utorak, 28. svibnja 2013.

So long, farewell, aufidersehen, goodbye...

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću pisati blog, pa...povjerovala bih mu jer je to nešto što sam oduvijek htjela isprobati. Već ste mogli primijetiti da sam opsjednuta dodavanjem stvari na svoju listu stvari koje želim u životu isprobati, otkriti, vidjeti, a pisanje bloga već je godinama na njoj.


Kada sam se preselila u Dalmaciju, u grad u kojem nisam nikoga poznavala, morala sam se ponovno izgraditi i koliko god me usamljenost ubijala i iz mene izvlačila ono najgore, nekako sam zahvaljujući njoj imala hrabrosti isprobati stvari koje možda kod kuće nikada ne bih, npr. lani sam se ošišala na pixie kratko (hm, što se više ljeto približava, opet sam u nedoumici trebam li se ošišati), a nekoliko mjeseci kasnije počela sam pisati blog. Nazvala sam ga Glitter Girl i kladim se da ni danas ljudi ne kuže zašto. Ne, nisam opsjednuta make up-om, štoviše, poprilično sam neuka što se tiče kozmetike. Šljokice meni predstavljaju igru, bezbrižnost djetinjstva, bajkoviti život koji sam u tom trenutku htjela živjeti. Iz istog razloga moj blog, za razliku od većine normalnih blogova, ima kič šarenu podlogu i bezbroj sličica sa strane, tako da vas šarenilo zapljusne kada otvorite stranicu. Nadahnula me Katy Perry (da, obožavam Katy Perry, pa što? :P) u svom dokumentarcu. Njeni slatki kostimi, romantični retro stil koji fura i bajka koju stvara svojim nastupima uz dodatak hrabre Katy koja smogne snage raditi ono za što je stvorena čak i kad joj je srce slomljeno ponukali su me da blog nazovem po šljokicama, jer takav želim da mi život bude - šaren i radostan, da obiluje i ružnim trenucima, a da mi oni lijepi (šljokičasti) daju snage da ih preživim. Kasnije sam blog preimenovala Faith, trust and little pixie dust, potaknuta Disneyjevim Petrom Panom i imajući na umu sve ono što je izgubljenim dječacima (i meni) potrebno da bi poletjeli. 


Trudila sam se na blogu ne iznositi svoja depresivna stanja - većinom sam u tome i uspjela - i htjela sam zabilježiti svaku sitnicu koja mi uljepša dan - lijepa slika prirode, dobar film ili dobra knjiga, aha! moment - i na kojoj sam zahvalna. Znam da ima ljudi koji čitaju moja baljezganja uz jutarnju kavu, ili onih koji blog pretražuju u potrazi za preporukom za filmsku večer koju imaju u planu - i baš mi je drago ako sam ikome svojim riječima u zadnjih sedam (!) mjeseci na ikoji način nasmijala, pomogla ili olakšala život. Dok sam se borila s Bogom i s ovom "kaznom" koju mi je namijenio, dok sam pokušavala samoj sebi promijeniti pogled na svijet u trenucima kada nisam imala snage ni ustati iz kreveta, dok sam htjela silom naći veliku ljepotu u svakom kutku Šibenika te pokazati zahvalnost na svemu što kod kuće imam - pisanje mi je pomagalo, pa čak i ako blog nitko nije čitao. Poslala sam riječi u atmosferu i sve one koje su mi teško padale izgubile su značenje, a sve one lijepe dodatno su ojačale. Shvatila sam tko sam ustvari, uvidjela sam da mogu preživjeti sve, a u svom srcu napokon sam posložila prioritete - shvatila sam da me vjera u Boga uvijek spašava, a da to prije nisam dovoljno primjećivala, shvatila sam da umirem od želje da postanem gospođa svome Marku, shvatila sam da je obitelj najvrijednije što imam, a da su moje sestre dvije divne mlade žene, shvatila sam da neke prijatelje neću nikada izgubiti, shvatila sam da radim upravo ono za što sam se školovala i da sam - čuda li - zapravo do sada ostvarila sve svoje snove.


Nisam aktivni član blogosfere, moje prijateljice nisu blogerice, a ja, prije nego sam sama počela pisati blog, i nisam previše čitala druge blogove. Neke koje sam s vremenom počela pratiti već sam spomenula u postu o Liebster nagradama, a ovim putem, kad se već čini kao da je sve rečeno, preporučujem vam da čitate sljedeće inspirativne blogove:

Ova djevojka bila je prva koja je pratila moj blog, a da me u privatnom životu ne poznaje, vjerojatno mi ni sada ne zna ime. Dijelile smo ljubav prema šljokicama, što će vam odmah reći da je i ona jedno veselo biće koje se raduje sitnicama u životu. Piše o svome mačku, svojoj muci s diplomskim radom, o svojim krpicama,  stručnjak je za manikure, i često radi recenzije kozmetičkih proizvoda. Plus, ako se netko zna našaliti na svoj račun - onda je to brkata blogerica Josipa!


Sarin blog zanimljivo je mjesto za sve kreativce, a za nju gotovo osjećam kao da mi je prijateljica, nisam ni sama sigurna zašto! Sara piše o stvarčicama koje izrađuje i o svojoj obitelji - što me posebno oduševljava!

Ovaj momak je katolik s diplomom iz književnost. I da, on je gay, i još uvijek je katolik koji svim srcem živi svoju vjeru. Ako vam nije jasno kako to točno izgleda, uvjerite se sami na njegovom blogu.

Ovaj blog pisala je 17-togodišnja Alice Payne koja se borila s rakom i koja je pisala blog na temu stvari koje želi napraviti dok je još na ovom svijetu. Svoje želje je ostvarivala, a postala je poznata i po svom humanitarnom radu. Bitku je izgubila, a blog sada piše njezina sestra Milly.

Blogerica Sanda piše o svemu što je okružuje, od decoupage tehnike, pilića pa do mode i kuhinje, a osvojila me kad sam vidjela da je iz Osijeka i da je u jednom postu imala i fotografiju mojih divnih Našica, koje je, između svoih ostalih gradova, posjetila.

Amerikanac Cody zagrebački je zet, a u njegovim postovima o razlikama između mentaliteta Amerikanaca i Hrvata pronašla sam se - na isti način ja sam neprestano uspoređivala Šibenčane i Slavonce. Cody je vrlo pronicljiv, a njegovi postovi o retro glazbi koja vlada hrvatskim eterima ili o punici koja mu je ujedno i kućna pomoćnica izuzetno su zabavni!

Ovaj blog piše djevojka iz Slavonskog Broda, Mel, a najčešće piše o modi i kozmetici te tu i tamo komentira događanja u svijetu i podijeli neki recept s čitateljima pa je njen blog izvrstan izbor za svaku urbanu djevojku.


Nedavno sam je otkrila, a već obožavam čitati njene vesele postove. Posvećuje pažnju i filmovima što me posebno veseli, a uz svaki njezin post (najčešće o modi ili kozmetici) stoji i mudri citat.

Nikolina Nakić šibenska je nevista, ali nisam je upoznala uživo, nego preko njenog bloga kojeg prenosi Večernji list. Ona je vjernica (ima kolumnu na Bitno.net) i majka troje djece, među kojima je i djevojčica s autizmom. Njene svakodnevne borbe s djetetom s posebnim potrebama i dizanje glasa za ono što je važno u životu izuzetno su nadahnjujući!

Ljupki zaista ne treba reklama, volim njene slikice, parfemiće, haljinice, bezbroj haljinica i cipela - sve to čini mi se kao neki nadrealni život koji obični smrtnici nemaju priliku ikada živjeti. U njenom svijetu ne događa se ništa ružno i lijepo je ponekad u njega zakoračiti.

Kao i Ljupka, i njena legica Marija je iz Osijeka. Simpatična je i jednostavna, odjeva se veselo i romantično, ma jendostavno volim taj lego-građanski đir, a pratim je i na Instagramu.


Ova zanimljiva Britanka preselila se iz Londona u Pariz gdje nikoga nije poznavala, ne znajući ni francuski jezik, samo zato što je oduvijek htjela živjeti ondje. Što da vam kažem, ona mi je inspiracija, divno je vidjeti nekoga tko obožava svoj posao, a njeni recepti jednostavni su za kopirati i ideja o naribanoj korici limuna u tijestu palačinki se već udomaćila u mojoj kuhinji!

Njami blog o slasticama piše blogerica Anja, a p njenom romantičnom receptu uskoro ću probati spremiti tortu s malinama koje su mi najdraže voće.

http://damijenestoslatko.dobrahrana.jutarnji.hr/
Jedini razlog zašto čitam Jutarnji.hr je Dobra hrana, a samo jedan od odličnih blogova ondje je onaj profesorice i prevoditeljice Ana-Marije Bujić. Njezin blog proglašen je najboljim blogom 2011. godine, a ako imate dijabetes, izbjegavajte ga u širokom luku. Njami!

Svaki novi rastanak je nova tuga, ali i novi početak. Zato se ovim putem propisno opraštam s vama - ovo je moj posljednji post na ovom blogu. Očekuje me nekoliko stresnih mjeseci i najvažniji ispit u životu kojem se moram u potpunosti posvetiti pa vas ostavljam sa starim postovima kojih sam skupila poprilično u ovih nekoliko mjeseci. Kroz blog sam otkrila nove stvari o svijetu, ali i o sebi, podijelila sam neke od najdražih serija, filmova, glazbenika i knjiga s vama, i nadam se - barem vas jednom ponukala na razmišljanje o onome što je u životu doista bitno. Tko zna, možda se nakon ispita i vratim pisanju bloga, najvjerojatnije ne, jer, za razliku od Bone - I have found what I've been looking for.

Čitajte knjige, slušajte glazbu, gledajte filmove, sherajte dojmove o njima, kuhajte, provodite vrijeme s onima koje volite, volite život, sreću pronalazite u malim stvarima!


Hvala vam na svemu!

So long, farewell, aufidersehen, goodbye!

ponedjeljak, 27. svibnja 2013.

Duhovi, luđaci i vještice - oh my!

Jadna sam ja "blogerica" koja piše o serijama koje voli, a da dosad vam nisam opjevala American horror story! Seriju su stvorili likovi koji su osmislili glazbenu gay dramu Glee, ali ne - AHS nije nimalo nalik Gleeju (OK, osim kad Jude prolupa pa propjeva u drugoj sezoni)! Serija je dosada emitirana u dvije sezone: Murder House i Asylum. Već prema naslovima možete naslutiti da se radi o žanru horora kojemu je mjesto radnje uvijek neko mjesto koje vrvi nesretnim dušama koje nastoje osvetiti svoju tešku sudbinu. Iako se u obje sezone, koje međusobno nisu povezane, pojavljuju isti glumci, oni su uvijek dio neke druge priče i gledatelju je teško razlučiti u kojoj sezoni su svoj posao obavili bolje. Ako volite priče o duhovima ili ste strašljivko koji se voli uz nekoga stiskati dok gleda horore, pogledajte AHS - taman imate vremena pregledati protekle dvije sezone do listopada za kada je najavljena treća sezona naziva Coven. Vještice! My favorite!

Ako ste AHS virgin, evo zašto valja pogledati ove strašne priče, koje ja obvezno moram gledati uz jutarnju kavicu ako navečer želim zaspati (živim sama and all):

1. Zato što je Jessica Lange najbolja glumica u povijesti filma i točka
Glumila ona susjedu Harmonovih, Constance Langdon, ili najopakiju časnu sestru na svijetu, sister Jude, Jessica Lange je fenomenalna! Žena kameleon koju u isto vrijeme i mrziš, i obožavaš - ma čudo jedno!



2. Zato što ćete od Lane Banane naučiti kako preživjeti
Odlična Sarah Paulson u drugoj sezoni glumi novinarku koja biva zatvorena u umobolnicu zbog svoje homoseksualne orijentacije. Neustrašiva Lana Banana živjet će u nemogućim uvjetima i oduševljavat vas iz epizode u epizodu!


3. Zato što AHS voli retro
Radnja prve sezone događa se u 2011. godini, ali u kući koja ima dugu povijest koju saznajemo kroz priču njezinih sadašnjih stanara, dok je vrijeme radnje druge sezone u '60.-tima - uz eylinere, pepita odijelca i vintage tapete.

4. Zato što AHS polazi od tema kao što su nevjera i ludilo
Tko bi rekao da o takvim temama i o sebi samome čovjek može naučiti iz horor priča? Čovjek je tako krhko biće - postat će vam jasno dok budete gledali AHS. Isto tako, AHS obrađuje teme kao što su izvanzemaljci, duhovi, homoseksualnost, nimfomanija, serijski ubojice gulikože, pobačaji, masakri u srednjim školama, nakaze i slično. Njami.


5. Zato što AHS dobro poznaje zlo
Ne znam zašto su ateisti uvjereni kako je za sve loše u svijetu kriv Bog vjernika, ali vječito im na nos nabijaju kako je Bog okrutan i kako obožava kažnjavati ljude. Zaboravljaju oni da nije sve oko nas od Boga, nešto je i od Sotone - čije utjelovljenje možete upoznati u Briarcliffu. A tko je naposljetku pobjedio - slobodno otkrijte sami!


6. Zato što je bitna ljubav
Violet i Tate u prvoj sezoni nevino će započeti najčudniju ljubavnu priču, a sami autori vratit će se temi nesretne ljubavi u trećoj sezoni, navodno. Živi bili pa vidjeli! 


7. Zato što svaka kuća ima svoju priču
Volim rabljene stvari i uvijek se pitam koja je njihova priča, pogotovo ako se radi o ukletim kućama, poprištima kaznenih djela, napuštenih sirotišta, zatvorima i drugim mjestima u kojima su ljudi gubili živote. I'm weird that way.


8. Zato što su momci zgodni
U prvoj sezoni naughty gospona Harmona glumi plavooki-pravda-za-sve-Dylan McDermott, u drugoj sezoni  gostuje Adam Levine iz Maroon 5, a moj favorit je ipak problematični Evan Peters.


