petak, 28. veljače 2014.

Family tree 101

Oduvijek mi se sviđao citat "What we do in life, echoes in eternity", i bez obzira je li ga izrekao Russell Crowe ili Marko Aurelije ili netko treći, ovaj citat može nam svima poslužiti kao premisa za život - bila ta eternity Vječnost u koju vjerujemo kao vjernici ili vječnost kao jako dugo vremensko razdoblje. No, žive li ljude doista tako da će jeka njihovog života biti čujna i nakon nekoliko godina? Kažu mi da dramatiziram kad kažem da moje odluke utječu, ne samo na mene, nego i na sve one koji će se, nadam se, roditi iza mene, i od mene. To što radim imat će utjecaj i na moje potomke, a to gdje sada živim možda će imati utjecaj i na potomke mojih potomaka. Svaka odluka koju donesemo, svaki odustanak, svaki trud, svako slovo koje napišemo, svaka riječ koju izgovorimo prouzročit će butterfly efekt. Da, treba živjeti kao da ti je svaki dan posljednji, iskoristiti dan itd, ali treba uzeti u obzir i da čovjek treba biti koristan čovječanstvu kako bi ono napredovalo, i kako bi oni koji će se tek roditi Zemlju zatekli u stanju prikladnom za život.
 
 
O čemu ja to trabunjam - pitate se? Ma samo sam gledala još jednu epizodu emisije "Who do you think you are", ovaj put onu s Jim Sheldon Cooper Parsonsom. Ako niste s njom upoznati, emisija je to koja poznatim osobama otkriva tajne njihovog podrijetla, prati njihovo rodoslovno stablo i vodi ih gdje god se to stablo ukorijenilo. Tako je Jim Parson otkrio (spoiler alert!) da je njegov šukunšukunšukunšukundjed bio arhitekt Luja XVI, da je stanovao kraj Versaillesa, gradio predivne crkve te se družio s Benjaminom Franklinom i Johnom Adamsom! Wow! Isto tako, otkrio je da je njegov šukundjed bio liječnik koji je liječio razne zarazne bolesti, proučavao njihove uzroke i bio iznimno cijenjen u svojoj maloj zajednici. Ponavljam - wow! Uslijed divnih otkrića, Jim je pucao od ponosa te povezivao osobine svoga oca i samoga sebe s osobinama tim izvanrednim ljudima koji su bili značajni za svoju zajednicu i čovječanstvo općenito, jer krv nije voda, a ja sam se raspekmezila od sreće zbog Jima. Možda je to drugim ljudima nebitno, ali obiteljske priče oduvijek su mi bile zanimljivi izvor inspiracije. Kad mi je teško, sjetim se upravo ljudi u mojoj obitelji koji su preživjeli ratne strahote, koji su se ukrcavali na velike brodove, otkrivali nova prostranstva, izgradili obitelj ondje gdje je za nju bilo kruha - bili hrabri i mudri. Možda nisu bili umjetnici, niti znanstvenici, nisu bili predsjednici, niti su krojili zakone, ali iskrojili su moju obitelj i mene kakva jesam danas. Mi, ljudi, egoistični smo i uspjehe želimo pripisati samima sebi, ali istina jest da su za mnoge naše pobjede zaslužni upravo naši geni i sve priče koje su naši stari prenosili s koljena na koljeno na buduće naraštaje, i to je ono na što me "Who do you think you are" podsjeti svaki put.
 
 
Izvanredna je to emisija koja se prikazuje godinama u Velikoj Britaniji i SAD-u i koja ljude potiče da otkriju svoje korijene, ali i žive dostojno sjećanja. Zaista je nevjerojatno koliko je toga zapisano i koliko toga nam može poslužiti kao motivacija za susret sa životnim poteškoćama. Informacije u Hrvatskoj možda nisu u toj mjeri sačuvane kao u Americi, ali svakome tko želi istražiti svoje rodoslovno stablo, savjetujem da pođe od župnih ureda i gradskih arhiva, u kojima čame informacije o ljudima koji su nekoć hodali ulicama kojima možda i vi svakodnevno koračate, a čije prezime možda dijelite. Možda ta osoba nije bila dobar uzor, nego je poslužila kao upozorenje svim članovima obitelji koji su je nasljedili, a možda je uvelike slična vama, možda imate isti nos, ili istu tvrdoglavost. Možda ćete otkriti da u sebi imate pohranjenu snagu koje ranije niste bili svjesni. Zato vam danas preporučujem - istražite svoje obiteljsko stablo, zabilježite podatke o skoro zaboravljenim članovima obitelji, slušajte djedove i bake pažljivije kada pričaju o vremenima kada su oni bili mladi, jer, sve ono što su vaši preci radili u životu, još uvijek odzvanja u vječnosti.
 
 Žene od kojih sam potekla i ja, početkom 20. stoljeća u jednom slavonskom selu

srijeda, 26. veljače 2014.

Muke po Elviri

Čudne smo mi žene. Jedan dan ćemo reći da se osjećamo potpuno nespremne za povećanje nataliteta u državi, a već drugi, najčešće nakon što sretnemo ponosne majke da guraju kolica u kojima drijemaju slatke bebice, poželjet ćemo poraditi na svom podmlatku. Sve to je još više izraženo ako se muškarac doseli ženi u stan i ako oni počnu planirati svoje skorašnje vjenčanje - tada žena automatski započinje svijati svoje gnijezdo, u kojem uvijek ima mjesta za ono još jedno malo biće. I sve bi to bilo normalno, da biće o kojem ja snivam nije - pas!
Iako je pas velika obveza, velika je i radost pa, s vremena na vrijeme, hm, pa možda svakih 28 dana otprilike, uhvati me manija i ja želim psa. Želim ga maziti i paziti i igrati se s njim sve dok nas smrt ne rastavi! 
 
 
Ovog tjedna zato sam posegnula za knjigom Rujane Jeger koja je namjenjena upravo vlasnicima pasa i onima koji to tek žele postati. Tako sam se parkirala u krevet, i dok je muškarac kuće gledao Prebrze i prežestoke, upijala Rujanino znanje o psima.
Iako Rujana misli da je začetnica hrvatske pasološke proze, u svom životu naletjela sam na poveći broj knjiga u kojima su glavni akteri mali čupavci - od Marley i ja do Umijeća utrkivanja po kiši Gartha Steina. Ipak, ova Rujanina "Bez dlake na jeziku" kombinacija je autobiografije i publicistike i otkriva njena iskustva s njenim psima. Na prvim stranicama Rujana govori o osobinama pojedinih pasmina i kako koja odgovara kojem čovjeku, što je rezultiralo guglanjem i stručnom procjenom koja bi pasmina najviše odgovarala nama - tad je već i muškarac odustao od Paula Walkera i Eve Mendes i posvetio se proučavanju inteligencije terijera i buldoga. 
 
 
Brojne pustolovine Rujane i njenih sudrugova, svađe s mužem oko odgoja pasa, liječenje malih nesreća i savjeti za suživot s njima čine ovu knjigu zanimlivom svakom potencijalnom vlasniku psa - koji će se, nakon nje, odlučiti za malu, ili veliku, mazu ili odustati od preuzimanja ove velike odgovornosti - kao što smo mi učinili. Zasad. A za 28 dana, tko zna što će biti!
 
"Posebno je važno dobro odabrati kada se radi o prvom psu. Ljudi koji nikada nisu imali psa su poput ljudi koji nikada nisu bili zaljubljeni - znaju da je to nešto fantastično, ali ne znaju točno što je. I možda se upravo zato ne boje."

utorak, 25. veljače 2014.

Udavačo, sladak je jaram tvoj!

Da me netko pitao prije nekoliko godina, kad sam gutala Mary Woolstonecraft i proučavala život Alice Paul, hoću li, kad se udam, zadržati svoje prezime, odgovor bi nedvojbeno bio - da! Ali, čovjek, odnosno, žena, kad je mlada, ne razmišlja o praktičnosti zadržavanja djevojačkog prezimena, niti o motivima iz kojih se to zaista isplati učiniti.


Kao bride to be, ovih dana razmišljam i o tome, i pri tome ne mogu ne pomisliti na cajku koju sam čula na jednoj djevojačkoj zabavi, a koja otprilike ide ovako - Ponosno nosim svoje djevojačkooooo preeeeezimeee...

U potrazi za odgovorom, proguglala sam internetskim sferama, naravno. Ključna informacija - TRADICIONALNO žena posvaja muževo prezime. No, u kolikoj mjeri se ta tradicija poštuje danas? Iako će svak reći da je čovječanstvo napredovalo, da je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini, važno je istaknuti da danas samo osam američkih država omogućava muškarcu da, nakon sklopljenog braka, uzme ženino prezime - pa muževi to mogu učiniti samo sudskim putem. Zanimljivo je da Muslimanke, pak, tradicionalno zadržavaju svoje prezime, jednako kao i žene iz Belgije, Islanda, Grčke, Kine i Kambodže, dok je u zemljama engleskog govornog područja još oduvijek običaj da udana žena uzima muževo prezime. Iako se radi o tradiciji, zanimljivo je da tradicija ne jenjeva niti s emancipacijom žena, štoviše, studija Harvarda ustanovila je da danas 87% udanih fakultetski obrazovanih žena uzima muževo prezime. Nemam ništa protiv tradicije, dapače, smatram se tradicionalnom osobom, ali, ne mogu da se ne zapitam - jesam li ja dovoljno moderna i dovoljno tradicionalna da svoje prezime zamijenim suprugovim?

Od svih mogućih kombinacija, najprivlačnija mi je upravo ona u kojoj svojem prezimenu dodajem suprugovo. Čovjeku je valjda urođeno da pripada, a ja želim pripadati i svojem, i njegovom klanu. Znam, žene koje odabiru tu opciju čine se neodlučnima, kao da žele i ovce, i novce, ali zašto i ne bi - kad danas na to imaju pravo?

Ako se osvrnemo na prošlost, uočit ćemo da su u 16. stoljeću u Škotskoj žene morale zadržati svoje prezime, dok je danas norma da ga zamjenjuju suprugovim! Čudna li je ta tradicija! Za razliku od njih, u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji i SAD-u sufražetkinje su se zalagale za ženino pravo da zadrži svoje prezime pa su se žene koje su se i u braku nastavile koristi svojim prezimenom nazivale Lucy Stoners, prema poznatoj junakinji borbe za ženska prava. 
 

Smiješni smo mi ljudi, ponekad nam prevelika sloboda i prevelik izbor predstavljaju teškoće. Danas su sve kombinacije imena i prezimena moguće - Jackie O nosila je prezimena dva supruga, Helena Bonham Carter nosi dva očeva prezimena, Hillary se odlučila za kombinaciju Rondham Clinton, a Hrvatska se ponosi Ivanom Brlić Mažuranić i dragom mi Ivanom Šojat Kuči. No, jesam li ja kćer svoga oca, ili supruga svoga muža? Ili sam oboje?


Zbog povijesnih činjenica osjećam potrebu da zadržim svoje prezime, samo zato što ja to mogu, a u spomen na sve žene koje, na stranu s prezimenima, tisućljećima nisu imale pravo glasa. Zadržavanje djevojačkog prezimena ne pada mi napamet zbog nepovjerenja u instituciju braka, dapače, bračni savez i dalje smatram temeljem našeg društva. Kad smo već kod saveza, prema Crkvi, muž i žena trebaju ostaviti i oca i majku, pa tako, pretpostavljam, i njihovo prezime, kad ulaze u bračnu zajednicu. Hm.

Motiv za zadržavanje prezimena nije mi ni zadržavanje identiteta jer ne smatram, kao velik dio žena koje zadržavaju svoje prezime, da su moj identitet i ime neraskidivo povezani. Nomen est omen, ali sumnjam da bih identitet izgubila udajom i promjenom imena - ta ja sam živa osoba, i mnogo više od imena! Naposljetku, udana mogu biti pola stoljeća, kroz koja ću, ako ćemo o identitetu, imati vremena postati ta saaaaasvim druga osoba, s drugim prezimenom!

Ono što me muči i čime gnjavim udane prijateljice jest pitanje - je li praktično potpisivati se s dva prezimena cijeli život, predstavljati se naširoko, poput neke aristokratkinje, i jesam li spremna nositi prezime različito od onoga kojim će se zvati moja djeca? Odgovore ću, nadam se, pronaći na vrijeme! A što vi o ovoj temi mislite?

petak, 21. veljače 2014.

Cmoljavost, kiša i Juraj

Cijeli tjedan pokušavam sabrati misli i posložiti ih na blog, nadam se da će mi to sada uspjeti!

Pogađate, u moj život vratio se moj dragi - opet imam cimera pa malo manje vremena imam za pisanje bloga - jer kad je on uz mene, život kao da počne, pa manje vremena imam za sanjarenje!
Ovaj tjedan mozgali smo o izboru fotografa, i iako smo mislili da smo se već odlučili, razočaravajuće snimke mladenaca koje nam je ustupio naš odabranik gurnule su sve u vodu, i opet smo se našli kako pregledavamo web stranice i Facebook profile svih fotografskih studija - od Požege do Županje, sve do Vukovara - i vratismo se opet u srce Slavonije - Đakovo! Netko se počasti novim krpicama ili postolama, a mi smo se odlučili počastiti fotografima i snimateljima koji će naš dan dostojno obilježiti. Znam, čini vam se prenaporno uopće me slušati kako pričam o izboru fotografa kao da je stvar od životne važnosti, ali vidjet ćete jednog dana, kada krenete u organizaciju vlastitog pira - organizacija vjenčanja ozbiljan je posao!

 Slika 1. Dragi napravio spizu

Kad smo kod ozbiljnih poslova, ovaj tjedan dobila sam odobrenje za posao na neodređeno, o kojem sam zapravo sanjala. I objektivno gledajući, to je predivno fenomenalna vijest, ali mjesto rada je i dalje Šibenik, što će reći da ostajem daleko od svih mi dragih ljudi i mjesta - na neodređeno, bar dok je stanje na burzi rada takvo da mi ne pruži nadu u suprotno. Znate sve one klišeje? Klišeji su klišeji s razlogom. Pazi što ćeš poželjeti, da ti se ne bi i ostvarilo! Ova bitter sweet vijest obojala mi je cijeli tjedan u stresno panični osjećaj u prsima, protiv kojeg se borim tako da ga - bar pokušam ignorirati! Go with the flow, come what may, itd - to je cilj, ali svatko tko me zna da je to tako daleko od mene. Želim biti zahvalna i ne željeti od života više nego što imam u ovom trenutku, ali dopustite mi da dođem polako do toga - jer, Gilmoreice su me naučile - kad ne znaš drugačije, wallow, don't shave your legs, eat ice cream in your pidjamas and move on. To planiram i učiniti ovog vikenda!

Slika 2. Puževim korakom do posla

Slika 3. Na marendi najčešće provjerim što ima novoga kod Severine

Ovo čudno stanje uma samo pospješuje jugo i kiša koja cmolji već danima. I baš kad nije vrijeme za šetnju, uhvati me želja ići s posla putevima kojima inače ne prolazim svakodnevno, pa sam i danas, s kesama punima spize, prošla ulicama poviše katedrale i stala pred kuću slavnog Jurja Dalmatinca. Eto, i on se s obitelji preselio iz Italije u Šibenik, i isplatilo se - rezultat njegovog rada i danas ponosno krasi ovaj grad! Možda tako i ja Šibeniku trebam dati svoj pečat? Hey, girl can dream!

 Slika 4. Kuća Jurja Dalmatinca u današnjoj ulici Jurja Dalmatinca

 Slika 5. Zazidani kantun koji je u srednjem vijeku bio zaštita od uriniranja na javnom mjestu

Slika 6. Pripreme za turističku sezonu

ponedjeljak, 17. veljače 2014.

Noćne more jedne Bridezille

Opet sam zapela u zabrinjavajućem maštanju o the haljini, i iz dana u dan pitam se je li moguće uopće pronaći onu koja će me u potpunosti zadovoljiti. Kažu, kad je obučeš, znat ćeš da je ta prava. Hoću li? Ne moram ni napomenuti da još niti jednu nisam isprobala, osim u mislima. Kukavica sam, znam, ali ovako si bar mogu zamišljati da isprobavam sve dreamy haljine i ne mogu se odlučiti koju ću konačno izabrati jer mi sve tako krasno stoje.

Dok si maštam, ne znajući točno što želim, ipak mi u misli zalutaju i neke never! haljine iz filmova, kao što su ove npr:


Iako na scenu kad Carrie mlati Facu buketom uvijek balavim i plačem, ipak jadnog Facu u potpunosti razumijem. Ako je slučajno vidio Carrie u onoj haljini, nije ni čudo da je pobjegao glavom bez obzira! Nek je to dizajnerska haljina, ali Vivienne Westwood? Jeste li vi vidjeli tu ženu? Pa dala bih joj eventualno da mi dizajnira pidžamu, ali vjenčanicu nikako. Carrie je izgledala bajkovito - ali kao zločesta vještica iz bajke.
Ako si već u Sex i grad-u, pa nabavi broj telefona Vere Wang, hello!

