomiri s novonastalom situacijom, spozna - "Ovo je sad moj život" i uvidi da je, kao i svi, apsolutno zamjenjiv. 


Nije dobro da čovjek bude sam, piše u Knjizi Postanka. I zaista, otkad dišem, imam potrebu biti dio zajednice, ne neke klike koja misli da je bolja od drugih, nego stvarne, žive, zajednice ljudi okupljene u vjeri i ljubavi. Kad pogledam svoj život, čini mi se kao da mi je godinama ta zajednica bila inspiracija i potpora, razlog za radost, čak ni ako sama toga nije bila svjesna. Uvijek sam bila mali kotačić - u župi, u dječjem crkvenom zboru, u Frami, u zboru mladih... Voljela bih misliti da je svaki kotačić poseban na svoj način i da će se cijeli sistem raspuknuti ako taj kotačić nestane, ali život me naučio gorku istinu - da ta konstatacija ne stoji. Ljudi te zaborave, njihove misli su nestalne, a od svega što iziskuje trud ljudi će vrlo brzo odustati. I kotačić se odjednom nađe prepušten sam sebi na raskrižju života - pripadati nekom drugom mehanizmu ili ostati sam sebi dostatan? Dok sam tako u novoj okolini žeđala za zajednicom, nisam bila niti svjesna - još uvijek si umišljam da pripadam svom starom, dobro poznatom i uhodanom mehanizmu, nisam se prepustila rijeci promjena da me nosi, da me nasuče na neki nepoznati sprud uz koji ću s vremenom srasti. Dogodi se to u najneočekivanijem trenutku, dok pereš zube ili piješ jutarnju kavu, dok kupuješ kruh u pekarnici ili dok se smiješ u minibusu krcatom mladim ljudima, kojima glazba život znači, koferima, sendvičima i kolačima, glazbenim instrumentima i tonama notnih papira. Shvatiš da si, uh, teško je i priznati, shvatiš da si - sretan. Progledaš i uvidiš da ti je mjesto tu, s tim ljudima koji te ne poznaju u dušu, koji nisu s tobom odrasli, koji gotovo da ne govore istim jezikom kao ti, ali koji su te prigrlili - bez glumatanja, savršeni u svojoj nesavršenosti - i učinili te njihovim. Sada si i ti član te zajednice - ona će te ponekad razveseliti, ponekad rastužiti ili naživcirati, ali bez tebe neće biti ista - promijenio si ti nju i ona je promijenila tebe. I tamo negdje usred rastanka i zagrljaja, tamo negdje dok ti na telefon ljudi, koje si zavolio, a da nisi to ni znao, dreče "14 palmi" i viču da im fališ, uz mokri suzni kanal (odakle sad to?) postane ti jasno - ti pripadaš. 

nedjelja, 28. travnja 2013.

Biser gornje Slavonije

Većina nas sanja o putovanjima u europske metropole, egzotične zemlje ili otoke, dok ni sa ljepotama vlastite zemlje nismo upoznati. Uvijek nedostaje vremena ili novca, a stvar je, ustvari, uvijek u onoj "Tko neće, nađe izliku". Proljeće je, provedite dane u prirodi, čak i ako ste alergični na pelud, isplati se (govorim iz vlastitog iskustva popraćenog balavim nosom, natečenim očima i užasnim svrabom cijelog tijela)!


Park šuma Jankovac, poznato izletište, jedno je od mjesta koje je nadomak ruke svim Slavoncima, a nije daleko niti Mađarima, a u Hrvatskoj se po svojoj iznimnoj ljepoti, tišini, miru i povijesnim zanimljivostima izdvaja od drugih mjesta. Postojanje Jankovca dugujemo grofu Josipu Jankoviću, zanesenjaku koji je pravi mir mogao doživjeti jedino u zelenilu slavonske šume, s čime u potpunosti suosjećam. Nakon uspješne karijere, kao svaki pametni penzioner, ekscentrični grof je odlučio svoje zrele godine provesti na lijepom Papuku, i napustiti fancy život u Beču. Bio je vlasnik posjeda od Voćina do Virovitice, a sredinom 19. stoljeća sagradio je na Papuku lovački dvorac, dva protočna jezera - za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu, stvorivši si tako mali raj na Zemlji. Na samrtnoj postelji, poželio je da mu stijene Papuka budu i posljednje počivalište, gdje i počiva od 1862. godine.

Na omiljenom mjestu grofa Jankovića, u srcu Parka prirode Papuk, na visini od 475 metara smjestilo se ovo stanište stoljetnih kraljica šume - bukvi - i mjesto na kojem se duša odmara, ukoliko uspije izignorirati brojne komarce kojima je ondje dom. Osim grofovog groba u špilji, Jankovac morate vidjeti i zbog ovoga:


Planinarski dom
Zbog pljačke grofove grobnice i rasipanja njegovih kostiju po dolini koju je volio, na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934., a u nekoliko navrata je obnavljan, dok je danas u njemu restoran s prigodnim smještajem, a njegova okolica može poslužiti za roštilj druženja. Grof je u lovačkoj kući dočekivao pripadnike austro-ugarske elite i crkvene velikodostojnici prije 150 godina, a za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa, čiji ostaci su i danas vidljivi.


Grofova jezera
Predivna jezera s bogatom florom i faunom (koja netaknutom treba i ostati!) predivan su prizor u svako godišnje doba. Na početku planinarske staze, označene s info pločama, nalazi se izvor jankovačkog potoka za koji se kaže da je izvor vječne mladosti, što je razloga zašto se svi onamo hrle umiti u bistroj hladnoj vodi. Šetnja zelenim Jankovcem - djeluje na bore bolje od svakog kozmetičkog preparata!



Šišmiši i Maksim
Osim špilje s mramornim grofovim sarkofagom, na Jankovcu se nalazi špilja, dom šišmišima, i nekadašnje skrovište hajduka Maksima. Maksim Bojanić hajdučio je ovim krajevima sredinom 19. stoljeća, zajedno sa svojih 12 razbojnika, s kojima se i osobno razračunao. I ne zaboravite - šišmiši su draga stvorenja, ne sišu ljudima krv i ne zalijeću se u kosu - sve su to predrasude koje su stvorili Batmanovi protivnici ;)


Staklari
Za proizvodnju stakla potreban je amorfni silicijev dioksida, soda i vapnenac, a drvo bukve idealno je za stvaranje potrebne temperature za proizvodnju, što je razloga zašto je na području Papuka bilo nekoliko staklana, o čemu svjedoči i groblje njemačkih staklara na Jankovcu. Staklana je ondje postojala u 18. stoljeću pod imenom “Staklana na Skakavcu”, a tek nakon što su se šume iscrpile, grof Janković ondje je izgradio lovački dom.


