subota, 31. prosinca 2016.

Mali novogodišnji knjiški izazov

Sretna Nova godina! Novi početak je pred nama, i svaki pravi knjiški moljac pripremio je popis knjiga koje su must read u ovih 365 dana (yeah, we know how to party). Na moj knjiški challenge nadahnuli su me dragi ljudi s kojima provodim dane. Krenulo je sa blind datom s knjigom kojeg smo zaigrali povodom rođendana book cluba. Ja sam nepoznatom obdareniku zapakirala Tišina, rastanak Marice Bodrožić (baš lijepa i draga mi knjiga), a meni je netko spakovao knjigu Ako se usudite kraljice ljubića, za koju nisam nikada ranije niti čula, Kresley Cole. Bila sam baš vidno razočarana, jer stvarno ne čitam ljubiće, ali nisam je htjela zamjeniti - ta je knjiga pronašla put do mene i ima da je pročitam, ne zvala se ja...

Nakon tog nesretnog spoja ljubavnog romana i mene sirote, jedna od mojih šefica, kako volim reći, a točnije - moja mentorica, donijela mi je knjigu Dolores Clairborne - knjigu koja joj se iznimno svidjela, a čiji primjerak posjeduje. I već sam se krenula izvlačiti da stvarno nisam fan Stephena Kinga, i nikad to neću biti, kad mi je sinulo - pa od Kinga sam čitala jednu knjigu, i nije u redu da zbog klauna iz njegovog It zanemarim sve druge njegove uratke. Činjenica jest da volim Kinga na televiziji - obožavam Zelenu milju, Rose Red, pa čak i okrvavljenu Carrie, ali nisam poznavatelj njegove pisane riječi. Moje oduševljenje Dolores Clairborne rezultiralo je upravo ovim malim challengeom za 2017. godinu. Nikad ne reci nikad!


Neke knjige preporučile su mi sestre, neke sam dobila na poklon, neke su knjige o kojima se u prošloj godini pričalo, neke danas čitaju novi klinci, a jedno im je zajedničko - nekome su jako drage, nekome se sviđaju, a mene će natjerati da prestanem biti knjiški snob i zadrta klasičarka i da prihvatim sve žanrove lijepe književnosti - i da ostvarim prvu novogodišnju odluku - proširim vidike i svako malo izađem iz svoje comfort zone. Čitanjem ovih knjiga upoznat ću bolje svoje najbliže, razveselit ću dijete u sebi, produbiti svoju vjeru, možda se i napatiti, a možda i nahraniti dušu - tko zna! Bit će to pustolovina, o kojoj ćete, naravno, još čuti!


MALI KNJIŠKI IZAZOV 2017. GODINE

1. Knjiga koju mi je preporučila šefica - Dolores Claiborne Stephena Kinga

2. Knjiga koja je prošle godine nagrađena - Specijalna potreba Lade Vukić

3. Knjiga koju mi je muž poklonio za Božić - Born to run Brucea Springsteena

4. Knjiga koju sestra voli - De profundis Oscara Wildea

5. Knjiga koju sam dobila na book club rođendanu - Ako se usudite Kresley Cole

6. Knjiga koju mi je preporučila knjižničarka - Dostava rasutog tereta Antuna Vujića

7. Knjiga o kojoj mi je pričala prijateljica - Iskupljenje Francine Rivers

8. Knjiga koja je uvrštena u lektiru osnovne škole, a nije bila prije 20 godina - Paukova mreža E. B. White

9. Knjiga koju mi je preporučila sestra - Pisma starijeg đavla mlađem C. S. Lewisa

10. Knjiga koju voli moja mama - Mati Janka Matka


četvrtak, 29. prosinca 2016.

Kako sam postala Groundhog-day-kind-of-girl

Godina je na izmaku, a dok otkucava posljednja ura, volim proanalizirati ono što ostavljam iza sebe. Kako vi procjenjujete uspjeh? Je li vam se ove godine dogodilo nešto posebno uzbudljivo, ili lijepo? Ili se želite što prije oprostiti od ove godine? Hm, meni se ništa nije dogodilo - samo sam bila mama. I Bogu hvala na tome! Znam da je to iskustvo koje si ne može svatko priuštiti, jer, iako je od neprocjenjive vrijednosti, ljudi smo, moramo od nečega živjeti, i ponekad nas određene obveze pritišću u pogrešno vrijeme. Godinu dana s mojoj mezimicom priuštilo mi je gorko slatke trenutke - bilo je tu slomova živaca, nekontroliranog plača (više mog, nego njenog), onog mrmljanja "Bože, pomozi, ja to ne mogu" u bradu, muke po zubima, po virozama, po jelu, po grčevima, po nespavanju. Bilo je tu svega, a ponajviše ljubavi - one zbog koje se topite i plačete od sreće, one koja vam daje snagu za prijeći sve prepreke, one zbog koje zaspite iscrpljeni, ali s najvećim osmijehom na svijetu. I nije to klišej, to je najveće bogatstvo koje čovjek može imati, to je najveća ljepota koju ljudsko srce može uživati.

Da, ove godine bila sam samo mama. A da me netko prije par godina pitao što želim od života, rekla bih da želim gutati život, želim ga udisati punim plućima, želim živjeti svjesna svakog trenutka. Nisam nikada bila za ekstremne stvari, život mi je premio, ali oduvijek sam gladna znanja, oduvijek mi oči čeznu za neobičnim, za prostranstvima, za onime što se doživi jednom u životu. Daj mi život, daj mi ga! Sve novo, sve neviđeno - želim! Željela sam se popeti španjolskim stubama, pomoliti se na grobu nekog velikana, željela sam piti kavu za Satreovim stolom, željela sam čuti valove kako udaraju u irske klifove, željela sam hodati kućom sestara Bronte, piti čaj u 5 popodne, željela sam ispeći savršenu američku pitu, koračati Kineskim zidom, prste polizati zbog pekinške patke, čuditi se glinenoj vojsci, napraviti tisuću ždralova... A onda se dogodio Šibenik - izazov koji sam, ni ne razmišljajući, prihvatila, i zbog kojeg se sav moj svijet zavrtio nekoliko puta oko svoje osi i pretresao sve moje popise želja i snova. Odjednom sam htjela samo jedno - obitelj. Jer živjela sam neki novi život, drugačiji od onog koji su živjeli svi koje znam, ali on nije imao smisla jer ga nisam imala s kime podijeliti. 

Pišem ovo jer sam sigurna da još uvijek previše ljudi čeka da život počne - čekaju posao, čekaju veću plaću, čekaju bolju vladu, čekaju ljepše vrijeme, čeznu za svijetom, sanjaju o dalekim krajevima, čekaju da se sve kockice poslože, čuvaju šampanjce za posebne prilike. 


Ovog sam se Božića poželjela filma koji me u djetinjstvu neopisivo živcirao. Bill Murray nađe se u dosadnom gradiću u kojem svi žive za dan kad će svizac Phil prognozirati koliko tjedana mora proći da zimi dođe kraj. Takvi smo mi, ljudi. Mrzimo zimu i jedva čekamo sunce. Svi su nam krivi jer smo čangrizavu. Dani su glupi i dosadni, i ništa se ne događa. Samo ljudi i život. I računi. I mali dosadni grad. I jedan svizac. Nikada nisam promišljala o tom filmu u kojem se beskrajno ponavlja taj jedan dan, a sada sam njegov istinski obožavatelj. Jer, više nego ikada uživam u rutini, i dosadi i uobičajenosti i nedostatku drame - sada sam Groundhog day kind of girl, jer znam, što će mi svo vrijeme svijeta, ako kraj mene nije onaj s kim bih rado uvijek iznova ponavljala jedan beskrajno dosadni dan. Život se događa danas, u ovom beskrajno običnom danu, i ovaj četvrtak je poseban, i danas ste nekome razlog za osmijeh, i ova večer može biti povod ispijanju tog šampanjca koji skuplja prašinu na polici.



Da, ove godine sam bila samo mama. 
Samo.
Mama.
I bila sam zaista, 
iskreno,
jako,
baš kao nikada do sada, 
neopisivo - sretna.
Kronično neispavana, nepopravljivo iscrpljena, ali - sretna.


četvrtak, 22. prosinca 2016.

Cin cin cin don don don!

U božićno vrijeme, primjetila sam, ljudi se doista raduju sitnicama. Vjerujem da vam ne treba ni Zagreb ni Beč da bi doživjeli čaroliju Božića. Gužva koja se stvara pred konkatedralom u 7 ujutro draža mi je od gužve u trgovačkom centru, pa sam ove godine sav shopping obavila u studenom. Iako su me dekoracije zločesto mamile, odlučila sam štimung u stanu, u kojem ionako sve stvari moraju stajati na najvišim policama, stvoriti sama. Brdo praznih staklenki iskoristila sam kao svijećnjake ili kao praktične spremnike za držanje ukrasa.


Nisam baš prespretna s rukama, ali napravila sam i čestitke - točnije, umetnula fotografiju naše male obitelji u okvir čestitke (8 komada s kovertama može se naći u DM-u po cijeni od 14 kuna). Obožavam božićne čestitke, to mi je važan običaj kojeg želim brižno čuvati dokle god je Hrvatske pošte.


Kod poklona se trudim biti praktična - uvijek je to nešto što je potrebno toj osobi i nešto što će ju razveseliti, ili joj barem zasladiti dan. Često poklanjam kolačiće koje pakiram u kutijice ili u staklene doze za bombone, čime ću ove godine , npr., darivati cimerice na poslu. Malo ljupkih vrpci i poklon je k'o bombonček!


S kolačima sam prilično dosadna - pečem isto što i ostatak zemlje. Raspucanci od čokolade (recept sa čokoladom za kuhanje, ne kakaom), rafaelo od bijele čokolade (vrhnje, čokolada i šećer), krancle (sa svinjskom masti) i mamina medena srca koja mi uvijek oduzmu najviše vremena, ali koja za mene predstavljaju duh prošlih Božića.

Mamina medena srca
2 jaja miksa se na vatri s 25 dkg šećera, doda se 45 dkg meda, makne se s vatre i doda 10 dkg maslaca, kilogram brašna, malo soli, cimeta, sode bikarbone. Tijesto se valja i vadi kalupićima. Peći na 180 stupnjeva par minuta. Ispadnu jako tvrdi, pa se ljepe domaćim pekmezom, a može se i preliti glazurom, nakon par dana će se opustiti i bit spremni za papanje!


Kad smo kod duhova prošlih Božića, ovoga tjedna sastančili smo na book clubu uz knjigu Božićna priča. Ukoliko mislite da nije vrijedna čitanja jer postoji tisuću ekranizacija, varate se. Dickensonov jezik nešto je posebno što niti jedna televizija ne može prikazati. Neponovljiva je to priča o starom Scroogeu koji samo zgrće i obrće, a koji nas može poučiti koječemu - kako učiniti čovječanstvo svojim poslom, jer rijetko koga u cijelosti ispunjava ono za što prima plaću, i kako se znati smijati samom sebi, i ne podsmjehivati drugima.

"Čovječanstvo je bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost,milostinja, opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojeg zanata bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!"


Baš u inat vrištećim lampicama i adventskom prežderavanju, poželjela sam curama organizirati božićnu večer uz topli žar svijeća, mirisni božićni kruh koji skriva obilje suhog slatkog voća, a i poklon je bio obvezan - praporci - za radosno kročenje po svijetu. Bilo je baš kako treba biti dok se čita Dickens - medno i mirisno. E, to je advent kakav ja volim!

utorak, 20. prosinca 2016.

Ovogodišnja inventura

Kraj je godine i većina nas preispituje svoj život - jesam li nekoga povrijedio, jesam li sijao mržnju, kakav sam bio prema samome sebi, jesam li bio ohol, licemjeran ili zavidan, ili sam bio sve od navedenog? Toliko vremena utrošimo razmišljajući o sebi, za to kao da uvijek imamo vremena, zar ne? Međutim, kad trebamo izanalizirati svoj odnos prema Bogu, eh, onda smo prezaposleni. U ovo predbožićno vrijeme lakše nam je otići na gradski trg pa popiti kuhano vino, nego se u tišini pripremiti za božićnu ispovijed i čiste duše dočekati Božić. Ipak, neprestano me baš ovogodišnji grijesi kopkaju i ne daju mi mira, a tiču se upravo odnosa prema Bogu. 


"Hoćete li odgajati djecu u vjeri?", pitao nas je svećenik pred oltarom prije više od dvije godine. "Hooooćemo!", odgovorili smo, ni ne sluteći što taj odgoj, a kamoli odgoj u vjeri, podrazumjeva. Otkad sam rodila, moj život se promijenio. Više nemam onu slobodu koju sve majke uzimaju zdravo za gotovo u svojim predmajčinskim godinama. Nemam privatnost - dok piškim, Franka kucka po vratima i viče "mama, mama, maaaamaaa" (a jedva sam čekala da me zazove - pa eto mi ga na!). Sve to mogu progutati, ali najteže mi pada što nemam vremena, nemam vremena za sebe i svoje misli, nemam vremena za Boga. Nemojte me krivo shvatiti, nisu moje misli nešto posebno, ali su moje, i potrebne su mi da bih donijela neke zaključke, skupila snagu, organizirala se, ili se bar izgubila u njima. Zbog tog nedostatka vremena trpi i moj život kao vjernika. Kad legnem u krevet, ne stignem se ni prekrstiti, već sam nokautirana. Pokušala sam moliti i ujutro, ali Franka to nanjuši pa se probudi i ukaka u tolikoj mjeri da je intervencija neodgodiva. Mogla bih se pomoliti putem do posla, ali moram smišljati što ćemo taj dan kuhati za ručak, što još treba kupiti, što moram na radnom mjestu obaviti... Ako ćemo o uživanju u svetoj misi, tu se još teže organiziram. Kad je beba mala, njeno spavanje se ne poklapa niti s jednim terminom mise, strepiš hoće li poželjeti sisati baš usred propovjedi, ili neće spavati u kolicima, ili bi se nunala, ili te iz takta izbaci onaj nekontrolirani plač zbog kojeg te svi na misi pogledaju razrogačenih očiju. Misliš, bit će bolje, bitno se truditi. A onda dijete dođe u fazu da želi puzati ili trčati po crkvi ili bi se baš nosilo (sa svojih 11 kila), i uhvatiš se da nisi čuo niti jednu riječ iz svećenikovih usta jer si u potpunosti skoncentriran na svoje zločesto dijete. I onda dolaziš na misu sve rjeđe. Ili prestaneš dolaziti. I ne možeš se iz toga iskobeljati.

Svi smo ponekad čangrizavi i preopterećeni stresnim tempom života i treba nam duhovno vodstvo. Za katolike, ispovijed je divna terapija i način da započneš život ispočetka. Ponekad zaboravimo koliko je Njegovo milosrđe veliko, i osuđujemo se sve dok nam netko ne ukaže da je tako malo potrebno da bismo se promjenili. Svećenik mi je ukazao na to da se tijekom života čovjekov odnos prema Bogu mijenja. Nešto, što je funkcioniralo prije godinu dana, ne mora funkcionirati danas. I bilo bi suludo očekivati da je drugačije. Svemu se u životu treba prilagoditi, pa tako i novom načinu komunikacije s Bogom. Koja revolucionarna ideja! Ne moramo moliti litanije, niti provesti pola dana u osami čitajući Sveto pismo, nekada je bolje i ostaviti dijete na čuvanju i otići sam na misu, a ponekad je i "Bože, pomozi" ili "Hvala Ti" dovoljno - sasvim dovoljno da bismo Boga darivali komadićem svog srca, a i sami se osjećali obdarenima. I ovog ću Božića posebnu pažnju obratiti na sve ono na čemu sam Bogu zahvalna, ne brinući se o onome što će biti sutra - jer Bog se za sutra pobrine, čak i kad ne pronađem vrijeme za Njega u svom životu.


utorak, 13. prosinca 2016.

Knjiga kao poklon


Čitam na Goodreadsu komentare obožavatelja pisane riječi na temu koja je najbolja knjiga koja im je poklonjena. Navode oni Čudo (sama sam si ga kupila), pa Tajni vrt (sama sam si ga kupila), nastavljaju s Malim ženama (sama sam si ju kupila).... You got the point. Većinu omiljenijih knjiga sam si sama poklonila. Ipak, buljim u policu s knjigama i vadim knjige koje mi nešto znače po svom sadržaju (jer su po posvetama na koricama sve mi jednako drage)... I shvatim da mi je većinu najdražih poklonila jedna osoba. Tu osobu, uz svoju majku, smatram i uvelike odgovornom za moju ljubav prema knjigama jer sam je, poput mlađe sestre, u mnogočemu kopirala, pa sam tako kao desetogodišnjakinja i stala gutati djela Agathe Christie - moralo se, jer ju je moja sestrična Martina čitala.

Prva knjiga koje se sjećam da sam je baš dobila na poklon (jer nisu mi roditelji na taj način uručivali knjige - sve su bajke bile naše, sve smo sestre i ja dijelile i nismo niti jednu knjigu svojatale - osim Hlapića, zna se čiji je on bio) je knjiga Gospodar od Ključa Josipa Laće. Smiješan je život, da mi prva knjiga bude od tamo nekog lika iz šibenskog kraja, o povijesti i kršu Šibenika... Život katkad napravi puni krug, zar ne? Smiješno je za reći da mi se čak i prvi stanodavac u Šibeniku prezivao upravo - Laća.

Bilo kako bilo, zbog Gospodara od Ključa, kojeg mi je tetka potpisala u Martinino ime (Martina je tad imala 9 godina i biranje poklona nekoj balavici nije joj bilo ni na kraj pameti, vjerujem), knjige oduvijek smatram velikim poklonom, vrlo dragocjenim i posebnim. Ako dobiješ knjigu, vrijedan si nekome toliko da je, iz nekog razloga, taj čarobni sadržaj namijenio baš tebi, između svih tih knjiga odabrao je baš tu jednu u nadi da će se tebi svidjeti...Wow!

Ovoga Božića poklanjat ću ih čak i ljudima ili djeci za koje nisam sigurna čitaju li - pomno ću ih odabrati i nadati se da će pisana riječ, pa makar i godinama skupljala prašinu na polici, pronaći put do nekog srca i na taj način potaknuti čitavi val čitanja i ljubavi prema knjigama, nalik valu kojeg je svaka poklonjena knjiga stvorila u meni.


petak, 9. prosinca 2016.

O Božiću i izgubljenim trenucima

Svake godine u prosincu tražim prigodno štivo - čitam o božićnim kolačićima, božićnim puloverima, prelistavam Gjalskog i utjehu nalazim u Dickensu. Ove godine kupila sam, povodom blagdana, knjigu popularne Cecilije Ahern, čiji opus ne poznajem - baš da vidim u čemu je štos. Knjiga se reklamirala kao knjiga o čaroliji Božića, a zove se Svake godine.


OK, ima tu čarolije, no ne kakvu za Božić priželjkujemo. Radi se o zbirci priča. Prvu pripovijeda ukras anđela na božićnoj jelci, kojeg gospodar svake godine, kada ga za Božić posjete djeca, skida s tavana i postavlja na vrh jelke. Odande on promatra braću i sestre koji se svake godine sve više udaljuju jedni od drugih. Vjerujem da svi za Božić idete kući, vraćate se svojim prvim Božićima. Ali, nadam se da ne čekate blagdane da bi se susreli s obitelji, pretužna mi je ta pomisao - da su braća i sestre stranci jedni drugima, a da roditelje i njihovu prolaznost niti ne doživljavaju.

"Svake godine uvijek je sve isto, ali to isto uvijek je drukčije. A upravo je to ono što ljude toliko rastužuje...i tako usrećuje. To je gorko-slatka čarolija Božića. Drukčije je i čarobno i čudesno i svake godine obogaćeno ozračjem onoga što je nepotrebno rečeno i onoga što je nepotrebno prešućeno. Ne dolaze na vrata misleći na to, ali znam da odlaze s tom spoznajom, jer ovu su dani kad bridovi gube oštrinu, jezici bivaju oprečeni i smekšani, a oči se pune suzama koje kaplju, kap po kap, ne želeći nikada otići, ne želeći se oprostiti od ovih trenutaka u vječnoj čežnji da vrate dragocjene dane i sve ljude s kojima ih dijele."


Druge dvije priče nemaju veze s Božićem i pomalo su strašne. Pričaju o ogledalima koja kradu živote, i o izumitelju stroja koji čuva lijepa sjećanja (znate, obrnuto od onog stroja koji Jim Carreyu briše sjećanje na Kate Winslet). Pričice se brzo čitaju, ali to je sve, Cecilijina čarolija me nije dotaknula (iako je P.S. Volim te po minutaži plakanja najsrcedrapateljni film koji sam ikad gledala). Trudim se živjeti tako da ne žalim ni za čim, uvijek kažem što želim, što mi je na srcu, i dajem do znanja svima koliko mi u životu znače - jer je život, bar ovaj na zemlji, kratak, danas jesi, sutra nisi, i možda bismo trebali biti blaži jedni prema drugima. Hm, možda ove priče ipak jesu o božićnoj čaroliji, onoj koja ljude tjera da zagrle svoje voljene i ne puštaju ih bar do Nove godine.

"...No ne pitam vas zašto jer razumijem. Već znam zašto. Zato što znam zašto. Zato što znam kako trenutak može proletjeti - kako nešto uistinu želiš reći ili učiniti, ali budeš spriječen, a poslije bi se mogao rasprsnuti od žaljenja što nisi. I ljuti vas kad ljudi dođu ovamo i zažele glupa sjećanja kao to da su bili sportsli prvaci ili varali supruge sa zgodnijim ženama. Jer nije u tome smisao. Smisao je u tome da izgubljen trenutak bude onakav kakav bi bio da te nešto nije omelo ili da nisi bio tolika kukavica ili da si znao kako ti je taj propušten trenutak jedina prilika da kažeš ili učiniš što želiš. Ali to vam ne kažem jer znate da znam."

subota, 3. prosinca 2016.

Advent svuda, samo ne u srcu

Svima koji me poznaju i prate moj blog poznata je moja privrženost Gilmoreicama - nekima tek TV serija, a meni vječna utjeha i inspiracija. Prije 15 godina snimila sam na VHS kazetu epizodu Lorelai's first day at Chilton i zaljubila se u njihov brbljavi svijet, u taj odnos majke i kćeri, u gradić u kojem svak svakog zna. Otad su se Gilmoreice na dnevnoj bazi vrtile na našem TV ekranu, i često sam, ovisno o raspoloženju ili potrebi, birala točno određenu epizodu za koju sam znala da će me pokrenuti. Zajedno s Lorelai sanjala sam o savršenom muškarcu, zajedno s Rory planirala sam upis na fakultet... Malo je reći - uz Gilmoreice sam odrasla, zaljubila se, diplomirala, bila nezaposlena, zaposlila se, odselila na drugi kraj zemlje, položila pravosudni ispit, udala se za svoju prvu i jedinu ljubav, vratila se kući, postala majka.


Ipak, vijest o revivalu me zabrinula. Serija je završila, imala sam svoj closure, i sviđalo mi se što je kraj serije bio očekivan, bez iznenađenja, prirodan i nonšalantan poput svakodnevice. S vremenom, uzbuđenje je raslo, Gilmoreice su postajale mainstream, i ja sam se uhvatila da ne mogu dočekati nove epizode.


Savršeno se poklopilo da je na dan izlaska revivala moja najmlađa sestra došla iz Zagreba (srednja nam je ipak nedostajala) pa sam Gilmoreice mogla gledati kako priliči - u društvu nekoga tko ih voli kao i ja. OK, gotovo kao i ja. Odsutnu B. smo držale na razglasu jer je i ona pratila seriju, iako dislicirana od nas. Uz sprdanje i komentiranje (Paul - wtf?), bivale smo sve više razočarane. Tri dana nam je trebalo do odgledamo sve. Kritizirale smo štošta, ali se obradovale sitnicama koje su se provukle seriju prije desetak godina, a zadovoljne smo bile jedino Loganom koji je jedini muškarac koji može proći s majicom s v izrezom. Amen. Razgovarale smo o tome tko je naš Jess (team Jess forever), o Loganovom varanju koje je zapravo tako loganovsko, o Emily i tome što je potrebno da bi se čovjek promijenio, o onome što nam je bitno, što nam pomaže da ustanemo kad smo na dnu, o Divljini i o mjestima koja su naše happy mjesto. Godinama su Gilmoreice bile moj happy place, bijeg od stvarnosti. Rory me navukla i na nošenje knjige u torbi pa sam iz Stars Hollowa bježala u knjižnicu i gubila se na stranicama južnoameričkih autora. U Šibeniku sam punim plućima disala jedino u samostanskom vrtu svetog Lovre, okružena zelenilom koje je skrivalo more, kamen, krš i maslinu. Neprestano sam bila u potrazi za mjestom na kojem ću se smiriti, biti svoja, biti sretna...


Dok trčim na zornice u ovo predbožićno vrijeme (vijek stignem tek na zadnjih desetak minuta), ponovno razmišljam o onome što čini život potpunim - o onome circle of lifeu koji je Amy Sherman Palladino tako dobro zatvorila u zadnjim minutama oživljene TV serije (ridala sam krokodilske suze gotovo cijelu jesensku epizodu, one suze popraćene šmrkljima i ugly faceom, a sestra i muž su umirali od smijeha gledajući me). Gubimo se po svijetu, tražimo, neki izgubljeni, neki nađeni, a zaboravljamo da smo sretni samo na jednom mjestu - samo ondje gdje je naša obitelj. Ondje gdje smo doživjeli sretne, sramotne i žalosne trenutke, gdje smo niknulibi gdje smo pustili korijenje, ondje gdje smo grlili i ljubili, ondje gdje smo shvatili - nema ljubavi kao što je ona majčinska i očinska. Sada sam i sama majka, i ima dana kada mislim da je majčinstvo prevelik zalogaj za mene, kad padam s nogu jer želim da moja obitelj uživa u toplom domu i piti od jabuka, ali svejedno nema mjesta na kojem bih radije bila. I ne trebam ni lampice niti dekoracije (i otkad to svi bor kite početkom prosinca?!) da bih bila sretna, da bih osjetila toplinu Dolaska - svaki dan mi je topao i radostan, dok smo zajedno. Ne trebam Beč, ni Zagreb, ni Tvrđu, ne trebam pečene kobasice, ni kuhano vino - advent je u meni, u mom srcu, i u srcu mog muža i naše djevojčice. Jer sad znam - oni su moje sretno mjesto.


utorak, 22. studenoga 2016.

Predbožićne odluke

Neću kupovati limene kutije!

Imam problem - opsjednuta sam limenim kutijama, uvijek ih vučem kući i guram u njih razne stvari - u jednoj su stvarčice za peći kolače, u jednoj začini, u nekima uspomene ili pribor za šivanje itd. Koliko god ih skupila, uvijek mi još jedna nedostaje! A najdraže su mi božićne kutije u koje spremam božićne keksiće - znate, kad ih otklopiš, a zamiriši na cimet i klinčić...


Neću praviti kolače, možda. 

Ovih dana još važem koje ću kolače praviti za Božić. Dan poslije Božića idemo kod naših u Našice i odlučila sam praviti samo suhe kolače - krancle, biskote, rafaelo i medena srca. Hm, možda mi nedostaju neki čokoladni? Thinking out loud. Uglavnom, rekla sam da nećemo praviti kolače do Božića, iako sam prošli vikend pravila Ledene jabuke, i iako sam se namjerila na pravljenje božićnog kruha sa suhim voćem koji bi odlično išao sa čitanjem Dickensove Božićne priče koju moj book club čita za prosinac...


Poklone ću kupiti mjesec dana prije Božića!

Volim poklanjati, i oduvijek sam mislila da bih bila dobra Oprah - podijelila bih svaki dan bar dva, tri automobila! No, za razliku od Opre, ja nemam tolika primanja pa moram biti kreativna ako svoje mile želim obradovati nekom sitnicom. Krajem godine imamo puno rođendana, babinja, a tu je i Božić. Sve poklone kupim barem mjesec dana unaprijed i onda pred Božić sve raširim i uživam u umatanju!


Pospremat ću stan mjesec dana unaprijed!

Neću se dovesti u situaciju da zadnji tjedan adventa provedem ribajući stan - sve ću pospremati početkom prosinca i onda zadnji tjedan samo peckariti! Srećom, imam i pomoćnicu koja mi svaki dan reorganizira cijeli stan.


Neću se usredotočiti na dekoracije, nego na duhovnu pripremu za Božić!

Znam, razumijem vas, božićnom blještavilu je teško odoljeti, i savjetujem izbjegavanje većih trgovačkih centara ukoliko ne želite plaću spiskati na lampice i kuglice. Ovog Božića imat ćemo nov samo vijenac, i voljela bih kupiti lijepe jaslice, to je sve. Nadam se da ćemo u adventu imati mira i zdravlja te da ćemo sretni i bliski Bogu uživati u toplini doma. I da nećemo bor morati zaljepiti strop da bi bio nedostupan našoj Franki.



nedjelja, 20. studenoga 2016.

Moja prva Margaret Atwood

Kad nekome kažete da volite čitati, svi pretpostave, iz ne znam kojeg razloga, da ste pročitali sve knjige svijeta, da baratate svim naslovima i autorima u svako doba dana i noći. Istina je, volim čitati, ali toliko je knjiga koje su must read, a još uvijek su nepročitane. Neke su doslovno must read jer su se nalazile u školskoj lektiri, ali ako mene pitate - te su mi najgore, o njima pojma nemam. Najbolje knjige koje su bile dio lektire su Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Trojica u Trnju i Smogovci, i to mislim i dan danas. Lektira srednje škole mi je tek bila promašaj. Ok, otkidala sam na romantiku mladog Werthera, ali Dekameron, Ilijada, Odiseja - kill me, please. O Odiseji sam znala sljedeće: glavni lik je Odisej koji se pogubio u belom svijetu i kojeg je žena čekala dvadeset godina (luda žena) čeznuvši za njegovim lovačkim pričama.


Ta luda žena zvala se Penelopa - znate, kao Penelopa Cruz i kao Christina Ricci u onom filmu u kojem ima svinjski nos. Danas je to ime sinonim za vjernost (ne moram niti spomenuti da Odisej njoj kroz ta dva desetljeća nije bio vjeran), a nekada je značilo - patka.



Upravo zbog samog podrijetla imena Penelopa, i mog nedostatka opće kulture glede mitova, zaintrigirala me Penelopeja Margaret Atwood. Nisam do sada čitala Atwood, ali sam se i sama uvjerila da je riječ o vrhunskoj pripovjedačici. Ova kanadska čarobnica riječi od dosadnog mita o ženi koja čeka muškarca koji to nije zaslužio napravila je feministički ep koji se čita u jednom dahu. Penelopeja je svima poznata priča ispričana iz ženske perspektive, i to toliko vjerno da se Penelopa čini kao žena od krvi i mesa, žena koju razumijemo, kojoj se divimo, žena za koju navijamo. Cijenili vi vjernost ili ne, od Penelope možete naučiti - o snazi, dosljednosti, ludosti i hrabrosti, i to onoj koja nadmačuje hrabrost Odiseja, i svih drugih junaka o čijim podvizima su nas učile školske lektire.




"Što se tiče majke, u onom svom plivanju poput pliskavice napravila je stanku dovoljno dugu da probiva mojoj svadbi...Evo što je kazala: Voda se ne opire. Voda teče. Kad u nju uroniš ruku, osjećaš jedino milovanje. Voda nije tvrdi zid, neće te zaustaviti. No voda uvijek ide kamo želi i na kraju joj se ništa ne može suprotstaviti. Voda je strpljiva. Kapi vode rastoče kamen. Pamti to, dijete moje. Pamti da si ti napola voda. Ako kroz prepreku ne možeš proći, obiđi ju. To čini voda."

subota, 12. studenoga 2016.

Kako sam plakala zbog jedne Marine

Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen!


Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka. 


Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije. 


Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jednog lika stvoriti napeto štivo koje nećete progutati, nego koje će proždrjeti vas.


Često preporuku za knjigu pišem na pola čitanja, u strahu da ne pokvarim doživljaj budućih čitatelja, ali ovu sam morala pročitati cijelu da bih stekla dojam - jer zbilja ništa nije kao što se čini. Ništa i nitko.


Knjiga govori o usamljenosti. Malo je reći - usamljenosti. Govori o ženi koja je sama sa svojim mislima, u kojima proživljava veliku ljubavnu dramu i samu sebe uvjerava da će se ono o čemu misli i ostvariti. Volim o sebi misliti kao o stabilnoj osobi, ali mi je strašno koliko sam se u liku ove usamljenice pronašla. Neke njene rečenice u potpunosti razumijem, s nekim njenim razmišljanjima se u potpunost slažem, prečesto s njom suosjećam, pa čak imam i zloglasni crveni kaput! Knjiga mi je na mahove izazivala paniku, tjerala me da se dvaput osvrćem preko ramena dok hodam stubištem zgrade, intrigirala me do besvijesti, a u puno navrata me potpuno izbezumila. Plakala sam dok sam je čitala iako se u njoj nije zbio niti jedan tužan događaj. Ali, ta usamljenost...bila mi je preteška.

Ne znam dožive li svi takve osjećaje u životu, ali meni su itekako poznati. U Šibeniku sam živjela takvim životom (bez uznemiravanja susjeda, doduše), i još uvijek mi je teško sjetiti se zime u onoj maloj hladnoj sobi u kojoj me nitko nikada nije čekao. Sada živim u obitelji, sretna sam i ovakva me knjiga samo podsjeća da budem zahvalna na svemu što imam. Voljela bih da su svi koji ovo čitaju sretni, da nisu usamljeni, da znaju da i njihov život nekome vrijedi, da znaju da su potrebni, i da svakom tužnom danu dođe kraj. Vrijeme ne liječi sve rane, ali usamljene može ozdraviti.


"Shvatila sam da ja, za razliku od Georgea Baileya iz filma, nikome ne bih nedostajala. Da skočim s mosta, samo bi nekoliko ljudi primijetilo da me nema, a neki bi čak osjetili i olakšanje. Recimo, Zvonko koji više nikome ne bi dugovao novac. Magda koja ne bi morala strepiti hoće li me negdje sresti. Po mome bi se životu mogao snimiti "Grozan život" - tako sam mislila sinoć kad sam uplakana otišla na spavanje. Baš me spopala tuga i jad i nisam se dugo mogla smiriti ni zaspati."

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

The Glitter Girl's Reading Challenge


Nebrojeno puta sam primila link s popisom knjiga (svi znaju moju opsesiju pa me se sjete, lucky me!) na koje se Gilmoreice referiraju u seriji i uvijek sam bila ljubomorna na Lorelai i Rory (po kojoj je popis i dobio svojevrsno ime - Rory's reading challenge), kao da su zaista pročitale sve knjige i, k tome, sve ih zabilježile na popis. Nekoliko sam puta pokušala popisati knjige koje čitam, tako da i sada imam 482 papirića s nesređenim bilješkama naslova koji su mi prošli kroz ruke kroz ovih dvadesetak godina. To je za mene popis that got away.

Bližio se 7. studeni, datum koji sama sa sobom proslavim kao rođendan svog bloga, a za ovogodišnji 4. željela sam učiniti nešto posebno - popisati sve knjige o kojima sam vam pisala otkad sam počela odašiljati svoje misli u bespuća interneta. Moj popis ne sadrži mnoštvo knjiga poput Rorynog (impresivnih 339 - ali valja imati na umu da su se Gilmoreice snimale sedam sezona!), ali zahvaljujući njoj koja me naučila da knjigu uvijek nosim sa sobom, kroz ove četiri godine i ja sam pročitala zaista široku lepezu autora i žanrova. Dok gledam te naslove, prisjećam se svih prilika u kojima sam držala te knjige u torbi, čitala ih uz kavicu u pidžami, držeći knjigu na trudničkom trbuhu, u bolnici, pod pauzom na poslu, na plaži, dok sam planirala vjenčanje ili dok sam strepila hoće li se moja Franka probuditi - te knjige zaista predstavljaju mene i mijene u mom životu, moju utjehu i moju snagu. Svašta se dogodilo u te četiri godine - otkad pišem blog (zahvaljujući Katy Perry), položila sam pravosudni, udala se, preselila, rodila, upoznala hrpu novih ljudi i upoznala pravu sebe - nisam više ona djevojka koja u 15 m2 živi usamljeničkim životom, sada sam supruga, i majka, zaposlena žena, imam pune ruke posla, ali nikad u tolikoj mjeri da ne mogu pročitati koju stranicu poslastice zvane - knjiga.



1. Dnevnik Bridget Jones – H. Fielding

2. Hod po rubu – R. Jeger

3. Tisuću ždralova – Y. Kawabata

4. Atlas oblaka – D. Mitchell

5. Božićni pulover – G. Beck

6. Posljednje predavanje – R. Pausch

7. Dnevnik Anne Frank

8. Mali princ – A. de Saint-Exupery

9. Noć – E. Wiesel

10. Na cesti – J. Keruack

11. Hladnokrvno ubojstvo – T. Capote

12. Orkanski visovi – E. Bronte

13. Odabrane pjesme – S. Plath

14. Kratak čudnovat život Oscara Waoa – J. Diaz

15. Zvonar crkve Notre Dame – V. Hugo

16. Jadnici – V. Hugo

17. Da radost vaša bude potpuna – Zvjezdan Linić

18. Posljednje putovanje u Beč – I. Vrkljan

19. Sve o jednom dječaku – N. Hornby

20. Dobra strana života – Zvjezdan Linić

21. Hotel Zagorje – I. S. Bodrožić

22. Bog- svakodnevna tajna i objava – Zvjezdan Linić

23. Kuća duhova – I. Allende

24. Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala – P.Coelho

25. Krupna riba – D. Wallace

26. Tajna krvavog mosta – M. J. Zagorka

27. Gonič zmajeva – K. Hosseini

28. Narodno veselje – P. Pavličić

29. Svila, škare – I. Vrkljan

30. Radosno u novi dan – Zvjezdan Linić

31. Nogometna groznica – N. Hornby

32. Učitelju gdje stanuješ – Zvjezdan Linić

33. Amsterdam – I. McEwan

34. Norveška šuma – H. Murakami

35. Betonski vrt – I. McEwan

36. Čuda i čudaci Jadrana – G. Radivojević

37. Tajanstvena Hrvatska – I. Buj i dr.

38. Legenda o Kristu – S. Lagerlof

39. Bajke – H. C. Andersen

40. Male žene – L. M. Alcott

41. Kradljivica knjiga – M. Zusak

42. Šamišiel – Ivana Šojat

43. Čarobna ploča – V. T. Cuong

44. High fidelity – N. Hornby

45. Knjiga citata – J. M. Tempelton

46. Titanic – Hrvati u katastrofi – S. Novaković

47. Kako biti dobar – N. Hornby

48. Duži put do dna – N. Hornby

49. Tresak – N. Hornby

50. Tragedija u tri čina – A. Christie

51. Matilda – R. Dahl

52. Heidi – J. Spyri

53. Majka uspjeha – A. Chua

54. Zima za dvoje – N. Sparks

55. Pod starim krovovima – K.Š. Gjalski

56. Priručnik za ratnika svjetlosti – P. Coelho

57. Veliki Gatsby – F.S. Fitzgerald

58. Stanari u slonu – D. Horvatić

59. Slonovo putovanje – J. Saramago

60. Priča o vezirovom slonu – I. Andrić

61. Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima – M. Enard

62. Voda za slonove – S. Gruen

63. Rakova obratnica – H. Miller

64. Čarolije za svakodnevnu uporabu – A. Hoffman

65. Njezin strašni sklad – A. Niffenegger

66. Dragi Jim – C. Mork

67. Nevina samoubojstva – J. Euggenides

68. Ja, tata iz Irske – P. O'Grady

69. Kako biti dobar – J. Franzen

70. Zločin i kazna – F. Dostojevski

71. Stakleno zvono – S. Plath

72. Oliver Twist – C. Dickens

73. Vlati trave – W. Whitman

74. Čokolada – J. Harris

75. Kao voda za čokoladu – L. Esquivel

76. Večernji akt – P. Pavličić

77. Jom Kipur – I. Šojat

78. Katedrala – I. Brešan

79. Snježna kraljica – H.C. Andersen

80. Božićna pjesma – C. Dickens

81. Neočekivano hodočašće Haroldy Fryja – R. Joyce

82. I konje ubijaju – H. McCoy

83. U2 o U2

84. Pjesme – Dragutin Tadijanović

85. Pismovnik – M. Šiškin

86. Bračni zaplet – J. Euggenides

87. Svaki dan, svaki sat – N. Draganić

88. Ponos i predrasude – J. Austen

89. Jane Eyre – C. Bronte

90. Ljubav u doba kolere – G. G. Marquez

91. Tišina, rastanak – M. Bodrožić

92. Zlatni danci – J. Truhelka

93. I na početku i na kraju bijaše kava – J. Matanović

94. The secret garden – F. H. Burnett

95. Harry Potter i odaja tajni – J. K. Rowling

96. Moj život – David Jason

97. Tajnovita knjižnica gospodina Penumbre – R. Sloan

98. Buda iz predgrađa – H. Kureishi

99. Knjiga kratkih vječnih ljubavi – A. Makine

100. Hotel Marigold – D. Moggach

101. Najljuća jela tatarske kuhinje – A. Bronsky

102. Optužena – S. Drakulić

103. Greška u našim zvjezdama – J. Green

104. I past će sve maske – I. Šojat

105. Črna mati zemla – K. Novak

106. Za što sam se spremna potući – I. S. Bodrožić

107. Zelene čarape – I. Vrkljan

108. Ministarstvo boli – D. Ugrešić

109. Unterstadt – I. Šojat

110. Mjesečari – I. Šojat

111. Harry Potter i plameni pehar – J. K. Rowling

112. Svjetlost iz davnine – J. Banville

113. Balada o zvjezdanom moru – M. Bodrožić

114. Snobovi – J. Fellowes

115. Žena koja je legla u krevet na godinu dana – S. Townsend

116. Doručak s Buddhom – R. Merull

117. Luda za njim – H. Fielding

118. Rujanska svjetla – C. R. Zafon

119. Mostovi okruga Madison – R. J. Waller

120. Malo mjesto na Haitiju – L. Touillot

121. Smrt djevojčice sa žigicama – Z. Ferić

122. Spasiti ribu od utapanja – A. Tan

123. Mrvicu čudesno – D. French

124. Svatko ima svoju Bono priču – A. M. O'Connor

125. Moja godina s Eleanor – N. Hancock

126. Julie i Julia – J. Powell

127. Kao da smo otac i kći - J. Matanović

128. Prva riječ – V. Aleksaskis

129. Zašto sam vam lagala - J. Matanović

130. Kao da me nema – S. Drakulić

131. Bez dlake na jeziku – R. Jeger

132. Američka pita – M. L. West

133. Bilješka o piscu - J. Matanović

134. Lude žene – M. L. West

135. Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana – M. L. West

136. Laura nije samo anegdota - J. Matanović

137. Srest ćemo se opet – A. Barišić

138. Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka - J. Matanović

139. Žena vremenskog putnika – A. Niffenegger

140. Ni Evina ni Adamova – A. Nothom

141. Mlai dragulj – P. Modiano

142. Što očekivati prve godine – H. E. Murkoff i dr.

143. Ubiti pticu rugalicu – Harper Lee

144. Mama zna najbolje (i tata) – M. Knežević Barišić

145. Limeni bubanj – G. Grass

146. Prva godina moje bebe – O. Linderman i dr.

147. Prizori iz seoskog života – A. Oz

148. London NW – Z. Smith

149. Bel canto – A. Pattchet

150. Sretna beba – G. Ford

151. Vodić za tate – C. Cooper

152. Oblik života – A. Nothomb

153. Godine prve – zašto su važne – M. Jovančević

154. Kolijevka za macu – K. Vonnegut

155. Djeca Patrasa – Z. Ferić

156. Povjesničarka – E. Kostova

157. Nakon potresa – H. Murakami

158. Najsretnija beba u kvartu – H. Karp

159. Srce tame – J. Conrad

160. Vrli novi svijet – A. Huxley

161. Priče iz grada udovica – J. Cannon

162. Neprežaljena Molly Marx – S. Koslow

163. Dobar dan tugo – F. Sagan

164. Popis mojih želja – G. Delacourt

165. Igra prijestolja – R. R. Martin

166. Božje je ime Milosrđe - Papa Franjo

167. Proces – F. Kafka

168. Ljeto bez muškaraca – S. Hustvedt

169. Sve što muškarac mora znati – O. Kuhn

170. Sto godina samoće – G.G. Marquez

171. Brdo – I. Prtenjača

172. Noć u Orient Expressu – V. Henry

173. Idi postavi stražara – Harper Lee

174. Frankenstein – M. Shelley

175. Djevojka u vlaku – P. Hawkins

176. Ogled o sljepoći – J. Saramago

177. Levijatan –B. Akunin

178. Ono što ostaje uvijek ljubav je – I. Plechinger


Drage knjigice, hvala vam na prijateljstvu, nema vjernijeg prijatelja od vas. Veselim se budućim druženjima!

četvrtak, 3. studenoga 2016.

Da letim k'o mala ptica nebeska

"Nije istina da sam lagala, ja živim gore među pticama", skakutala sam pred televizorom dok je simpatična plavuša, uvijek nasmijana, pjevala u crvenom sakoiću koji je nosila svaka kulerica početkom devedesetih. "Ona ti je iz Našica, znaš?", rekla je usputno mama, a ja sam ostala u čudu - vauuuu, ako je Ivana Plechinger išla u moju školu, možda i ja jednog dana budem na televiziji!

Kad sam čula da je ta ista, uvijek sretna ptica nebeska, napisala knjigu, morala sam je pročitati - a moje oduševljenje nije splasnulo niti kad sam shvatila da je riječ o knjizi samopomoći.


Ne volim takve knjige, i ne volim da mi svatko soli pamet (iako razumijem onu "Kad naučiš - pouči drugoga"), ali Našičanki sam dala priliku. Lokal patriot bila i ostala.


OK, možda ćete u knjizi naći hrpu klišeja tipa "Moraš doživjeti kišu da bi vidio sunce", ali čak će vam se i oni činiti autentičnima u Ivaninom izričaju. Stilski je knjiga nesavršena, rekla bih da gotovo nije napisana, nego je baš ispričana, jer svaka riječ i svaka anegdota tako vjerno dočarava ženu koja je iskreno darovala čitatelju sve svoje slabosti, mane, strahove i tuge (patnje ne, jer patiti se ne mora, za razliku od tugovanja). Kao da joj čujem glas dok priča o svojim roditeljima (da, plakat ćete), o kojima sam u našem malom gradu uvijek čula samo lijepe riječi (Plechingeri su kod nas institucija, pogotovo Ivanin djed brico), o svom mužu i sinovima, o moru tuge čiji valovi su je tako dugo lomili, sve dok nije doživjela moždani udar i shvatila - svaki trenutak u našem životu je dar i treba ga proživjeti, i biti na njemu zahvalan. 

Sama nisam doživjela bolest ili takav veliki gubitak, ali ponekad mislim da je moj dolazak u Šibenik bio svojevrsni moždani udar, jer definitivno mi se sve u glavi izokrenulo i onda, nakon nekog vremena, ponovno presložilo i posložilo. Ne treba žaliti, treba cijeniti, ne treba se žaliti, treba se pokrenuti, zaljubiti se u rješenja (ipak, mislim da ne treba otpisati one koji imaju potrebu požaliti se!), ne treba se patiti (ali treba odžalovati), treba se radovati - i biti zahvalan. 

Često Ivana spominje zahvalnost i iako znam da nije vjernica, shvatila sam, čitajući Ono što ostaje uvijek ljubav je, da sam ja, najviše od svega, zahvalna Bogu što Ga imam u svom životu. Čak i kad je teško, i kad je bezizlazno, kad je preiscrpljujuće, znam da me Bog iskušava, da kao svaki otac izvlači iz mene najbolje, priprema me za teškoće koje me tek čekaju. Lakše je nama koji imamo takvu utjehu. Što god mi se dogodi u životu, znam da se čuda događaju kad mu se prepustim u ruke, i tako bih voljela da me svakog dana, bar na tren, preplavi ta zahvalnost, da mi izbije sav teret iz ruku, i da poletim - kao mala ptica nebeska.


P.S. Torta je Božić na tanjuriću, smislila ju je Filipa Sorko koja ovih dana iskače iz paštete, a recept možete pronaći na blogu cutieandpie.blogspot.com simpatične Kristine!

petak, 28. listopada 2016.

Sreća je u malim stvarima (11)

Listopad je, unatoč bolovanjima, prohujao, i na kraju nas ipak obradovao lijepim vremenom. Nema ljepšeg od jesenske šetnje, i zato smo iskoristili ove sunčane listopadske dane. Neki vole Osijek u proljeće, neki u ljeto, a meni je baš divan u jesen! Jesenske boje podsjećaju me na Stars Hallow, još samo nedostaju bundeve na svakom koraku!


Ne volim ostavljati za sutra ono što mogu obaviti danas (osim ako je riječ o peglanju - njega ću ostaviti i za prekosutra), i nema zadovoljnije mene od one koja u petak složi hrpicu riješenih spisa! Vikend onda mogu započeti mirne duše.


Ovaj tjedan išli smo u shopping, i to prvi shopping otkad naša zlatkica hoda. Što da vam kažem, preznojila sam se od hvatanja nje po trgovini, ali smo jaknicu i cipele ipak kupili - sad smo mirni cijelu zimu! Ovakva kupnja veseli me više od ikoje druge, pa makar na njene cipele potrošila više nego na svoje!


Morala bih uložiti u make up i obnoviti kozmetičku torbicu (znate kako je to, uvijek svega ponestane u isti tren), ali nikako da se to nađe u budžetu. Dok moje prijateljice kupuju ruževe i parfeme, najskuplji komad kozmetike koji ja posjedujem je ova majušna kremica lanolina kojom mažem izgrižene bradavice. Divno je biti žena!



Ali, da ne ispadne da se ničime ne počastim (imam i ja svoje mušice), ovog tjedna opremila sam se za mjuzikl Moje pjesme, moji snovi - to mi je želja otkad je osječki HNK izveo premijeru u travnju ove godine. Volim jako mjuzikle, pogotovo Julie Andrews, i nadam se da će i ova hrvatska verzija opravdati moja očekivanja. Mužu su mjuzikli noćna mora (jer su, kao, za razliku od drugih filmova, prenerealni), pa na predstavu vodim kraljicu majku. Jedva čekam!