Da se razumijemo, obožavam Toni Collette, sjajna je u svakom filmu i što se mene tiče, ona je Meryl nekog budućeg doba, ali njena uloga u Muriel's wedding je nešto najstrašnije u filmskoj industriji. Ne znam zašto, ali alergična sam na mladenke s krunama, posebno otkad sam vidjela Severinu da se fura na neku sultaniju. Nije Murielina haljina toliko loša u usporedbi s onima koje je isprobala, ali ukupni dojam je too much. Nadam se da ću znati razliku između ukusa i neukusa kad budem birala svoju haljinu!


Ako si Serena u Gossip Girlu, onda si možeš dopustiti zlatnu vjenčanicu, ali uvijek si, kad vidim takve pretenciozne haljine, pomislim kako sirotan mladoženje nema šanse da uopće dođe do izražaja kraj takve haljine, osim ako i on sam ne nosi - zlatno odijelo. 


Daleko najgora vjenčanica na TV ekranima je bila ona gospođe Kim u Gilmoreicama, prije nego ju je Lorelai prekrojila uslijed misteriozne mrljetine od kave. Iskreno, nije mi ni poslije bila nešto posebno, ali ovaj šator s nogavicama je definitivno nešto od čega bih se prenula iz noćne more vrišteći. Nadam se da mi svekrva to be ili majka neće srdačno ponuditi svoje haljine iz '70.-tih i '80.-tih za najvažniji dan u mom dosadašnjem životu.


Naravno, ne želim niti vjenčanicu iz Kill billa jer ne bih htjela biti trudna mladenka, a niti krvava. A ne sviđa mi se niti ona koju Drew nosi u Wedding singeru, koliko god voljela taj film. Haljina ipak mora imati ono nešto, a bez trunčice elegancije nema niti tog čarobnog ozračja o kojem svaka mladenka sanja.


Da, mora imati ono nešto, ali ne ono previše, kao što ima Betsyina haljina koju je prošetala Molly Ringwald u Betsy's wedding. Naučili smo, dakle, izabrati samo haljinu nije dovoljno, treba znati izabrati i modne dodatke koji će upotpuniti styling, a ne pretvoriti ga u lakrdiju.


nedjelja, 16. veljače 2014.

Keksići za kraj tjedna

Samoj sebi sam najgori neprijatelj! Subota je divan dan za šetnju, i za kavu, i za izležavanje uz dobru knjigu, i za kućanske poslove, ali što kad sve to obavite? Onda je subota savršena za pečenje kolača, always has been. Pod izlikom da navečer idem na karaoke night koju organiziraju zboraši, sklepala sam jučer svoje najdraže kolačiće, jer sastojke za njih ionako uvijek imam kod kuće.

Keksi su zapravo moj Frankenstein mnogih sličnih keksića, a pravim ih otkad sam počela učiti za pravosudni, jer sam bila u potrazi za nečim slatkim što ipak ima i hranjive sastojke. Neću lagati, nisu to dijetni kolačići, ali su najfiniji i osvajaju svakoga. Ne pretjerujem - gdje god sam ih donijela, ljudi su se oduševili i tražili recept, a i znali mi kasnije reći da ih redovito rade doma. Ono što je kod njih najbolje jest što sastojci za njih nisu skupi, za sam proces treba vam jedna velika posuda, tepsije, iliti padele, i pećnica, pa pečenje kolača neće biti popraćeno suludim višesatnim pranjem suđa. 


Za kolačiće sa zobenim pahuljicama (onim mekima koje u Konzumu možete naći u plavom pakovanju za 6 kn) treba vam 250 g pahuljica, 50 g mljevenih badema/lješnjaka/orasa, 100 g šećera, 1 vanilin šećer, 1 prašak za pecivo, 120 g margarina za kolače, jedno veliko jaje, prstohvat soli, korica jedne naranče, korica jednog limuna, 60 g grožđica, mljeveni cimet i masni papir za pečenje. Od ove smjese dobit ćete oko 40 kolačića (2 tepsije), zavisi koliko velike kolačiće pravite.


Recept se i ne mora objašnjavati, pomiješajte sve suhe sastojke, dodajte margarin tako da ga razmrvite u zobene pahuljice, kao kad pravite prhko tijesto od brašna, dodajte ostale sastojke, šećera možete i manje, s cimetom uvijek pretjeram jer ga obožavam, s grožđicama također. Umijesite u kompaktnu smjesu (od jaja će biti pomalo ljepljiva), ostavite u hladnjaku pola sata (lakše ćete raditi kuglice kasnije). Izvadite iz hladnjaka, prstima vadite smjesu i oblikujte u kuglice veličice cca 2 cm, zatim stisnite između dlanova da biste dobili kolačić. Pecite na 180 stupnjeva nekoliko minuta, dok kolačići na rubovima ne postanu blago smeđi.


Ono što najviše volim kod ovih keksića je da vam kuća kasnije predivno miriši, nema osvježivača zraka koji to može postići! Keksi mnoge podsjećaju na Grancereale, pa pretpostavljam da možete umjesto grožđica staviti i čokoladu, a umjesto cimeta kakao, i opet bi vas oduševili!


Savršeni su uz kavu, čaj, a i uz bijelo vino! Pojest ću samo jedan, obećavam! OK, dva. Dobar tek!

subota, 15. veljače 2014.

MY favorite things - not Oprah's! (4)

Ovaj tjedan, kao nastavak duhovne obnove don Damira Stojića, provela sam u tonu blagdana, pa sam po prvi puta dobro pogledala i crkvu svetog Križa kraj koje praktički stanujem, i zamalo se onesvijestila na blagdan Gospe Lurdske od silnog tamjana. Prefascinantna mi je priča o Bernardici Soubirous, djevojčici iz Lurda, kojoj se Gospa ukazala i koja ju je tako zrelo poslušala. Ono zbog čega mi je Bernardica posebno draga jest činjenica da je ljubila Boga svim srcem do kraja života, vjerujući u Gospino obećanje - da će je usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na onom drugom. Bernardica je doista poživjela teško i kratko na ovom svijetu, a njeno tijelo i danas izgleda kao što je izgledalo na dan kad je umrla 1879., zahvaljujući njenoj vjeri koja nadahnjuje i danas.


Kiša je lijevala cijeli tjedan - ustati se iz kreveta dok se rijeke slijevaju na dolački kamen i još stići na posao na vrijeme bilo je nemoguća misija. I dok su mnogi iz kuća, konoba i garaža ispumpavali vodu, mene su razveseljavali crvenokljuni labudovi koji su ležerno plutali nabujalim morem.


Ponosna sam na sebe jer sam i ovaj tjedan tretirala svoje tijelo kao hram (gladni hram) i pazila što u njega unosim (kad sam već prelijena za fitness). Prehrana bez brašna, krumpira, tjestenine, kolača i drugih slatkiša te omiljenog mi čipsa nema puno smisla, znam, ali uspjela sam preživjeti još jedan tjedan zahvaljujući kreativnosti u kuhinji. Na slici su surimi štapići i palačinke bez brašna punjene svježim sirom i vlascem, koje toplo preporučam svima koji su, kao ja, na odvikavanju od junk fooda.


Ono što mi je definitivno uljepšalo tjedan jest jedna nadasve čudna dostava! Tijekom dopodneva, na samo Valentinovo, stigla mi je sms poruka da ću primiti paket. Na poslu su mi taman javili da mi je stigla pošiljka Ministarstva (svjedodžba o položenom pravosudnom ispitu), što me baš obradovalo, možeš mislit'. Ne'š ti pošiljke, mislila sam, sve dok me nije nazvao dostavljač sa željom da mi uruči paket. Koji sad paket?! Blesava i poptuno zbunjena, objašnjavala sam mu da sam na poslu i da ne mogu preuzeti pošiljku, a on je, čuda li, znao i gdje radim, pa i rekao da će mi paket uručiti na poslu! Što reći, zaista sam sretnica - moj dragan, otkad me odlučio oženiti, romantičniji je no ikad, a ove ruže, koje se proputovale pola Hrvatske da bi me raspekmezile, pun su pogodak!


Kišni tjedan bez kolača, uz pokoji film, knjigu i laundry day, najradije ću privesti ka kraju jutarnjom kavom koju obavezno pijem gledajući Gilmoreice, subotnjom šetnjom s novom prijateljicom, pa kuda me vikend odvede... Ugodan vikend vam želim!


petak, 14. veljače 2014.

Iz Šibenika si ako...