Skakavac
Josip Janković što je poželio, to je i ostvario, a njegovo najveće postignuće je slap Skakavac, jedini takav u Slavoniji. Jankovački potok usmjerio je preko 17 m visoke stijene, a prizor slapa, ispod kojeg se može i šetati, a koji se ruši u duboko korito potoka Kovačice, razbijajući se o vapnenačke stijene, predivan je, bilo procvalo proljeće ili bijela zima.

Kako to kažu kauboji (I)

Mogli ste primjetiti, veliki sam obožavatelj country glazbe, kako klasične, tako i suvremenog countryja. Neki će se time možda sprdati i reći kako je country američki folk koji slušaju seljačine. Istina jest da se motivi folka kakvog mi poznajemo na Balkanu znatno razlikuju od američkih. Ima tu i alkohola i razbijanja čaša i neostvarenih snova i neprežaljenih ljubavi, ali ljepota engleskog jezika je ovdje pokazala svu svoju snagu, umotavši country instrumente u riječi u kojima se i obični seljačina - kao ja - može prepoznati. Moja ljubav prema countryju procvjetala je kad sam na Drugom programu Hrvatskog radija čula Dollyinu Coat of many colors, i proplakala kao malo siromašno dijete kojem je majka sašila kaputić. Glazba ima nevjerojatnu moć, tako dirnuti čovjeka, a country glazbenici su se za to specijalizirali. Evo kako im to polazi za rukom.

1. Odlazak iz provincije 
Jedan od važnijih motiva u country pjesama je život u provinciji i težnja za svjetlima velegrada, često i pjevačkoj karijeri. Prema country pjesmama, gotovo svaki Amerikanac želi se proslaviti u velikom gradu, a ja, iako nemam takve težnje, dok slušam o njihovim putovanjima prema ostvarenju snova, samo zažmirim i osjetim vjetar na licu - country glazba, pogotovo ako je o putu u nepoznato, u meni budi onaj cabriolet-freedom osjećaj, a ljeto gotovo da mogu namirisati. Ovaj motiv pronalazimo npr. u Don't forget you remember me i Get out of this town Carrie Underwood, How far you wanna go? Gloriane, Baby girl, Something more i Already gone Sugarlanda i dr.


2. Dom
Negdje na putu do slave, country glazbenici najčešće shvate kako je ljubav prema domu snažnija od snova o slavi, pa spjevaju niz pjesama o svojim predivnim malim gradićima gdje everybody knows their name. Pjesme koje o domu i obiteljskim vrijednostima govore su npr. Thank God for hometowns i All american girl Carrie Underwood, Oklahoma sky Mirande Lambert, American honey i Home is where the heart is Lady Antebellum, My home's in Alabama Little big towna, County line Sugarlanda, Home sweet home Blakea Sheltona i dr.


3. Provodi 
One čaše s početka priča - ovdje su. Izlasci, one night stands lijepo, gotovo romantično, upakirani, pijančevanje s dečkima, roštiljanje u dvorištu, sve je to uključeno u život prosječnog country momka/djevojke, baš kao što govori Here for the party Gretchen Wilson, Downtown, Lookin' for a good time i We owed the night Lady Antebellum, Wild at heart Gloriane i dr.


4. Bijesni prekidi 
Ljubav boli, a još više boli kada vam bivša djevojka razbije auto ili izbuši gume kad vas vidi s drugom. Oni koji slušaju country znaju - budi čovjek i nogiraj je što nježnije, za njeno i za svoje dobro. Za tu vrstu prekida ispraksirala se Miranda Lambert, što proizlazi iz njenih Crazy ex'girlfriend, Gunpowder & Lead i Kerosine, a što nalazimo i u Before he cheats Carrie Underwood, Done The band Perry, Picture to burn Taylor Swift i dr.

5. Bog 
Zahvaljivanje Bogu za ljubav, obitelj, prijatelje te molitva neizostavni su dio svake country pjesme, npr. God bless the broken road Rascal flattsa, Jesus take the wheel Carrie Underwood, God gave me you Blakea Sheltona, God's Been Good To Me Keitha Urbana, God's will Martine McBride i dr.



petak, 26. travnja 2013.

Thorinih 5

Pročitala sam nedavno da je Vincent Kartheiser zaprosio Alexis Bledel. Drago mi je da su se dvije moje djetinje ljubavi pronašle i želim im lijep zajednički život! Naime, Alexis je glumila Rory u Gilmoreicama, a Vincent Seana u filmu Aljaska, za koji sam ja još uvijek uvjerena da je jedan od najboljih filmova u povijesti kinomatografije! Aljasku smo razredno gledali u sklopu neke vrste vanjske nastave, i sjećam se da smo danima poslije projekcije smo prepričavale dojmove, a mali medo, vjerujem, zauvijek će biti u našim srcima.

Danas neću pričati o Vincentu Kartheiseru niti o životinjskom carstvu, nego o njegovoj slatkoj kolegici iz Aljaske, sada tridesetijednogodišnjoj, Thori Birch. Zanimljivo je reći da su se Thorini roditelji, inače poduzetnici, pojavili u pornografskom Deep Throat, Thora je ime dobila po bogu grmljavine, a ima brata koji se zove Bolt. Glumiti je počela u predškolskoj dobi, a pamtite ju sigurno kao Evu iz Monkey Troublea ili kao Teeney iz Now and Then. Istina, možda je vrhunac svoje karijere dosegnula prije puberteta, ako uzmemo u obzir da je American Beauty gotovo jedini razvikani, nagrađivani, blockbuster u kojem se pojavila kroz zadnje desetljeće i kusur. Ipak, volim njezin opus, a preporučujem pogledati ovo:

Hocus Pocus (1993)
Kritika je ovaj film blago rečeno isprdala, ali film o vješticama - Sanderson sestrama - koje glume Bette Midler, Sarah Jessica Parker i Kathy Najimy, a koje u 20. stoljeće vrati nevjerni djevac Max koji uz sestru Dani, koju glumi Thora, i fatalnu Allison, mačka Binxa i ostale doživljava pustolovinu svog života, kultni je film u mojoj obitelji.


The Hole (2001)
Thora je očito obožavateljica horora jer je glumila u puno njih. The Hole je bio prvi film u kojem je Keira Knightley ostvarila jednu od glavnih uloga. Priča o četiri prijatelja koji se u šali nađu u tunelima ispod škole, krvave ruke i psihijatrija dovoljan su mamac za one koji vole horore, nisu li?


