Preskoči na glavni sadržaj

Zlatni sat Eudore Welty

Postoji taj jedan trenutak u danu koji me čini nepodnošljivo nostalgičnom. Znate, onaj trenutak kad se sunce sprema na počinak i kad svojim zrakama pozlati sve, dokle god ti pogled seže. I koje god godišnje doba bilo, taj zlatni trenutak u kasnom popodnevu učini me sjetnom, a glava mi je puna misli o domu, o prošlosti, jer, pamtim, u to kasno popodne moji roditelji običavali su čeprkati po dvorištu punom cvijeća, pričati sa susjedima preko ograde, dok sam ja pisala dnevnik na balkonu ili sanjarila gledajući postere na zidovima, i činilo mi se da je sa svijetom sve u savršenom redu. Njihovi glasovi, zvuk kosilica za travu u susjedstvu i graja djece koja se igraju usadili su u mene sigurnost i osjećaj doma koji, sigurna sam, čini temelj onog što jesam, koji je osnova na kojoj sam gradila ostatak svog života.



Možda baš zato volim američki jug, podsjeća me na moje dvorište, na mjesto where everybody knows your name - in a good way. Volim sve te asocijacije na jug - tople pite od jabuka, hladne limunade, hlad starih stabala, country glazbu, pa i priče robova i njihovu borbu koja budi u čovjeku snagu koju nije ni poznavao.

Eudora Welty ženska je inačica Williama Faulknera. Ali, za razliku od Faulknerovih, kod nas njezine knjige nisu uopće prevedene. Od trenutka kad je Rory Gilmore spomenula da čita Eudoru Welty, ona stoji na mom to read popisu, i bilo je krajnje vrijeme da uzmem nešto njezino u ruke. Izbor je pao na "The optimist's daughter", knjigu nagrađenu Pulitzerom.


 
"You know, sir, this operation is not, in any hands, a hundred percent predictable?"
"Well, I'm an optimist."
"I didn't know there were any more such animals," said Dr. Courtland.
"Never think you've seen the last of anything."




Riječ je o noveli koja započinje odlaskom uvaženog suca McKelve i njegove druge žene Fay, zajedno s njegovom kćeri iz prvog braka, Laurel, k oftalmologu u New Orleans. Obiteljski prijatelj, dr. Courtland, dijagnosticirao je sucu McKelvi bolest mrežnice koja zahtijeva operaciju. Nakon operacije, suca obuzima očaj - Laurel mu je podrška, ali Fay bi radije pošla na festival Mardi Gras. Sudac ne uspijeva preživjeti, a Laurel i Fay vraćaju se kući, u Mount Salus, u Mississippiju, da bi ga dostojanstveno pokopale. Na karminama im se pridružuju sugrađani, prijatelji cijenjenog suca, ali i Fayina malograđanska obitelj iz Texasa. Nakon pokopa, Fay s obitelj nakratko odlazi u Texas, a Laurel ostaje u kući, sama s uspomenama na svoju pokojnu majku, ali i muža koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu.

Ovu knjigu čitam godinama. Krenem, pa stanem, detalji kojima Eudora Welty pridaje pažnju umore me. Napravim odmak, pa krenem ispočetka, silno želeći proniknuti u njezin stil pisanja u koji se kunu mnogi pisci. Osnovnu fabula možda jesam izložila, ali način na koji Eudora Welty pripovijeda specifičan je - staložen, stoički, sa svakom rječju na svom mjestu. Netko se vrpoljio na stolici, netko je uzdahnuo, netko je kucnuo žlicom o šalicu - sve te radnje karakteriziraju likove u tolikoj mjeri da oni postaju sve glasniji, sve vidljiviji. U jednom trenutku, počela sam knjigu čitati naglas i nisam se mogla zaustaviti. Željela sam čuti njihove riječi, željela sam čuti autoričin glas. Pitanja koja si postavlja Laurel, tuga i nespokoj koji ju obavijaju, krivnja koju je svalila na očevu živahnu mladenku Fay... Priča o suočavanju s gubitkom nikad nije ispričana na ovako poetičan način, s toliko vlage i predbacivanja u zraku (uz pjev nezaobilazne ptice rugalice).

"Memory returned like spring, Laurel thought. Memory had the character of spring. In some cases, it was the old wood that did the blooming."



Welty se divila književnicima kao što su Jane Austen i Virginia Woolf, njihovoj sposobnosti da u malo riječi kažu - sve. Iako je jednako vješta kao one, razlikuje se od njih upravo po južnjačkom duhu kojim odišu njezine knjige - po zajednici, kongregaciji koja nosi likove, i usprkos kojoj oni pronalaze svoje mjesto u svijetu, i suočavaju se s onim što ih progoni. Laurelina melankolija i suzdržanost na jednoj strani, a ogovaranja i impulzivnost njezinih susjeda, i Fay, na drugoj strani. Ponekad nema druge nego vratiti se na mjesto iz kojeg si potekao, kao da želi reći Eudora Welty, stara duša s Mississippija - where everybody knows yout name, a nobody mind their own business.



"But the guilt of outliving those you love is justly to be borne, she thought. Outliving is something we do to them. The fantasies of dying could be no stranger than the fantasies of living. Surviving is perhaps the strangest fantasy of them all."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta