Šljokičasta žena

Ma nisam imala namjeru ijednu knjigu iznijeti iz knjižnice - ni sama ne znam kako, ali našla sam se ispred čudnovate irsko/mađarsko/japansko/balkanske police, one thing led to another, i evo osvrta na tri ljupke, kratke knjige koje su me povele na nezaboravno putovanje (sličan osvrt pisala sam i ranije - kratke su moj porok). Te sitnice - Claire Keegan Čini se tako lako, napisati roman, hoću reći - bar dok čitaš "Te sitnice" Claire Keegan. Obožavam taj arhaični stil pripovijedanja i odmah prepoznajem da je autorica prije svega kratkopričašica, da piše po uzoru na jednog od meni najdražih pisaca, Williama Trevora. Upečatljivi opisi krajolika, precizno prikazane osobine glavnih likova, dojmljiva atmosfera irskog sela i nužna kritika Katoličke crkve - Claire Keegan sve je to uspjela u samo sto i dvadeset stranica. "U listopadu su stabla požutjela. U studenome se sat vratio unatrag i zapuhali su dugi vjetrovi, koji su razodjenuli stabla do gola. U gradu New Rossu dimnjaci s

Neki ljudi čitaju knjige da bi se zabavili, bar tako kažu. Navodno nije loše tu i tamo posegnuti za literaturom koja nam grije srce, a ne napreže um, po mogućnosti bestselerom New York Timesa. OK, znam se i ja zabavljati - uvjeravala sam se uzevši u ruke "Bilježnicu neizgovorenih stvari" (u izvorniku "The Authenticity Project") britanske autorice Clare Pooley, odveć simpatičnih šarenih korica (to je za mene gotovo uvijek loš znak), koju ovaj mjesec čitamo u našem book clubu. Na samom početku romana upoznajemo Monicu. Ona je vlasnica jednog londonskog kafića i upravo je pronašla lijepu bilježnicu u koju je muškarac imena Julian ispisao: " Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori

Kad sam u prosincu 2013. položila pravosudni ispit, moj me momak (sada muž) pitao kamo želim ići, da se počastim za uspjeh, da nadoknadim energiju. "Želim ići u Vukovar", rekla sam. Željela sam ići u "ratni" Vukovar, da pojasnim - osjećala sam da mu to dugujem, da svojim očima vidim mjesta boli i junaštva, ali i nečovječnosti. Možda sam mislila da ću suočavanjem sa slikama stvarne patnje svoje pravosudne muke pospremiti u ladicu banalnosti, tko će ga znat'. I bi tako, proveli smo cijeli dan u Vukovaru, i posjetili smo sve - od bolnice do Ovčare. Međutim, kad su naša djeca nedavno predložila da odemo u Vukovar vidjeti vodotoranj (nakon razrednog izleta u Đakovo, Franka je ambiciozno počela skupljati magnete sa slikama gradova koje je posjetila i namjerila se i na Vukovar), znala sam da im ne smijem pokazati "ratni" Vukovar - premali su, oni misle da je rat bio tako davno da ga se nitko živ ne sjeća. Znala sam da im moram pokazati nježni i vedri grad koj

Ne sjećam se tko me upoznao s glazbom U2, ali sjećam se da sam kao srednjoškolka neumorno preslušavala "All That You Can't Leave Behind" sa svojim razrednim kolegom Šišom (koji još uvijek nije upoznao Bonu, ali je jedan od organizatora Ferragosto Jama u Orahovici, basically the same thing !), jer nitko osim nas nije slušao passe irski rock (Katavić je obožavao R.E.M., Ledo mi je proslijedio Queenovce, oni su nas eventualno mogli razumjeti, ako me sjećanje dobro služi). Slušali smo ih i razgovarali o smislu života, oboje vjerujući da je naš unutarnji svijet toliko važan da može mijenjati svijet u kojem živimo. Tijekom studija posezala sam za starim albumima U2 samo u danima očaja ("Where the Streets Have No Name"), kad mi je bilo potrebno isplakati se nad zakonima i skriptama o kojima mi je život ovisio, zamišljajući da ću jednog dana raditi u Amnesty Internationalu, pro bono, dakako! Zagrebački koncert U2 nisam propustila (noć sam probdjela kupujući karte za ko

Onako kako doček nove godine predstavlja kulminaciju proteklih 365 dana, ljetovanje predstavlja komprimirani život - jutarnja kava možda jest slađa, večernji džin-tonik jest romantičniji, ali tijekom dana je vike, cviljenja, pregovora, ucjena, prijetnji, sladoleda i Pocoya gotovo onoliko koliko kamenčića i školjki naša djeca donesu svakodnevno s plaže (sama sam si kriva, kad ih učim da prepoznaju ljepotu baš u svemu). Dok čupam kosu s glave i brojim minute do povratka u normalu, gledam svoje krezubice (Franka) i čovječje ribice (Juraj) u "gaziranom moru" i uvjerena sam da se neću ni okrenuti, a oni će voditi svoj život ili mi ukrasti auto da bi se provozali s prijateljima. Ili možda samo paničarim jer čitam "Čik - Najbolje ljeto od svih", hit njemačkog pisca Wolfganga Herrndorfa koji je dušu dao za fakine kakve moj sin ovih dana izigrava. "To je nažalost uvijek tako. Kad su ljudi neljubazni, od uzbuđenja mi koljena klecaju. Ali čim postanu mrvicu srdačniji, ja