Šljokičasta žena

Postoji taj jedan trenutak u danu koji me čini nepodnošljivo nostalgičnom. Znate, onaj trenutak kad se sunce sprema na počinak i kad svojim zrakama pozlati sve, dokle god ti pogled seže. I koje god godišnje doba bilo, taj zlatni trenutak u kasnom popodnevu učini me sjetnom, a glava mi je puna misli o domu, o prošlosti, jer, pamtim, u to kasno popodne moji roditelji običavali su čeprkati po dvorištu punom cvijeća, pričati sa susjedima preko ograde, dok sam ja pisala dnevnik na balkonu ili sanjarila gledajući postere na zidovima, i činilo mi se da je sa svijetom sve u savršenom redu. Njihovi glasovi, zvuk kosilica za travu u susjedstvu i graja djece koja se igraju usadili su u mene sigurnost i osjećaj doma koji, sigurna sam, čini temelj onog što jesam, koji je osnova na kojoj sam gradila ostatak svog života. Možda baš zato volim američki jug, podsjeća me na moje dvorište, na mjesto where everybody knows your name - in a good way . Volim sve te asocijacije na jug - tople pite od jabuka,

Ovaj tjedan Damir Karakaš izdao je novi roman pa sam, pokunjeno, posudila "Proslavu", budući da niti jedno djelo spomenutog pisca iz Like nisam pročitala. To je najmanje što mogu učiniti u spomen pradjedu Juri koji je pobjegao početkom stoljeća iz siromašne Poljane u bogatu i plodnu Slavoniju (e, Juro, da vidiš sad ovu našu žitnicu, psovao bi im sve po spisku!). Protagonist romana je Mijo koji se s puškom na krilu skriva u šumi, a sve zbog govornika koji se s cilindrom na glavi popeo na pozornicu u gradu G. i govorio o komunizmu. Vjerovao mu je Mijo, pa je sad bjegunac. Iako pripadnik poražene vojske, strpljiv je Mijo, a misli su mu okupirane zvukovima šume, sjećanjima na oca i majku, i na tu vražju proslavu uspostave dugo sanjane države, s kojom je sve počelo. Dok sanja o slobodi, Mijo priziva prošlost - pred oči mu dolazi pas kojeg je morao ostaviti zavezanog za drvo u šumi jer je neki tamo cucak ugrizao jednog od predstavnika vlasti, njegova Drenka krvavih ruku, njezin bra

Ne žive svi ljudi opsjednuti glazbom i filmovima, ali oni najbolji - žive. Najboljim ljudima uvijek su filmske scene asocijacija na sve, oni uvijek vrte neku melodiju u glavi, ne boje se priznati koji šund od filma ili reality emisije su gledali sinoć, koja K-pop grupa im je guilty pleasure , i uvijek u rukavu imaju bar jednu kulturnu preporuku za sve željne preporuka. Tako mi je prijatelj na svom kućnom pragu (ah, ti rastanci knjiških moljaca uvijek potraju) tutnuo u ruke knjigu Paula Reisera, jer zna da sam opsjednuta kulturom devedesetih. Evo, evo, uzmi. Dobro, dobro. Ne znam ništa o tom Paulu Reiseru, ali daj ga amo! Devedesete su je bile čarobno doba kad si na televizijskom programu imao tek nekoliko serija, i sve su bile humoristične, i zarazne, i oh so casual . Jedna od tih serija bila je i "Mad about you" sa spomenutim Paulom Reiserom u ulozi Paula i Helent Hunt u ulozi njegove supruge Jamie. Paul ne samo da je glumio glavnu ulogu, nego je bio i jedan od tvoraca serij

Moj je otac jedan od onih očeva starog kova. Mamin je posao bila briga o djeci, a na njemu je bilo da trubi u autu dok mama sprema nas tri, i sebe, za izlazak iz kuće. Tako se to tada radilo. Tate nisu brisali guze, nisu se igrali s barbikama, nisu tješili kad razbiješ koljeno. Očevi su skrivali osjećaje i bili dužni za sve imati kojekakvu mudrost i računicu. Takvi ne sanjaju, takvi ne strepe, takvi ne čeznu, uvijek sam mislila. "Svaki otac ima snove za svoju obitelj", netko je rekao u nekom filmu. Malo me to zaboljelo. Namjerno sam tu rečenicu smetnula s uma i nisam razmišljala o njoj sve do trenutka kad me muž trbušastu, uslijed pucanja vodenjaka, ostavio na hitnom prijemu ginekologije,  rekavši da ide na misu. Dotad sam bila ljuta na njega i na majku prirodu - kud baš ja moram preživjeti muke da bih donijela naše dijete na svijet! Lako njemu. Biti tata. No, iznenadnom pobožnošću oborio bi me s nogu da već nisam ležala raširenih kukova. Nije mogao roditi naše dijete, ali bi

Kad magle zamjene sparine, a kolovoz se pretvori u rujan, uvuče se u mene neki nemir. Zajedno sa suncem, nestane i zadnja natruha ljetne bezbrižnosti - stiže promjena, stiže hladnoća, a ja sam tako neprilagodljiva. Ljudi mi počinju smetati. Knjige ne pomažu - što ih više čitam, više tražim tišinu. Poželim se preseliti u šumu, na vrh neke osamljene planine. Baš kao i Trond Sander, pripovjedač u knjizi "Kad smo krali konje", sprijateljujem se s mukom (ili bar nastojim, uz turbo trogodišnjaka i glasnu šestogodišnjakinju). Pročitala sam negdje da je norveški pisac Per Petterson spontano napisao ovaj roman, ne znajući kamo će ga odvesti lik krepkog šezdesetisedmogodišnjaka koji živi "u kućici pokraj jezera na krajnjem istoku" Norveške. Ipak, "Kad smo krali konje" postao je medunarodni hit, norveška inačica "Waldena". Miris borova, jela i šum breza ono su što godinama privlači čitatelje ovoj melankoličnoj priči o čovjeku koji je sahranio dvije supruge