Ghost World (2001)
U ovom filmu uz Thoru glumi Scarlett Johansson. Njih dvije utjelovljuju čudakinje Enid i Rebeccu. Čudne njih dvije, čudan i lik kojeg glumi Steve Buscemi. Napravljen po stripu, ovaj film o dvije prijateljice koje se ne uklapaju u normalno društvo, već je must see u svijetu geekova, a Thora u ulozi Enid je iznimno hvaljena.



Homeless to Harvard: The Liz Murray Story (2003)
Thora u ovom filmu glumi Liz Murray, djevojku iz Bronxa koja je odrasla u disfunkcionalnoj obitelji, uz roditelje ovisnike, a koja je za svoj talent nagrađena stipendijom na prestižnom Harvardu i danas je poznata kao motivacijski govornik. Thora, istinita priča - inspirativno!


Petunia (2012)
Kad su je izmorili trileri i horori, okušala se u obiteljskoj drami uz Brittany Snow iz Pitch Perfecta. Komedija o obitelji Petunia simpatičan je filmić, savršen za nedjeljno popodne uz čaj i kolače uz neprekonzervativne roditelje.


Prvi i jedini GIVEAWAY

Jedan od razloga zašto se radujem ljetu je otvaranje malih dućana u staroj jezgri grada, koji preko zime spavaju zimski san. Najdraži od njih je svakako onaj na Meduliću kraj kojeg gotovo svaki dan prođem i kojem ne mogu odoljeti. Kad god mi prijatelji ili poznanici navrate u Šibenik i namjeravaju ga napustiti s nekim od suvenira, ja ih uputim na suvenirnicu gdje pored jadranskih spužvi, ukrasne keramike i svih vrsta magneta za hladnjak možete naći divne domaće proizvode od kojih će vam mirišati cijeli stan, a i vi!


Naime, tvrtka iz Šibenika, Sapunoteka, ručno proizvodi mirisne kupke, kozmetiku, sapune i sve tome slično od prirodnih sastojaka, ekološki friendly, netestirano na životinjicama. Koliko sam upoznata, Sapunoteku možete naći u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, i u Šibeniku, osim na Meduliću, u Dalmare trgovačkom centru (ako su vam poznate ostale lokacije, javite!). Ručno izrađene sapune od maslinovog ulja te kozmetiku (čudotvorne pilinge, losione za tijelo i kreme za lice) i šumeće kupke možete naći u sljedećim mirisima: cimet, lavanda, eterična ulja bergamota, mandarine i limun trave, masline i badema, anisa i metvice, čiste morske vode s uljem metvice, limuna i eukaliptusa, ružmarina i klinčića, koštica grožđa i ružina drva, kadulje i još mnogim drugim ludim kombinacijama koje će vas oduševiti.


Svi hvale Lush i slične strane brandove, a ja, kao privremeni stanovnik Šibenika i veliki poklonik onoga "Kupujmo hrvatsko!", predstavljam vam ovaj, svakome po cijeni pristupačan, brand, i ne samo to!

Danas sam nešto posebno raspoložena (a nije ni dan kad plaća sjeda na račun!) pa se odlučih na ono što sam mislila da se nikada neće dogoditi - prvo darivanje, da ne kažem giveaway!!! Taaaaa - daaaaaaa!! :) Ovom prilikom darujem vam sapunčić Sapunoteke sa morskom soli i eteričnim uljima citronele i eukaliptusa (100 g) i šumeću kupku naziva "Nije sve tako sivo" s uljima mandarine, limun trave i bergamota (110 g) - stvarčice koje će vas opustiti u ove proljetne dane, ukloniti mrtve stanice kože nataložene preko zime,  pripremiti vam kožu za ljetno sunce i uljepšati vam dan svojim osvježavajućim aromama.


Ovo morate učiniti da biste divno mirisali:

1. Lajkati Glitter Girl Blog na Facebooku

2. Lajkati sliku poklončića i sherati je na svom timelineu

3. Ispod slike u komentaru (ne svoje sherane, nego one koju ste prvotno lajkali, jel!) navesti FILM koji vam je najviše utjecao na život, promjenio poglede na svijet, zbog kojeg ste promjenile svoj stil odjevanja, obrazac ponašanja ili shvatile što je u životu doista bitno te obrazložiti ZAŠTO u nekoliko rečenica (ne štedite, slobodno navedite i omiljene citati i slično). Najbolji komentar izabrat će stručni žiri - moje sestre i ja (da, to znači da ste vas dvije u startu diskvalificirane!:))

4. Krajnji rok za giveaway je 12:00 sati (podne) na dan 3. svibnja 2013., a ime djevojke (ne zavaravajmo se da će u igri biti momaka) koja je osvojila slatki poklonček objavit ću tijekom subote, 4. svibnja 2013. godine.


Let the games begin! :)


četvrtak, 25. travnja 2013.

All that jazz

Na današnji dan rođena je velika Ella Fitzgerald, što je obilježio čak i Google. Ella je imala raspon glasa od tri oktave (šmrc, i ja biiih!), bila je stidljivka iz New Yorka koja se poslije nastupa nije družila s bendom, čak i kad su joj amputirane obje noge, Ella je svoj novac nesebično poklanjala raznim humanitarnim udrugama, njezina impozantna zbirka kuharica danas se nalazi na Harvardu, njenu glazbu posjeduje Smithsonian - svojim izvedbama Everytime we say goodbye, A fine romance, Best is yet to come, The nearness of you, I Get a Kick Out of You i dr. Ella je postala institucija.

"I guess what everyone wants more than anything else is to be loved. And to know that you loved me for my singing is too much for me. Forgive me if I don't have all the words. Maybe I can sing it and you'll understand."
Ella Fitzgerald


Ali, meni osobno draža od lady Elle je žena koja je kao devetnaestogodišnjakinja otvorila Ellin koncert - Sarah Vaughan. Talentirana pjevačica, zvana Sailor, kao tinejdžerica se iskradala iz svog doma i nastupala u klubovima diljem rodnog joj New Jerseya (rasadnika za glazbene talente). Prvotno je nastupala u bendovima Earla Hinesa i Billyja Eckstinea kao pijanistica, a kasnije kao pjevačica. Nakon promjene stylinga (uklonila je razmak između sjekutića) zapjevala je i solo, osvojila Grammyje, svoju zvijezdu na Walk of fameu, Dvoranu slavnih, a njezin poznati swooping imitirale su i Ella, Judy Garland i Aretha Franklin, dok ju je kao veliki uzor navodila i Amy Winehouse. Ja ju volim slušati dok obavljam kućanske poslove. Ribanje wc školjke ili uklanjanje kamenca sa slavina postaje glamuroznije uz malo Sarah i njenog jazza - slobodno probajte.


Mačkamaćeha

Svako jutro unazad desetak dana točno u 6 sati budi me vika i cika koja dopire ispod prozora kraj kojeg pokušavam spavati. Ne znam zašto, ali baš to vrijeme čini se da je mojim susjedama mačkama savršeno za jutarnju ćakulu (čitaj: urlikanje). Nisam baš ljubitelj mačaka, nimalo ih ne razumijem, a ne razumiju niti one mene, jer, da razumiju, sastajale bi se negdje drugdje, i ne bi si dopuštale da ih svako jutro zločesta teta koja nije još popila jutarnju kavu (ja) tjera dok sastanče (na slici dolje je najupornija od ekipe).


I dok tako vičem „Šic, šic“ u ranu zoru, dok sav svijet spava, ne mogu, a da ne pomislim na siroticu Mačkamamu, koja mora da je bila svetica (ili je imala neku dijagnozu) kada se voljela buditi uz mijaukanje. Osječani dobro znaju životnu priču barunice Hermann, koju su zbog ljubavi prema mačkama prozvali Mačkamama, a budući da je ona prva osoba u Hrvatskoj koja je otvorila neku vrstu azila za životinje, ispričat ću danas njenu priču onima koji će slučajno zaći na ovaj blog, a u Essekeru nikada možda nisu ni bili.


Paulina Hermann rodila se 1859. godine u Novoj Gradiški, kao najstarije od četvero djece Dragutina i Pauline Lobe, plemića i vlasnika gradske pivovare. U svojim dvadesetima udala se za Dragutina Hermanna i s njim se nastanila u Osijeku, gdje će živjeti ostatak svog života. Njezin suprug bio je iznimno cijenjen u essekerskom društvu, bio je suvlasnik tvrtke „Türner i sin“, najstarije špecerajsko-kolonijalne trgovine u gradu, član Crkvenog odbora, zadužen za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla te član nadzornog vijeća osječke podružnice Austrijsko-mađarske banke. Obitelj Hermann stanovala je u osječkoj Industrijskoj četvrti, u dvorcu koji je i danas poznat kao Mačkamama. Dragutin i Paulina imali su djecu, ali ona je svoje majčinske osjećaje poklonila i osječkoj sirotinji te napuštenim životinjama. Smatrali su je ekscentričnom i bila je česti predmet essekerskih trač partija, pogotovo kada se, nakon suprugove smrti, ponovno udala za austrijskog baruna Wesselyja. No, Paulinu to nije smetalo, bila je kulerica kakvu Osijek ne pamti – posjedovala je kuću i u Županijskoj ulici, održavala je raskošne zabave, okupljala sve gradske uglednike, voljela je putovati, bila je svoja i živjela je kako je htjela, nikada ne zaboravljajući one koji nemaju sredstava za život ili krov nad glavom. Na svom posjedu ugostila je brojne mačke, pse, golubove, divlje mačke, a legenda je da je za kućnog ljubimca imala čak i lava. Njezina briga o sirotinji i životinjama dovela ju je i do bankrota, pa se u svojim osamdesetima otuđila od Osječana, ne izlazeći iz svog dvorca. Umrla je 1938. godine, a pokopana je, navodno, na groblju Svete Ane. Kažem navodno jer danas ondje ne postoji njena grobnica, nadgrobni je spomenik uklonjen kako bi se grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.


Čula sam da postoji samo jedna fotografija barunice Pauline (slika gore), što je začuđujuće s obzirom koliki je trag ostavila u srcima grada na Dravi. Paulinin dvorac i danas stoji na uglu Drinske i Vinkovačke ulice, u njemu je prostor vijeća gradske četvrti te kafić, a tijekom povijesti u njemu su bile zbrinute izbjeglice. Krajem '40.-tih godina prošlog stoljeća, zgrada je postala društveno vlasništvo, a potomci obitelji Hermann preselili su u Zagreb. Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili danas se nalazi u svečanom salonu Osječko-baranjske županije na Trgu Ante Starčevića, po Mačkamamom naziva se kvart, pa i radio, dok spomenik Paulini Hermann danas krasi osječku Industrijsku četvrt, u spomen na damu koja se u pratnji mačaka vozila fijakerom po prašnjavim essekerskim ulicama.

srijeda, 24. travnja 2013.

Zima s police

Često priđem svojoj polici s knjigama, uzimam knjigu po knjigu u ruke, čitam posvete, listam stranice do onog omiljenog mi citata, sa sjetom se prisjećam trenutka kada sam je prvi put primila u ruke i prisvojila. Neke od njih uspomena su na drage ljude, neke od njih sama sam si kupila poslije teškog ispita (yes, I know how to party!), a neke od njih čuvaju esencije izgubljenih prijateljstava.


Jedna od takvih je Zima za dvoje Nicholasa Sparksa. Prije nego je postala film koji je uobičajeno sredstvo kojim djevojke muče svoje momke, ridajući kraj njih mrtvih-hladnih, i prije nego je Ryan Gosling postao čest gost u snovima svake druge žene na svijetu (ne, u tu statistiku se ne uklapam - za mene je Tom Hardy number one), Notebook je bila knjiga, a kod nas su je preveli - Zima za dvoje, što mi ni dan danas ne ide u glavu. S obzirom da sam je pročitala kao srednjoškolka, kada je Internet bio nužno zlo koje smo koristili samo za potrebe pisanja seminara u Wordu, a pristupanje informacijama nije bilo bitna stavka u životu jednog hrvatskog tinejžera, nisam znala za popularnost koju je Nicholas Sparks uživao u SAD-u. Nabasala sam na knjigu s labudima na naslovnici u knjižnici, svidjela mi se prva stranica (knjigu sudim po prvoj stranici, ne po koricama), i već nekoliko sati nakon slučajnog pronalaska prepričavala sam je dečku preko telefona. "Ali, oni su ti kao mi, ma moraš to pročitati!" Blago rečeno, moj dečko nije ljubitelj knjiga, pogotovo ne ljubića, pa je na moja dosadna prepričavanja sadržaja knjiga najčešće preokretao očima, što me nikada nije omelo da mu ispričam sve što sam htjela. Međutim, kad sam sutradan na dejt donijela kopirane omiljene mi stranice iz Zime za dvoje (yes, I did!), slušao je s pozornošću (hm, opis zgode ispred kamina mu je privukao pažnju). I tako sam ja od 2003. godine uvjerena kako sam ja njegova Allie, a on moj Noah i kako će mi on, kad me onaj nesretni Nijemac Alzheimer zgrabi, čitati knjige i maziti me i paziti.


Znajući za moje prisvajanje ljubavi Allie i Noaha, stara prijateljica poklonila mi je na studiju Zimu za dvoje. U nju je napisala "Prva ljubav je ona prava", jednostavnu posvetu koje se tako često sjetim. I iako nas je vrijeme udaljilo, a s godinama je naše prijateljstvo izblijedjelo, tako da smo jedna drugoj stranci, ona je često tu, u mojoj glavi, podsjeća me - iako je sve prolazno, pa i prijateljstva u koja smo se nekad kleli - prava ljubav je ono što ostaje zauvijek.

Nevermore!

Tužna je ova prolaznost proljeća, kada većina serija završava sezonu tako da to jeseni nemamo što gledati. Buuuuuuaaah. Tako će ovih dana biti emitirana posljednja epizoda prve sezone serije Following, za koju ste sigurno čuli, a ako niste, trebali biste. Pomalo bittersweet, ali ne brinite, bit će i druga sezona! 


Nova je moda praviti serijale sa zvučnim imenima, kao što je uspješna serija Homeland s Claire Danes i kao što je Following s gosponom Kevinom Baconom u glavnoj ulozi. 

Bacon je glumac koji ima facu bad guya, a uspješno se snađe u svakoj ulozi, od legendarnog Ren McCormacka u Footlooseu, Seana Devinea u Mystic River, Capt. Jack Rossa u A Few Good Men i meni ipak najdražeg Wadea u River Wild s Meryl Streep. U Followingu glumi Ryana Hardyja, profilera koji pokušava otkriti kako serijskom ubojici - profesoru književnosti koji je osuđen zbog brutalih ubojstava četrnaest svojih studentica i koji je pobjegao iz zatvora - uspijeva pridobiti obožavatelje koji su spremni izvršiti njegovu volju, pomalo nalik kultu Charlesa Mansona. 


Inovativna je to ideja, stvoriti seriju o briljantnom serijskom ubojici o kojem se, čini se, sve saznajemo već u prvoj epizodi, dok je ostatak serije dinamična i napeta igra mačke i miša. Hrpa zgodnih i talentiranih mladih ljudi koji glume serijske ubojice u službi poremećenog profesora je samo zgodan dodatak. Ako volite Bacona, vađenje očiju i krv u solidnim količinama, voljet ćete i ovu seriju, koja će vas, ako ništa drugo, ponukati da pročitate čitav opus Edgara Allana Poe, na kojeg se fura pomahnitali Joe Carroll, profesor strašne karizme koji vjeruje da je bit umjetnosti ljepota, a da nema ljepše stvari od smrti lijepe žene. Pogledajte i nećete moći prestati gledati je - nevermore.


Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (III)

U trećoj turi o Gilmoreicama govorim o vrlo važnim životnim lekcijama kojima su me naučile i bez kojih bih ja vjerojatno bila wanted kao kleptomanka, a depresiju nikad ne bih liječila čipsom i čokoladom. Ipak, neke lekcije čovjek usvoji tek kad ih osjeti na svojoj koži, a neke stvari ne može ne uzeti k srcu, bez obzira što je svjestan da svijetom hodaju ljudi koji ga na svakom koraku nastoje obeshrabriti i ubiti u pojam - iako bi bilo jednostavnije na svaku kritiku odgovoriti samo:


16. Ne kradi

Svi se držimo one "Ne kradi", ali Rory, inače uvijek sva pristojna, pod stresom čudno reagira - u trenutku kada ju je Dean prvi put poljubio, ukrala je kukuruzni škrob, a kada joj je Mitchum rekao da nema talent za novinarstvo, s Loganom je ukrala jahtu i završila u buksi. Škrob je ostao lijepa uspomena, ali zbog ukradene jahte, odradila je 300 sati rada za opće dobro, pa pamet u glavu, folks!


17. Žaluj

Iako je pokušavala ignorirati prekid s Deanom, Rory je na kraju ipak završila u suzama, shvativši da je majka bila u pravu - u slučaju prekida ljubavi, jedini lijek je nedepiliranje, junk food, obilje sladoleda i plakanje do iznemoglosti uz tužne ljubavne filmove kao što su Ishtar i Ljubavna priča.


18. Drugima ne govori loše o svojoj majci

Kad god se posvađate s majkom, imate strašnu potrebu svima obrazložiti na koji način vam je ovaj put upropastila život, no, think again - ponekad, kad govorite o drugima, pogotovo o članovima vaše obitelji, jedini bad guy u priči ste upravi vi.


19. Ne uzimaj mišljenja ljudi koji te ne poznaju k srcu

Rory je zbog Mitchumovog "You don't got it" odustala od svojih snova, prekinula studiji i odradila 300 sati rada za opće dobro prema nalogu suda. Čuli ste ono "Ponekad nije bitno što se govori, nego tko to govori"? Svima nam preteško pada kritika, a ako je ona upućena od osobe koja nas uopće ne poznaje - uzimamo ju kao objetkivnu apsolutnu istinu i zbog nje smo spremni mijenjati svoje stavove i svoje ciljeve. Znate što? Not worth it. Live and let live!


20. Ne ostavljaj bivšeg i sadašnjeg dečka u istoj prostoriji

Muškarci su uvjereni da žene vole kada jedan drugoga istuku u želji da se dokažu pred njom. Slatka tajna - i žene su uvjerene da je ta dominantnost iznimno privlačna - sve dok se zaista dvojica ne potuku zbog nje - tada oni ispadnu neandertalci, a ona se smatra uzrokom muške gluposti. Nije to situacija koja vam je u životu nužno potrebna.


utorak, 23. travnja 2013.

Ljubitelji knjiga, ujedinite se!

Pročitala sam na jednom portalu izjavu profesora Filozofskog fakulteta u Osijeku u kojoj on govori kako 56 % građana Hrvatske starijih od 15 godina pročita iz razonode ili užitka godišnje jednu knjigu (dok 57% ljudi u svijetu mjesečno pročita jednu knjigu), a što je podatak kojeg on ne smatra lošim.


E, pa, profesore, ja smatram. Jedna knjiga godišnje? Zaboravimo na siromaštvo, kapitalizam, skupe knjige - ljudi kao da su zaboravili da postoje knjižnice - znate, one hrpe knjiga koje čekaju da budu pročitane, za pišljivih 50-100 kn godišnje? Ukoliko polovica Hrvata godišnje ne pročita niti jednu knjigu, možemo slobodno reći da je polovica Hrvata neuka, jer biti načitan danas zaista nije luksuz koji si mogu priuštiti samo doktori znanosti. Čitanje iz gušta trebalo bi biti potreba svakog čovjeka, služiti mu kao odmor od svakodnevnog stresa i stručne literature, poreznih obrazaca, tiskovina ili časopisa koje smo iz raznih razloga prisiljeni čitati.


Idu mi na živce mediji koji sudjeluju u umjetnim akcijama koje bi trebale potaknuti ljude na čitanje, a istovremeno šopaju ljude sa šund literaturom kao što je 50 nijansi sive (nažalost, da nema te knjige bi postotak s početka ovog posta bio još poražavajući) i kojoj je jedina svrha - prodati! Belles letteresa iliti lijepa književnost - poznajete li taj pojam? Svrha beletristike je odvesti onoga tko ju čita na putovanje koje će ga preporoditi, poučiti, zabaviti, koje će promijeniti njegov način gledanja na svijet. Lijepoj književnosti ne može vas privući popularizacija čitanja učinjena od onih koji od izdavanja knjiga žive niti knjiga napisana pod pritiskom izdavača - "kao na traci" - tome vas može privući samo ljubav prema lijepoj riječi, prema lijepim mislima koje su se rojile u glavi onoga tko je štivo koje čitate donio na svijet. Tu ljubav može vam usaditi roditelj, prijatelj, profesor, onaj koga volite ili koga iznimno cijenite, i to nehotično. Neki će se možda truditi zavoljeti knjige, čitati jednu knjigu mjesecima kao da je najgora domaća zadaća, ali kao niti jednu ljubav, niti ovu ne možeš iscenirati. U pravom knjiškom crvu prepoznat ćete ljubav prema književnosti koja graniči s nužnom potrebom i vidjet ćete na primjeru njegovog života da ga ta ljubav mijenja, da se on skladno izražava, da je sposoban svoje osjećaje iznijeti na svjetlo dana, da suosjeća s ljudima kao što suosjeća s likovima o kojima je čitao, da se divi svijetu svakoga dana i svake minute - i poželjet ćete osjetiti takvu ljubav! Nije istina da Hrvati ne čitaju, čitaju, dakako, ali premalo žive ljubav prema knjigama svakodnevno, kao da lijepu riječ nikada ne dožive u svoj njenoj punini. Zato, ljubitelji knjiga, ujedinite se, sjednite s knjigom pod drvo - upijte svaku pročitanu riječ, gutajte knjige, budite spremni na raspravu o svakoj, posuđujte drugima knjige koje u svojim kućnim bibliotekama ljubomorno čuvate, uzbuđeno iščekujte sljedeći odlazak u knjižnicu, pričajte o knjizi koja vas je oduševila na kavi s prijateljem, širite ljubav, na vama svijet ostaje! Neka vam nijedan dan ne prođe bez hrpe papira u rukama i neka ljubav prema lijepoj riječi u vama nikada ne ugasne - to vam želim od srca želim danas - na Svjetski dan knjige!

Still The One and Only

Danas se moj dragi upušta u nove pustolovine u ukletom klubu 27 - srećom pa nije celebrity, pa se ne bojim za njega. Iako nas mnogi gledaju kao čudake - jer kako je moguće da nismo poljubili stotinjak onih krivih prije nego smo upoznali jedno drugo, i jer nije fer da netko pola života provede tražeći ljubav dok smo je mi okusili u najljepšoj dobi života, zatelebavši se još negdje oko male mature - ali nije nas briga, mi smo još tu - bolji no ikad - usprkos svim olujama koje smo i sami stvarali i koje je svijet stvarao. Znali su još onda da je problematičan, i da mu je stidljivo lice samo paravan za sve nepodopštine koje je radio, ali ja sam ga odmah prepoznala onakvog kakav uistinu jest - čovjek čiste duše koji, kad voli, voli do kraja. To je bilo sve što mi je trebalo, i sve što ću ikada trebati. 

Sunce moje, neću ti pisati pjesme, jer za poeziju dara nemam (iako kažu da je pod utjecajem ljubavi svatko postaje pjesnik), samo ću tebi u čast podijeliti neke od veselica (koje mi na pamet padaju ove sekunde jer bih ih u protivnom mogla navesti tisuću) koje dočaravaju kako se osjećam danas - kada imam čast slaviti s tobom dvanaesti rođendan otkad smo zajedno :* Iako sam 600 km daleko, u mislim sam u tvome krilu!


Paramoreova Still Into you kaže "It’s not a walk in the park to love each other", i baš ta njihova šašavost me podsjeća na naše početke, poljupce u parku, prva obećanja, i ne mogu se ne smijati od dragosti - jer uz tebe se osjećam kao da ću vječno biti blesava i mlada.


Mislim da je najvažnije što dvoje može imati u vezi upravo čvrst temelj, mi ga imamo, jer dječja ljubav koja polako sazrijeva u odraslu ljubav je nešto što nepovratno veže dvoje ljudi. Kad god i imamo teške faze, sjetim se tih temelja, i jasno mi je da se u slabosti snaga usavršuje -  "Changing, our love is going gold, even though we grow old, it grows new"


Morala sam staviti Katy :) jer još uvijek, kad me poljubiš, imam taj hummingbird heartbeat, kojeg ova prokleta udaljenost samo ubrzava.

Baš kao što Pink kaže, nekad si asshole, ali i takvog te volim :) Ne brini, svjesna sam da sam i ja često asshole, i da trebam biti kuš jer me uopće trpiš. Činjenica je da jedino tebe mogu istovremeno i mrziti i obožavati - to mora da je true love :)



Zaista smo blagoslovljeni ovom ljubavlju i često to zaboravimo. Tek kad se problemi poput oblačnog neba raščiste, uviđamo da smo jedno uz drugo kroz sve sumnje, uspone i padove. Hvala Bogu na tome!


Sve mi se čini da će ova pjesma predstavljati naš život u budućnosti, u ovoj perspektivnoj državi koja nam obećava samo kredite i nezaposlenost. Drugi vole Living on prayer, a ja baš volim Born to be my baby (valjda zbog nananananana), i iako im je motiv isti, osjećam kao da je baš ona naša - jer ćemo sve preživjeti  uvjereni - kakvi god jesmo nesavršeni, rođeni smo jedno za drugo. (It's my lifeeeeee :) ) 


Bit ćeš sretan da je na popisu barem jedna pjesma koju i ti voliš :) Volim je i ja jer sam sigurna, ako napustim ovaj svijet, samo ti ćeš mi biti na pameti, svi naši planovi, sve naše uspomene, i vječno ću žaliti što ti na njima nisam dovoljno zahvalila. Hvala ti na ljubavi!

Sretan rođendan, baby!

ponedjeljak, 22. travnja 2013.

Zemičke u planinama

Upitao me zantiželjni prijatelj hoću li na blogu pisati o knjigama koje imam u svom vlasništvu jer svaka knjiga koja krasi nečiju kućnu knjižnicu ima posebnu priču. Pa, evo, samo za njega, počet ću od jedne koja mi je obilježila djetinjstvo, i prije nego sam sama znala čitati.


Zasigurno jedna od vrijednijih stvari u našem domaćinstvu, za koju ćemo se poklati u ostavinskom postupku, jest knjiga Heidi Johanne Spyri koju je naš djed Zvonko dobio u vojsci početkom '60.-tih godina. Djed baš nije bio ljubitelj knjiga, nisam ga nikad vidjela da čita nešto osim Danice, ali zato je moja majka oduvijek bila knjiški moljac. Kad se udala, gotovo da ništa nije ni ponijela iz svoje kuće, tek nekoliko svojih starih bilježnica, slike koje je naslikala u raznim tehnikama i koje sam kao mala često vadila iz mapa i divila im se - i djedovu Heidi. Čitajući Heidi od najranije dobi, mama se zaljubila u planine i one za nju i danas predstavljaju slobodu, toplinu doma, odmor za dušu, raj na Zemlji. Da joj danas ponudite kolibu u Švicarskoj, ili u Lici, mislim da bi se preselila istog trena!


Dok sam bila djevojčica, mama mi je često pričala priče i bajke, ali jedino je Heidi čitala (uvijek je pogrešno izgovarala njeno ime – baš onako kako se i pisalo, ['heidi] - kao da ljepotu misli Johanne Spyri nije mogla dočarati svojim riječima. Dok su mamu uvijek iznova fascinirali opisi čarobnih alpskih krajolika, ja sam zavoljela siročicu Heidi, i bila sam uvjerena da bismo ona i ja, tako slične, bile najbolje prijateljice. Čim sam prohodala čuvao me djed koji je hodao po dvorištu pjevajući i koji mi je uvijek dopuštao da radim svakakve nepodopštine. On možda nije živio u Alpama i nije imao drvenu kolibicu, ali seoski život i spavanje na djedovom velikom trbuhu za mene su bili dovoljni da pomislim kako sam i ja poput Heidi – sigurna uz svoga djeda. Živjeli smo tada skromno, roditelji su mi marljivo radili, a novaca svejedno nije bilo, bila su neka druga vremena, pa su mi neki pojmovi iz Heidi predstavljali apstrakciju koja postoji samo u knjigama i nije dostupna običnim ljudima. Kroz Heidi sam naučila da dječaci čuvaju koze i da je kozje najzdravija stvar na svijetu, da djeca, ako pate od nostalgije za domom, mjesečare, a da i nepokretne djevojčice naposljetku prohodaju – sve što im je potrebno jest da ih netko gurne iz kolica! Možda vam se čini glupo, ali sjećam se kao jučer dana kada mi je mama prvi put čitala o Heidinom prijateljstvu s djevojčicom Klarom koja je bila u kolicima. Osim što je slika Klare u kolicima bila moj prvi susret s ljudima s invaliditetom, i život Klarine obitelji me intrigirao. Obitelj Sesemann za doručak je jela zemičke koje je Heidi skrivala u ormaru za crne dane, a o kojima sam ja mamu ispitivala kao da su nešto najekstravagantnije na svijetu. Mali okrugli kruhići, wow, kako otmjeno! I danas, kad god vidim zemičku, sjetim se djedove knjige i poželim ju strpati u džep – zlu ne trebalo.


Johanna Spyri, najpoznatija švicarska književnica za djecu, Heidi je, vrlo vjerojatno napisala po uzoru na ilustriranu knjigu iz 1830., o djevojčici Adelheide s Alpa, a prema svojim doživljajima iz djetinjstva, dok je ljetovala u blizini Chura u Graubündenu, ali ja ću Heidi uvijek doživljavati baš kao da ju je napisala moja majka čija ljubav prema planinama je zagrijala i moje dane djetinjstva.

Mommie Dearest

Kao svaka prava Liz Lemon obožavateljica vjerujem da je što god Oprah kaže - svetinja. Tako ja svako malo zavirim na njenu web stranicu, a ponekad čeprkam i po starim postovima, samo da se podsjetim koje su stvarčice bile Oprine omiljene 2009. godine. Na ime Amy Chua naletjela sam prije dvije godine i otada sam njezin bestseler Majka uspjeha imala na popisu knjiga to read. Njena knjiga o kineskim i zapadnim roditeljima i njihovom odgoju potresla je Ameriku i oduševila Kinu - Amerikanci su je prozvali najgorom majkom ever i prijetili joj i smrću, a Kinezi su od nje tražili tajne odgoja uspješne djece. Jer, koja majka djeci prijeti da će im zapaliti igračke ako na klaviru savršeno ne odsviraju Clementinijevu sonatinu? Hm, američka očito ne. Hrvatska? Čula sam ja i gore prijetnje, iako ne sviram niti jedan instrument :)


Amy Chua doista je jedna žena kojoj ne mogu, a da se ne divim, pogotovo u trenucima kada patim od opasnog pomanjkanja motivacije za najvažniji ispit u svom životu. Ona je iz djeteta imigranata, koji su ostvarili američki san, kojeg su u školi nazivali "kosooki" izrasla u uspješnu profesoricu prava na Yaleu, koja se udala za Jeda (najstrpljivijeg muškarca na svijetu), drugog uspješnog profesora prava na Yaleu, i zajedno s njim odgojila (mandarinski jezik, židovska vjera) dvije prekrasne i preinteligentne djevojčice, od kojih jedna već studira na Harvardu, a zasigurno se i mlađoj smiješi slična budućnost. Kako joj je to uspjelo?

Odgajala je djecu kako su njezini roditelji odgajali svoju (ona je jedna od četiri uspješne sestre koje su ili osvojile par olimpijskih medalja ili su liječnice ili dr.sc.mr. svašta nešta) - nimalo ne uvažavajući njihove karakterne osobine niti želje, jer djeca ne znaju što žele, zato i postoje roditelji. Kineski roditelji. Njene kćeri nikada nisu smjele prespavati kod prijateljice, odlaziti na play date s drugom djecom, nastupati u školskim predstavama, žaliti se što ne nastupaju u školskim predstavama, gledati televiziju ili igrati računalne igre, same birati izvannastavne aktivnosti, dobiti ocjenu manju od pet, ne biti najbolje učenice u svim predmetima osim tjelesnog odgoja i dramske skupine, svirati neko drugo glazbalo osim klavira ili violine i ne svirati klavir ili violinua, a svirale su ih čak i na godišnjem odmoru.

