Preskoči na glavni sadržaj

Mad about you baby

Ne žive svi ljudi opsjednuti glazbom i filmovima, ali oni najbolji - žive. Najboljim ljudima uvijek su filmske scene asocijacija na sve, oni uvijek vrte neku melodiju u glavi, ne boje se priznati koji šund od filma ili reality emisije su gledali sinoć, koja K-pop grupa im je guilty pleasure, i uvijek u rukavu imaju bar jednu kulturnu preporuku za sve željne preporuka. Tako mi je prijatelj na svom kućnom pragu (ah, ti rastanci knjiških moljaca uvijek potraju) tutnuo u ruke knjigu Paula Reisera, jer zna da sam opsjednuta kulturom devedesetih. Evo, evo, uzmi. Dobro, dobro. Ne znam ništa o tom Paulu Reiseru, ali daj ga amo!

Devedesete su je bile čarobno doba kad si na televizijskom programu imao tek nekoliko serija, i sve su bile humoristične, i zarazne, i oh so casual. Jedna od tih serija bila je i "Mad about you" sa spomenutim Paulom Reiserom u ulozi Paula i Helent Hunt u ulozi njegove supruge Jamie. Paul ne samo da je glumio glavnu ulogu, nego je bio i jedan od tvoraca serije, pa čak i theme pjesme. That's right! Ovaj obrazovani glazbenik odglumivši Modella u "Dineru" postao je glumac, a potom i producent, ali i pisac (u jednom je intervju rekao da je pisati počeo samo zato sto svoje ideje nije znao usmeno izložiti - ta sam! trebate čuti mene kad preporučujem knjige ljudima face to face...jao). 


Knjigu "Couplehood" napisao je u trenutku kad je "Mad about you" (1992.-1999.) bila na vrhuncu popularnosti, a posvetio ju je svojoj supruzi Pauli s kojom je u braku od 1988. (i s kojom je naknadno imao dvoje djece). "Couplehood" je knjiga o - pa, jasno je, životu u paru. Znam, znam što ćete reći, koga briga što on ima za reći o tome (i da, znam da celebrityjima plaćaju da pišu knjige o sebi jer ih mi, obični smrtnici, volimo čitati), ali valja naglasiti da je Paul Reiser prije svega komičar, i da čak i njegova novela o Victoria's secret katalogu čovjeku može uljepšati dan. Osim toga, ako gledamo "Couplehood" iz današnje pozicije, činjenica da su žena i muškarac u braku tri desetljeća dovoljan je razlog da se zainteresiram za njihovu priču i pročitam je za vrijeme pauze, gutajući svježi sir, naravno.

"We put a lot of pressure on cottage cheese. We've convinced ourselves it's a Miracle Food. If it's on your plate, you're on a diet. Doesn't matter what else is on the plate. It could be three cheeseburgers and a mountain of lard. Drop a scoop of cottage cheese on there - it's a Diet Plate."


U knjizi "Couplehood", bestseleru New York Timesa, Paul govori o the final frontier - daje praktične savjete kako prepoznati onu pravu, o svakodnevnim obvezama koje stoje na putu romantici, o zajedničkom tuširanju, zajedničkom čitanju novina, o dijeljenju jakne, o tajmingu i sebičnosti, o kućanskim poslovima ("There are things that nobody really likes, but one of you hates more than the other person does."), natjecanju parova u razgovoru tijekom večere ("It's like the Conversation Olympics."), o obvezama koje možete podijeliti ("It's a military operation, and the two of you are a precision drill team."), o svim mušicama koje imamo i koje naš bračni partner tolerira. Plus, ova knjiga je savršeni retro predmet za sve nostalgičare koji se vole prisjetiti telefonskih sekretarica, ispunjavanja adresara, slanja pošte i unajmljivanja videokazeta. Život je bio jednostavniji, čak i u paru, čini mi se.

"One of the reasons people get married is suntan lotion; you're going to need help. There are parts of your back that you simply can't get to by yourself, and quite frankly, no one is going to do it for you who isnt' married to you. "

"And for me, that is a great weekend. Doing Nothing. Shutting off the phones, lying on the couch with the woman of my dreams, and just reading - I can't really ask for more than that."


Iako su njegova trkeljanja fragmenti njegovog stand up nastupa, knjiga me ponukala da razmislim malo o svom životu u paru. Da se sjetim tog prepoznavanja onog pravog (Paul ima teoriju o tome, uključuje prste), trenutaka u kojima mi je muž prvi put ispričao svoje priče (Paul smatra da nakon nekog vremena znamo sve priče svog supružnika, ali ja kažem - s obzirom koliko pažljivo slušamo jedno drugo, neke priče ispričamo i nekoliko puta prije nego ih zapamtimo), svih njegovih mušica (npr., nikad nije siguran koja salata ide uz koje jelo, majice pegla s unutarnje strane, i njegovo kihanje najiritantnije je kihanje na svijetu) i svega što mu smeta na meni (kako uvijek primijeti kad ostavim mlijeko izvan hladnjaka, ali ne primijeti da bi krevet valjalo pospremiti!?), i svih nježnosti i svih planova, i svega izgovorenog i neizgovorenog, svih predbacivanja i čudnovatih komplimenata ("Izgledaš mršavije. Jesi bila na WC-u?"), načina na koji smo podijelili obveze (ne znam kako, ali ja sam izvukla deblji kraj - zadužena sam za kakanje i povraćanje), svega što me dovodi do zaključka - da, uvijek postoji bolje, možda i savršeno, netko s kim bi ples bio jednostavniji. Ali, let's be honest, nisam ni ja neka plesačica, a moja ruka tako fino stoji u njegovoj. On je moj čovjek. Nema tu pomoći.

"But the beauty part is, in any couple only one person has to be sane at a time."

"You have to appreciate these Little Things in life, because the Big Things may never get here, and then you've hung around for nothing."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca