Šljokičasta žena

Ne znam čini li mi se, ali svakog dana sve je više ljudi na ulici. Parkovima se ori dječji smijeh, na cestu se vratio zaglušujući zvuk prometa. Nemam ništa protiv djece, ljudi, pa čak ni prometa, ali mislim da se ljudi zavaravaju – mislim da silno žele svoj život natrag, i da si lažu da se ništa nije promijenilo, da je svijet sigurno mjesto za njih i za njihovu obitelj. Ja? Ja ću još neko vrijeme živjeti u nekoj vrsti karantene (odlazak na posao je sasvim dovoljno izlaganje), jer, iskreno, ne nedostaje mi gužva, niti otvoreni dućani, ni kafići, čak sam i kosu odlučila puštati, koliko god suosjećam s trgovcima, ugostiteljima i frizerima – ja sam u ovom sporom tempu života našla svoj mir. Znam, znam, lako je meni reći, jer djeca su mi ovaj tjedan opet kod bake na selu, just go with it . Iskreno, jedino što mi nedostaje ovih dana je čitanje na klupici u parku, nedostaje mi sloboda koju čovjeku pruža priroda (nedostaje mi to usprkos cvjetanju platana i breza). Zato, ne brinem se za

"Ti imaš mišljenje o svakoj kući" rekla mi je sestra, kolutajući očima, u šetnji gradom, koju sam predložila samo da bismo gledale stare našičke kuće. Radoznalost koja zna biti dosadna poput svraba razlog je zašto uvijek hodam uzdignuta pogleda, zašto uvijek tražim neobične ukrase na kućama, zašto se oduševim starim vratima i pitam se što se krije iza njihove oguljene boje. Ne zanimaju me nekretnine u smislu novčane vrijednosti, nego me silno zanima život koji se odvijao unutar zidova, život koji se i sada iza njih odvija jer je netko nekada davno ondje položio temelj. Ne znam odakle mi ta karakterna crta, ali pomalo sam opterećena temeljima - uvijek imam na umu da će ono što radim danas odjekivati u vječnosti (thanks a lot, Ridley Scott!), i oduvijek volim stare našičke kuće u kojima su živjeli našički obrtnici, mahom Židovi, kojima Našice duguju svoj gospodarski razvoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ima moj rodni grad puno znamenitosti - dvorac obitelji Pejačevi

Čuli ste sigurno za pojam #pregnancybrain, eh, pa, taj mozak koji izgubite tijekom trudnoće vjerojatno nikad nećete dobiti natrag, ali kojekakve karantene ili slični lifestyleizi mogli bi vam kupiti vrijeme, i bar vas podsjetiti na mozak kojim ste nekoć sanjali velike stvari, stvari na koje ste zaboravili kad su vam u ruke tutnuli vaša mala zlata (P.S. Volim svoju djecu). Primjerice, zaboravila sam koliko volim slušati glazbu, koliko toga joj dugujem, u kolikoj mjeri je svaki dio moj života neraskidivo povezan s određenim soundtrackom. Ovih dana otkrila sam Stevija Wondera, Becky Hill i Jess Glynne, pjevam i plešem i uživam u činjenici da živimo na planetu na kojem postoji glazba i izvan Cocomelona i Pink Fonga. Osim uživanja u glazbi, dolce far niente podrazumijeva i uživanje u filmskim svečanostima. Naravno, nađe se i poneki film od kojeg mi se brzinom svjetlosti u očima stvore krmelji, ali ovih par preporučujem - Glitter Girl i Hubby odobrili! Knives out (2019) Obožavateljima A

Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja,

28.3.2020. Ovih dana me Franka često ispituje gdje su ona i brat bili dok smo njihov tata i ja bili mali. "Nije vas bilo, niste ni postojali, bili ste kod Boga," rekla sam joj. "Bili smo u crkvi, na misi?" pitala je. "Tako nekako," nasmijala sam se. "A što misliš (obožavam ju pitati "A što misliš?"), kako ste se vi onda pojavili kad smo tata i ja narasli?" "Pa otišli ste kod Boga po nas!" rekla je kao da je to nešto što se podrazumijeva. Danas je u Italiji umrlo gotovo tisuću ljudi, kod nas je potvrđena peta smrt zbog Corona virusa, a broj zaraženih prešao je brojku od sedamsto. Iz stana nisam izašla tjedan dana, osim jedne večeri kad sam išla baciti smeće, u rukavicama, dakako. Muž još ide na posao, a većina ljudi se ponaša kao da je riječ o nekoj propagandi, kao da svijet nije stao. Ljudi kojima je naložena samoizolacija šeću se po gradu, pipkaju peciva u dućanima, a mi, naivci, ostajemo kod kuće, ne posjećujemo rodite

Volim ovaj tempo života - easy breeze, kao da živimo u pjesmi Nore Jones. Volim što smo više sa svojom obitelji, volim što pečemo krašuljke samo zato jer nam se jede slatko, a nemamo keksa u špajzu, volim što kuća može biti u drlogu malo duže nego inače jer ne očekujemo goste, volim sto nikamo ne moramo ići, što nikamo ne kasnimo, nijedan posao ne ostavljamo nedovršenim, volim što moramo biti kreativni da razveselimo one koje volimo (samo u posljednjih nekoliko dana prijateljima smo slali knjige, pekli kruh , pjevali pod prozorom, dostavljali sadnice cvijeća...), volim što sam zahvalna na svakoj čestici zraka koju udahnem u šetnji (iako sam alergična na proljeće!) i što mi dođe da pred zgradom i susjedima, za koje pouzdano znam da su kod kuće, zaplešem kao Matilda na Little bitty pretty one (kad sam sretna, onda sam Thurston Harris sretna, a kad sam tužna, onda sam Meridith Brooks tužna, ako me razumijete). Volim! Volim! Volim! (I pustite me da nabrajam jer već sljedeći tjedan, kad se

Ja obožavam televiziju. Neću lagati - o b o ž a v a m! Volim je kao izvor zabave, inspiracije, znanja, volim je i kao pozadinski šum. Svaka čast mojim roditeljima i njihovom odgoju, ali ponekad imam osjećaj da me i televizija učinila osobom kakva sam danas, jer otkad pamtim, postojala je ta jedna emisija ili serija o kojoj sam bila potpuno ovisna, iz koje sam crpila lude ideje za svoje sanjarenje. Dobrih petnaest godina to su bile Gilmoreice - i nitko im nikada neće biti u rangu, ako govorimo o mojoj posvećenosti. Bila sam apsolutni fan, i još jesam, ali otkad imam djecu, češće vrtim reprize epizoda u svojoj glavi, nego na ekranu. Dok sam trudna učila za završni ispit, pak, moja opsesija preselila se na The Great British Bake off, točnije - Mary Berry. Kad narastem ću biti Mary Berry, that's it. Pauze od učenja organizirala sam prema TV rasporedu, neprestano smišljajući što ću sljedeće peckariti. Opsesija Mary Berry i skupljanje njenih kuharica (OK, i trudnoća je imala utjecaj, al

Nemam popise za čitanje, volim da me knjiga koju čitam suptilno uputi na sljedeću vrijednu pažnje (I'm adventurous that way). Tako sam nedavno čitala knjigu Jennifer Fulwiler u kojoj je ispričala da je u teškom životnom razdoblju čitala knjigu Crveni Orm koja joj je u poslužila kao savršena diverzija u situaciji u kojoj bi inače pucala po šavovima od brige. Hm, zvuči - taman. Nema samo Jennifer Orma - sjetila sam se da imam i ja tu prelijepo uvezanu knjigu na polici, čami nepročitana još od Mitopejine akcije zvane "besplatna dostava". Kupila sam na toj akciji Gaimanovu Nordijsku mitologiju i Crvenog Orma imajući na umu da u kući imam i dvojicu muškaraca (starosti 20 mjeseci i 408 mjeseci), pa bi i u kućnoj biblioteci valjalo imati neke macho knjige - Vikinzi su macho i muškarci vole Vikinge, zar ne (znam, ja sam vam hodajuća predrasuda!)? I tako sam se, najprije, bacila na guglanje Vikinga, a potom i na čitanje pustolovnog romana o jednom Vikingu. Uostalom, ovih dana s

Muž i ja uvijek smo u potrazi za televizijskim serijama koje bismo mogli zajedno gledati - znate, onima koje nisu preženskaste ili prešovinističke, koje ne traju predugo, ili prekratko, i koje nemaju tisuću epizoda (realni smo, znamo da se niti jednoj televizijskoj seriji ne možemo posvetiti u toj mjeri, vrtio se svijet ili ne). Malo je takvih, pa se svako malo navučemo na neku young adult seriju i umislimo si da smo tinejdžeri. Ovaj put, umislili smo si da smo uspaljeni tinejdžeri jer je najnovija žrtva našeg binganja serija Sex education - britanska komedija/drama koja je premijerno prikazana u siječnju 2019. na Netflixu. Trenutno serija ima dvije sezone, ali dobila je zeleno svjetlo i za treću! Nije fora samo nama, I swear. Glavni lik serije je smotani Otis (Asa Butterfield) s kojim se, vjerujem, svatko može poistovjetiti. Otis bi bio prosječni, normalni momak da ga ne odgaja majka Jean (fenomenalna Gillian Anderson aka agentica Scully koja je za ovu prigodu, btw, nabacila