 

I sve išlo donekle glatko do onog dana kada se njena mlađa kći, divlja Lulu koju će čitatelji ove knjige obožavati, usprotivila majčinim pravilima, pokazavši da itekako zna što želi, a što ne. Do spoznaje da se ne mogu sva djeca odgajati na jedan način, ova majka, koju je dijete uspoređivalo s Lordom Voldemortom, i ponukala da napiše ovu čitku i zanimljivu životnu priču (na svakoj stranici govorit ćete "OMG!" razrogačenih očiju), došla je tek kada je Lulu počela napravila scenu u restoranu nasred Rusije.

Idealan poklon (12. svibnja je Majčin dan) za svaku ženu koja je majka ili koja to želi postati jednoga dana, ovaj knjiga o uspjehu (i je li to zaista uspjeh?) i strahopoštovanju prema roditeljima zasigurno će otvoriti teme za razgovor između vas i vaših majki (bile one tigrice ili ne) te vam otvoriti oči za sve ono na čemu im morate biti zahvalni.

"Sreća nije pojam o kojem sam sklona razmišljati. Kineski se stil odgoja ne bavi srećom. Oduvijek me je to brinulo. Kad vidim žuljeve nastale sviranjem klavira i violine na vrhovima prstiju svojih lćeri ili ugrize na klaviru, katkad me obuzme sumnja. Ali što: kad pogledam sve zapadnjačke obitelji koje se raspadaju, sve odrasle sinove i kćeri koji ne mogu podnijeti društvo svojih roditelja pa čak ni razgovarati s njima, teško mi je povjerovati da zapadnim roditeljima sreća bolje ide od ruke. Zapanjuje me koliko sam postarijih zapadnih roditelja upoznala koji, tužno odmahujući glavama, govore: "Kao roditelj jednostavno ne možeš pobijediti. Ma što činio, djeca će ti uvijek nešto zamjerati." S druge strane, upoznala sam ne znam koliko azijske djece koja, iako priznaju da su imala tiranski stroge i nečovječno zahtjevne roditelje, zadovoljno za sebe kažu da su roditeljima odana i neizmjerno zahvalna, čini se bez ikakva traga gorčini ili ljutnji. Nisam sigurna zašto je tome tako. Možda je uzrok ispiranje mozga. Ili stockholmski sindrom. Sigurna sam, međutim, u jedno: zapadna djeca nedvojbeno nisu sretnija od kineske."

nedjelja, 21. travnja 2013.

Dotaknuti nebo!

Lijepo je Lorelai rekla, subota je dan odmora, ali ne! Umjesto da se odmaram,već oko sedam sam nalijevala kavu u sebe pa se uputila pješice na biskupijski susret katoličke mladeži koji se održavao u katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Naravno da sam izjutra poželjela kolegici otkazati dogovor i ostati u krevetu do podneva, ali kako to obično biva, stisnula sam zube, znajući da se i u najneobičnijim situacijama može čuti nešto što će ti biti utjeha, pouka, spoznaja na kojoj ćeš temeljiti život u naredno vrijeme. Bilo je tu mnogo priče koja me nije dotakla i koju sam slušala uz zijavanje i trijebljenje krmelja, ali kada se mikrofona uhvatio pater Ivan Mandurić, zvani Ike, iz Zagreba, predosjećala sam da ću se njegovih riječi uvijek sjećati.  Pričao je kako je rano izgubio vjeru u Boga i kako se silno trudio pronaći čovjeka koji se osobno susreo s Isusom i koji bi mu jamčio da Bog uistinu postoji. U međuvremenu ga je pronašao kroz seminar profesora Ivančića, postao isusovac, a danas vodi duhovno rekreacijski kamp za mlade - Modrave, komadić neba gdje čovjek zaista može susresti Boga. Ako imate prijatelje koji su ondje ljetovali, sigurno znate da su Modrave maslinik blizu Pirovca koji približava mlade Bogu, a i njima samima. Kroz rad, molitvu, more, druženje zaljubit ćete se u Krista i poželjet ćete se vratiti! Ove godine tjedan dana na Modravama platit ćete 300 kn, a prijave počinju tijekom svibnja. Ako vam treba duhovna obnova, odmor od struje, novo iskustvo, novi život - prijavite se! (Ovog trena stavljam Modrave (obavezno pogledajte filmić!) na svoj bucket list :))

Iz jednostavnog razloga Modrave mijenjaju čovjeka - ništa kao priroda u svom izvornom obliku ne može čovjeka približiti Bogu, daleko od gradske buke i stresa. Spoznam to svaki dan kad se, usprkos alergiji na pelud (danas sam sva natečena, btw) uputim u prirodu, kao što sam učinila i jučer, poslije biskupijskog susreta mladih, sa svojim zborašima - na Roškom slapu, gdje smo šetali, uspinjali se, divili pogledu, nadvikivali se s bukom koju stvara Krka, naslikavali se, poslije užgali vatru i guštali u finoj spizi u selu Miljevcima, iznad Roškog slapa.





Krka je sedmi nacionalni park u Hrvatskoj (postoji od 1985.) poznat po velikom broju jezera i slapova. Nalazi se nizvodno od Miljevaca, sjeveroistočno od Šibenika. Obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju planine Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 km, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Prostire na 142 kvadratna kilometra, od kojih 25,6 kvadratnih kilometara čini vodena površina. Rijeka Krka danas ima 7 sedrenih slapova - Bilušića buk, Brljanski slap, Manojlovac, Rošnjak, Miljacka, Roški slap i Skradinski buk -  a njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen koji svakako trebate vidjeti barem jednom u životu, i sve to uz pomoć brodića, laganom šetnjicom ili uspinjanjem na petstotinjak stepenica na vrhu kojih je predivan pogled na Krku.

Fotografije su snimljene u neposrednoj blizini Roškog slapa, kojeg je dovoljno pogledati i uvjeriti se - kraj neobuzdane rijeke i na krškim zidinama zaista smo bliže Bogu. Roški slap ime je dobio po utvrdi Rog smještenoj iznad kanjona na desnoj obali rijeke Krke, a sastoji se od niza ogrlica (kaskada), slapa viskog 15 metara i mnoštva špilja, od kojih je zanimljiva Oziđana špilja duga 59 metara, u kojoj su pronađeni čak i dječji kosturi koji potječu iz neolitika, zajedno s oruđem iz tog doba, dok je sama špilja i starija. Interesantno je bilo čuti da se u njoj vide vezovi za brodice, što je iznenađujuće s obzirom na visinu na kojoj se nalazi. Zamisliti tu neviđenu puninu Krke koja ispunja dolinu...oduzima dah!