9. Zato što je soundtrack sladak i uznemirujuć


10. Zato što ćete više cijeniti svoj život

Situacije od kojih strepim zbog Seinfelda

Antologijske serije kao što je Seinfeld ostave trag na gledateljima. Na neke likove se naviknemo i upoznamo ih u dušu, pa nam i događaji koje su proživljeli ostanu trajno urezani u sjećanje, kao da smo ih i sami proživjeli. Dakako, ne moram strepiti da će lutke u izlozima sličiti meni iz jednostavnog razloga - moja vaga pokazuje broj veći od 40, ali neke od seinfeldovskih situacija sjetim se gotovo svakodnevno, spopadnu me poput fobije kojoj se ne mogu oduprijeti.

Ya Gotta Seeeeeeeee The Baby!

Kad god idem vidjeti novorođenče, silno se bojim da će riječ biti o ugly bebi, i da ću, dok svi govore kako je slatko, ja zaprepašteno buljiti. Zato uvijek imam unaprijed smišljene rečenice da izbjegnem neugodnjak - ako ništa drugo, reći ću: "Isti ćaća!", ili "Ista baka!" i druge teme na tu varijaciju, samo da ne bih morala reći da je dijete preslatko i pri tome - lagati. Srećom, u svom životu nisam još srela bebu koja nije bila doista slatka!


You can't beat a babka!
Ljudi misle da im u goste donosim poklone zbog kućnog odgoja, ali istina je da to radim samo zbog čokoladne babke iz Seinfelda. Babka je kolač križanac naše gužvare i kuglofa, a za Elaine je babka bila najbolji mogući poklon za domaćine dinner partyja. Međutim, pošla je u šoping u zadnji tren, u gradu gužve, New Yorku. Svi znamo kako je to završilo, pa se ja radije organiziram i kupnju poklona obavim barem dan prije odlaska prijateljima.


We had a deal!
Koliko puta ste vozili auto i da je ispred vas uporno letio golub ili vrabac ili već neka druga živina s krilima? Iako sam povjerovala u onu pametnu Georgeovu da ljudi i ptice imaju dogovor, ponekad se stvarno pokaže da su neke ptice buntovnici, ili kamikaze.


The problem with the mall garage is that everything looks the same. They try to differeriate between levels. They put up different colors, different numbers, different letters. What they need to do is name the levels, like, "Your mother's a whore." You would remember that.
Zahvaljujući Seinfeldu, parkiranje u podzemnim garažama mi je noćna mora, pogotovo ako u garažu moram sama - tj. jedina sam osoba odgovorna za zapamtiti gdje je auto parkiran. Kako bih izbjegla realizaciju Tomićeve "Zaboravio sam gdje sam parkirao", uprizorenje "Dude, where's my car?" i seinfeldovski osjećaj zarobljenosti u labirintu - parkiram uvijek na istom mjestu, i sa sobom ne nosim ribice - to samo stvara dodatni pritisak.


Oh, also.. my fiance died from licking toxic envelopes that I picked out.
Pišem pisma i šaljem solidan broj pošiljki - i uvijek ližem odvratno ljepilo kuverti, jer budimo realni - bez lizanja ljepila poštanski doživljaj nije potpun! Ipak, sjetim se uvijek Susan i ponadam se da ove moje  omotnice nisu naručene u istom dućanu u kojem je i George kupio one koje je Susan polizala. RIP, Susan.

nedjelja, 26. svibnja 2013.

Tinta mi se proli

Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh!


Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry VIII, kakav god bio, prepoznao je važnost pošte, a njegovi nasljednici u reformama nisu zaboravili poštansku službu. Pošta se tad nazivala "penny poštom" jer je jedno pismo stajalo jedan penny, a pošta je poslovala uspješno, pa je engleska vlada preuzela njezin rad sve do 1801. godine. Tek 1840. godine uvedene su poštanske marke i jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika su postojale s obzirom na težinu pošiljke. Sve ostale države su u godinama koje su uslijedile svoje pošte organizirale po uzoru na Veliku Britaniju. 


Danas imamo sve sile tehnologije, a ljudima je svejedno teško ostati u kontaktu - za mail ili SMS nikada se nema dovoljno vremena, pa ljudi najčešće sliježu ramenima i kažu da su se otuđili zbog tehnologije. Ne, udaljili smo se zbog lijenosti i egoizma, dragi moji. Ovim postom probat ću vas potaknuti da napišete pismo prijatelju iz djetinjstva, osobi koja je predmet vaših snova, učiteljici koja vas je učila pisana slova ili baki koju niste dugo posjetili. Ili, barem da to učinite putem nekog modernog medija.


Ne znam sjećate li se, ali krajem '90.-tih bilo je iznimno popularno dopisivati se - putem pošte. Iako sam imala nekoliko prijatelja za dopisivanje, mahom prijatelja koje bih upoznala na ljetovanju (Iva Dobranić iz Čakovca, gdje si sad? Rebeka iz Slovenije, što li sad radi? Ines iz Splita, još uvijek popijemo kavu :)), htjela sam se dopisivati s nekime koga nikada nisam uživo vidjela. Dopisivala sam se i s Edvardom iz Vukovara koji je dijelio moju ljubav prema Harryju Potteru i s još jednom djevojkom koja me opskrbljivala posterima Elijaha Wooda, ali jedino pen-pal prijateljstvo koje je preživjelo osnovnu i srednju školu, fakultet, zapošljavanje, wireless Internet, laptope, smart phoneove i dr. jest ono s mojom Andy. Za razliku od svih drugih mojih prijatelja pisane riječi, ona je meni prva poslala pismo - negdje pri kraju 1998. godine. Ona je tad imala 13 godina i bila je ludo zaljubljena u jednog Ivicu koji je bio stariji i nije ju primjećivao, a živjela je u mjestu manjem od moga, voljela je slušati Blumchen i oduvijek je bila iskrena, nikada ne pokušavajući me impresionirati glumeći da je nešto što nije. Na moj oglas u Posteri & Prijatelji odgovorila je jer sam napisala da prijateljstva nikada ne prekidam. Ponosno danas kažem - svoju riječ sam održala. Sve ove godine pisale smo pisma, iščekivale poštara na vratima, dijelile najmračnije tajne i savjetovale jedna drugu, uvijek analizirajući dečke, prijatelje i uh, koliko često - roditelje koji nas nisu razmijeli. Andy mi je bila poput imaginarnog prijatelja, mnogo smo naučile jedna od druge, a naše prijateljstvo pojmove kao što je sram, neugoda ili svađa ne poznaje niti danas. Često sam ju spominjala prijateljima kojima je njeno postojanje bilo preapstraktno. Prvi put smo se zagrlile na dan njezinog i Ivičinog vjenčanja (da, istog tog Ivice!) i plakale od sreće. Posteri & Prijatelji odavno se više ne objavljuje, ali naše prijateljstvo jače je nego ikada.


Imati takvog prijatelja u životu zaista je sreća - odrasti s nekime tko ti je uvijek bezuvjetna potpora, tko uvijek vjeruje u tebe i koga možeš nazvati u svako doba - blagoslovljene smo, jer malo ljudi može reći da je prijateljstvo uspjelo održati s obzirom na udaljenost i na različitosti u karakterima, a pogotovo da je to učinilo pomoću pisane riječi. Danas Andy ima sinčića, a ja sam mu krštena kuma. Pisma su sada nešto drugačija od onih u  našim tinejdžerskim godinama - ona sada piše o Edijevim omiljenim igračkama i snovima koje za njega ima, a ja se borim sa životom u Dalmaciji i učenju za pravosudni ispit. Zajedno kroz uspone i padove, sve ove godine - ostat ćemo prijateljice dok smo žive - uvjerena sam!

Moćna je ta pisana riječ, još ako je napisana s ljubavlju...nema joj ravne! Ne mislite li tako?

Lisbon-depra

Pomislit ćete da imam samoubilačku namjeru jer često čitam knjige na tu temu. Valjda sam u nekoj melankoličnoj fazi života, i da, naravno, intrigira me taj odustanak od onoga što je najvećeg dara ikada darovanog - života. Mi, ljudi, takvi smo, smrt nas uvijek iznenadi, šokira, uvijek nas potakne na razmišljanje, a u slučaju samoubojstva - na zakašnjelo suosjećanje i znatiželju. Bezbroj pitanja na koja više nema tko odgovoriti. Malo je pisaca koji smrt znaju prikazati kao sasvim prirodnu pojavu, čak i kad se dogodi u najneobičnijim okolnostima, ali Jeffrey Eugenides, čarobnjak napisane riječi, zasigurno je jedan od njih. Čovjek je to koji napiše knjigu svakih deset godina, ali čekanje njegovih djela uvijek se isplati. U svom debitantskom romanu, Nevina samoubojstva, knjigom koja mi je jednom godišnje ne repertoaru - samo zato što je ljepota njenih riječi tako nepotrošna, samoubojstvo je predstavio romantično kao jedini lijek za kojim posežu sanjari koji ne mogu podnijeti živjeti u praznom svijetu. Ovu odličnu knjigu u film je pretvorila Sofia Coppola, a Lisbon sestre, koje si redom oduzimaju život, odglumile su Leslie Hayman, A. J. Cook, Chelse Swain, Kirsten Dunst i Hanna R. Hall. Priču o Lisbonicama saznajemo od  grupe dječaka kojoj su sestre objekt obožavanja, neprestana zanimacija i izvor svih maštanja, a upravo Eugenidesova ideja o grupi pripovjedača je jedinstvena. U ovom postu donosim vam kombinaciju citata iz knjige i stvari s fenomenalnog soundtracka The virgin suicidesa.



"Nakon pet minuta transfuzije objavio je da više nije u životnoj opasnosti. Pomilovavši je ispod brade, reče: 'Što ćeš ovdje, dušo? Još si tako mlada da ni ne znaš kako život zna biti gadan.' Cecilia je nato usmeno dala svoju jedinu samoubilačku poruku, usput rečeno i beskorisnu jer će preživjeti. 'Doktore', rekla je, 'očito nikad niste bili trinaestogodišnja djevojčica.'"


"Nikad nismo shvatili zašto je curama tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas pročitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se počnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja."


"Bila je čvrsta točka svijeta u vrtnji", rekao nam je citirajući Eliota, čije je Sabrane pjesme našao na polici u centru za odvikavanje. Lux Lisbon gledala ga je cijelu vječnost, Trip Fontaine joj je uzvraćao pogled, a ljubav koju je u tom trenu osjetio, iskrenija od svih potonjih ljubavi jer se nikad nije morala boriti za opstanak u stvarnom životu, dan ga danas u pustinji mori, makar su mu i vanjština i zdravlje propali. 'Nikad ne znaš što će probuditi uspomenu', rekao nam je. 'Lice nekog djetešca. Zvonce na mačkinoj ogrlici. Bilo što.'"


"Samoubojstva u biti nisu bila ni zagonetka ni stvar tuge, nego obične sebičnosti. Cure su na sebe preuzele odluke koje je pametnije prepustiti ogu. Previše su se osilile da bi dalje živjele među nama, previše su su okrenule sebi, postale su previdovite, preslijepe. Nisu za sobom ostavile život, koji redovito prevlada prirodnu smrt, nego posve tričav niz svakidašnjih činjenica: sat koji kuca na zidu, dnevni boravak u podnevnoj polusjedni i grozotu ljudskog bića koje misli samo na sebe."


"Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo."

One fine day...

Netko bi volio živjeti u vili s pedeset spavaćih soba i ogromnim bazenom, netko sanja o životu na 83. katu nebodera u stanu s pogledom na velegrad obavijen smogom, a ja se zamišljam samo u simpatičnoj english cottage. Kad pomislim na budućnost, kad se probam vidjeti s unucima (s djecom se još ne mogu zamisliti), pred očima mi je samo ta slatka mala kućica okružena engleskim vrtom, koji je idealan za neuredne vrtlare poput mene. Donekle razumijem Mariju Antoanetu koja je pored Versailla izgradila romantično selo samo za sebe - dakako, ona ga je izgradila da se ne miješa s prljavim pukom, a da svejedno uživa u seoskoj dokolici, a ja ga želim zato što mi već pogled na sliku kolibica i mlinova smiruje dušu. 


Osim Versailla, voljela bih posjetiti Stratford, rodno mjesto Williama Shakespeara, u kojem se nalazi ulica Henley s kućicom u kojoj je odrasla njegova ljubav Anne Hathaway. Gledajući ulice Stratforda, Shakespeare nije ni mogao ništa drugo, nego pisati predivne ljubavne sonete.




Obožavam gledati filmove u kojima su glavni likovi male kolibice, kao što je kućica učiteljice Honey u Matildi ili kuća Engleskinje Iris u The holiday.



Nije li divna? I zove se Rose cottage - nije li romantično svom domu dati ime? Hm, naša kućica zvala bi se Lilac cottage, a u njoj bismo moj djed Marko i ja ujutro pili kavu i jeli palačinke, u svibnju bismo čitali knjige ispod jorgovana u vrtu, u jesen bismo pod dekicom uz kamin gledali TV, a u zimu iščekivali snijeg da padne pa da nam unuci dođu na toplu čokoladu. I život bi bio baš lijep.





Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (VI)

Osim što sam gledajući Gilmoreice učila o glazbi, filmovima i knjigama, naučila sam ponešto i o življenju punim plućima. Najveći strah mi je da ne ispunjavam svakodnevno potencijal koji mi je Bog darovao i zato se trudim svaki dan javiti prijatelju, svako malo trudim se naučiti nešto novo ili otkriti ljepotu u nečemu u čemu je prije nisam uviđala. Na ovaj način su mi Gilmoreice pomogle u tome:

31. In omnia paratus!
Na okupljanju Life and death brigade Logan je potaknuo dosadnu Rory da iskuša svoje granice i skoči s ogromne platforme Mary Poppins style. "People can live a 100 years without really living for a minute", rekao joj je, i ta rečenica mi se baš urezala u pamćenje. Život ponekad stvarno počinje tek kad prijeđemo svoje granice, i ne mislim pri tome ni na kakve ilegalne ili nemoralne stvari, nego na naše strahove. Valja se suočiti sa svojim strahom i gledati na svako strašno iskustvo kao životnu lekciju.


32. Doživi svaki trenutak!
Kad ste zadnji put sami negdje šetali, a da niste telefonirali? Kad ste sjedili u parku na klupici i nemali slušalice mp3-ja u ušima? Čini se kao da je tehnologija ubila svako uživanje u trenutku, i kao da čovjek tek kad se pomiri sa samoćom zaista počne uživati u tišini, kao da je nemoguće doživjeti život dok su oko nas glasovi drugih ljudi ili promet. Volim što je Lorelai uvijek brinula da Rory sve doživi - dok se ona brinula i paničarila, Lorelai bi joj skrenula pažnju na ono što je bitno - trenutak u kojem se nalazi. Dobro se imati kraj sebe prijatelja koji pazi da život kraj tebe ne proleti.


33. Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo
Na početku prve sezone Rory se prebacila iz srednje škole u Stars Hallowu u privatnu školu Chilton gdje su mali bogataši bili nabrijani na upisivanje fakulteta Ivy lige i gdje su koristili svaku priliku da joj zagročaju život iz čiste obijesti, kao da i učenje gradiva kojem se kraj ne nazire nije bilo dovoljno teško. U početku ih nije mogla sustići, ali se trudila više nego oni i na kraju treće sezone bila valedictorian. Lorelai ju je na dan mature dovela u ogroman hodnik koji ih je obje plašio prvog dana u Chiltonu. "It's not so scary anymore", rekla joj je.


34. Učiti, učiti, jedino tako možeš razlučiti...
Ne sjećam se niti jedne serije u kojoj bi glavni likovi bili tinejdžeri, a da su u ijednoj sceni bili usred učenja i pripremanja ispita - Rory je po tom pitanju jedinstvena. Iako je inteligentna, u seriji se naglasak uvijek stavljao na važnost učenja te činjenicu da Rory redovito uči i da uvijek želi znati više, za razliku od Jessa koji je izuzetno bistar, ali kronično ne uči, npr. Njezina disciplina i trud zaista su nadahnjujući, pogotovo u epizodama Deer hunters ili Here comes the sun, koje pogledam kao inspiraciju prije nego se uhvatim knjige.


35. Always say proper goodbye
Rory je otišla u New York jer se Jess nije oprostio s njom kada je odlazio iz Stars Hallowa. OK, znam da joj je to bila izlika da ga vidi, ali mislim da su rastanci vrlo važni u životu. Život je kratak i nikad ne znamo kada posljednji put vidimo drage ljudi. Valja se uvijek rastati u miru, uz poljupce i zagrljaje, koji često djeluju terapeutski i onome tko odlazi iz toplog gnijezda daje krila. Vjerujte mi, govorim iz iskustva. Oprostite se od onih koje volite i nikada se ne rastajte s gorkim riječima. 


subota, 25. svibnja 2013.

Lyncheovska subota

Nedavno sam gledala neki dokumentarac, između ostalog, govorili su o Davidu Lynchu kao o nevjerojatnom filmašu pa sam si baš poželjela pogledati njegov Blue velvet iz 1986. godine. Lynch je poznat po nadrealnim filmovima, ali za razliku od nadrealnog Tima Burtona, Lynch se okreće mračnjacima, a u svoje scene uključuje impresivnu glazbu koja ostavlja gotovo dublji dojam nego glumci na ekranu i svaka scena kao da izranja iz čudnog sna. Njegov stil sasvim je logičan ako uzmemo da se mjetnošću počeo baviti na studiju slikarstva. Proslavio se filmovima Erasehead, Elephant man, Dina, Lost highway, Mulholland Drive, a autor je i Twin peaksa. Zovu ga renesansnim čovjekom suvremenog filma, i priznajem, ima nešto posebno u njegovom stvaralaštvu.


Već na samom početku Blue velveta daje se nagovještaj - ništa nije onako kakvim se čini i čudan je ovaj svijet. Prve scene oslikavaju idiličnu američku ulicu, bijele ograde i procvale ruže, svira Blue velvet Bobby Vintona, a onda odjednom kao da sve nestaje - ostaje samo blato i kukci koji gmižu ispod naših nogu. Gotovo je - vi ste zaintrigirani. A kad još, k tome, Jeffrey (kojeg je odglumio Kyle MacLachlan nakon što je ulogu odbio Val Kilmer koji ju je smatrao prepornografskom - respect) pronađe ljudsko uho na livadi nedaleko od svoje idilične kućice, znatiželji nema kraja. Istraga i druženje s prijateljicom Sandy (Laura Dern) odvest će naivnog momka do zagonetne, lude, seksi žene s ogromnom frizurom (Isabella Rossellini), povezane s nasilnim i perverznim psihopatom koji je, poduzetan li je, još i otimač djece (glumi ga strašni Denis Hopper od kojeg će vam zujati u glavi). Film možda sadrži elemente čudnog nasilja i seksa, ali ako ćemo već tražiti silver lining u svemu -  divna stvar kod njega je što je scenarij poprilično nepredvidljivm a to je ono što gledatelj najviše treba.


Ne čudi što je za Blue velvet Lynch nominiran za Oscara, ni što je Isabella Rossellini zahvaljujući njemu započela glumačku karijeru, a niti što film danas uživa kultni status. Blue velvet uglavnom se smatra najboljim filmom Davida Lyncha, a proglašen je jednim od stotinu najboljih filmova svih vremena prema izboru magazina Entertainment Weekly 1999. godine. Časopis Premiere uvrstio je ovaj film među 25 najopasnijih filmova, a Rolling Stone nazvao ga je najboljim filmom osamdesetih i remek djelom američke kinematografije. Ako vam sve to nije dovoljno da ga pogledate barem jednom u životu... e, onda stvarno :)


Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (V)

Lijepo je vidjeti da su Gilmoreice, i pet godina nakon što su se prestale snimati, još uvijek u srcima ljudi! Kao što sam već rekla, svaki dan započenem s Gilmoreicama i kavom. Sure, gledam i druge serije, ali uvijek popodne ili navečer - jutro je samo za Gilmoreice čiji brzi govor i pop culture references mi uljepšavaju dan! Žalim samo mog budućeg muža koji će jutra u budućnosti provoditi ovako :) Ovo jutro sam na petoj sezoni, i srce mi se para na epizodu Say something - po milijunti put. Svaku epizodu otkrijem nešto novo - ili grešku u snimanju (šalice su često u istoj sceni totalno drugačije boje) ili neku pouku koja mi dobro dođe u životu. Ovo su neke od njih:

26. Veze na daljinu moguće su ukoliko se oboje potrudite 
Stvarno je nevjerojatno koliko mi je svaka epizoda Gilmoreica životna i koliko mi je pomogla da preživim u stvarnosti. Oni koji ih ne vole govore o njihovoj nerealnosti, ali ti očito nisu upoznali moje sestre i mene - vidjeli bi oni brzo pričanje kad bi nas čuli! U sedmoj sezoni Logan i Rory žive odvojeno, on je poslovno u Londonu, a ona završava studij. Iako su živjeli vrlo dinamičnim životima, uspjeli su održati vezu, a prekinuli su, ludi ljudi, tek kad su se našli na istom kontinentu! Učila sam na njihovim greškama kad sam preselila svoje krpice u Šibenik i zbog njih nisam posumnjala da će i moja veza preživjeti udaljenost.


27. Ukoliko se napiješ, kloni se mikrofona 
U srednjoj školi su me sprdali jer bi se često opila od jednog bambusa. Vrlo su me rado zvali na rođendane i  partyje jer nisam imala veliki kapacitet, pogotovo zato što sam bila sklona pjevanju nakon tog jednog bambusa - valjda mi je on bio dovoljan da se okuražim i postanem pjevačka diva. Ipak, nikad nisam imala pijane govore i nisam nikome pijana pjevala serenadu, a zbog svojih pjevačkih pothvata nisam nikada požalila. Dakle, dok ste na jednom bambusu, opasnosti nema!


28. Kad ti je teško/neugodno, close your eyes & think of England
Koliko puta u životu doživite neugodnjak i jednostavno biste kidali nalijevo od te situacije? Ali, ako zažmirite ili stisnete zube, neugodna situacija će nestati, a nitko je se, osim vas, neće ni sjećati! Ovo se posebno odnosi na nepromišljene izjave, tremu od nastupa ili na padanje u javnosti  :)


29. Ako se ne možeš izraziti riječima, piši 
Ovo pravilo sam često koristila. Hm, koristim ga i sada :) Ne znam zašto, ali kad govorite, ljudi vas često prekinu i razgovor ode u krivom smjeru. U pismu imate priliku reći sve što vam je na duši, i nitko neće prekinuti vaš tijek misli, zato se oduvijek najradije pisano izražavam. Kad bih mami morala priznati neku tajnu, kad bih se morala dečku ili sestri ispričati... Ako nemate moje dugo pismo u kojem objašnjavam svoje osjećaje ili vas molim za oprost, onda ste sretan čovjek! Pisma nemojte pisati samo svom ljubavniku, ako ga već morate imati!


30. Moraš misliti što poklon želi reći onome kome ga poklanjaš, a ne tebi 
Često ljudi kad kupuju poklone ustvari kupuju ono što bi se njima svidjelo, ali to je pogrešno. Lane je Rory u prvoj sezoni rekla, nakon što joj je ona rekla da će Deanu pokloniti Kafkine Metamorfoze, da mora uzeti u obzir što će poklon reći njemu, a ne što govori njoj. Sjetim se toga dok kupujem rođendanske poklone, i trudim se uvijek kupiti nešto što ne bih htjela zadržati - osim ako sam sigurna da prijateljica i ja imamo isti ukus.