Ovih dana u Šibeniku je popularna Facebook grupa "Iz Šibenika si ako...", koju je pokrenula Šibenčanka koja živi već dvadeset godina u Italiji, gdje su ovakve grupe zadnjih dana postale trend. Šibenčani na štekatima prepričavaju fore iz grupe, prisjećaju se lokalnih legendi i kultnih kafića i diskača, a ja samo blejim u prazno jer mi se čini, više nego ikad, da pričaju u šiframa. Ja nisan nikad bila na kavi u Vesla, niti mi se mater ikad pritila Mandalinom, ali bila sam zato na Mendinom igralištu, u srednjoj jela masne lepinje, htjela sam letjeti kao Franjo Kapetanović, jela sam sladoled kod Šoipa, a ćevape u Kviku - što su sve notorne informacije - ako si iz Našica. Sve vam je jasno - pokrenula sam ja našičku grupu, pa da imam i ja o čemu pričati! :P Doduše, te će priče pričekati neku našičku kavu u Aq, jer me u Šibeniku ionako nitko ne bi razumio. Ali, bar se imam čemu radovati!

Zahvaljujući Šibenčanima, danas ću vam napisati svoje spoznaje (koje će vjerojatno imati i svoj nastavak) na temu "Iz Šibenika si ako...", do kojih sam došla promatrajući Šibenčane kroz ove dvije godine, i uspoređujući ih s Osječanima i Našičanima (s kojima sam u dosadašnjem životu dijelila prebivalište i boravište).

Prvo što Slavonac primijeti u Dalmaciji, pa tako i u Šibeniku, jest da su sunčane naočale must have modni dodatak u svako doba - bio dan, ili noć, ljeto ili zima. Tako Šibenčane možete vidjeti da noseći sunčane naočale žure na posao dok pada kiša, da noseći sunčane naočale kupuju u trgovinama, ma možete ih vidjeti sa cvikama čak i kad se čini kao da će se nebo srušiti na njih i da će uskoro doći smak svita. Možda je to nešto što ovdašnji judi ne uviđaju, ali ostatak Hrvatske ipak nema tako osjetljive oči. Ponekad se čini kao da su Šibenčani izvanzemaljci, s tom izraženom meteoropatijom i potrebom za sunčanim naočalama.


Kad smo već kod vrimena, Šibenčani rijetko kad nose kišobran.  Ako Vakula (čija je majka upravo iz mog kraja) najavi kišu u Našicama, gotovo svi će ponijeti kišobran i obuti odgovarajuću obuću. Nikad nisam vremensku prognozu manje cijenila, nego otkad sam se doselila u Šibenik, potpuno se prilagodivši životu u Krešinom gradu. Ovdje ljudi ignoriraju prognoze, više vole sami predviđati vrime, a ono gotovo nikada, po njima, neće biti obilježeno kišom.

Ono o čemu Šibenčani ne vole pričati, a svakome tko nije odavde to postane jasno čim zakorači u kalelargu, jest činjenica da svaki Šibenčanin ima pasa, ali da malo tko voli čistiti za njima. Sve to ne bi ni čudilo da je Šibenik prekriven travnatom površinom koju bi isti ti pasi trebali pognojiti, ali istina je da u Šibeniku postoji vrlo malo zelenih površina, dok je veći dio grada ipak pokriven kamenom na kojem će vam postole vrlo vjerojatno postati žrtve izmeta šibenskih pasa. Ovaj fenomen osobito dolazi do izražaja za lijepog vremena, kada su ulice puno turista, pa i ono malo vrijednih Šibenčana odustane od skupljanja kakice, u koju, potom, nagazi nesretni Korejac, ili Slavonka.


Još jedna stvar me uvijek nasmije u Šibeniku, a koju Šibenčani uopće ne doživljavaju kao smiješnu, a ni smišnu. Naime, Šibenčani u pekarnicama ne kupuju kifle kao ostatak Hrvatske, oni kupuju - kifliće. Ne znam zašto je tomu tako, ali Šibenčani, inače neskloni deminutivima (to je ipak svojstveno mom ravničarskom kraju koji obavezno ide na kavice i sl.), odlučili su, vjerojatno još u doba suhozida, tepati upravo ovim pekarskim proizvodima. Ipak, ja sam još uvijek uporna pa kupujem kiflu - kud puklo, da puklo.


četvrtak, 13. veljače 2014.

High i low jedne ljubavi

Veljača je, mačke vrište, iz izloga vrebaju crvena srdašca, čokolade su na akcijama, ruže su skuplje no ikada, a world wide web je pun filmskih preporuka za recesijsko Valentinovo provedeno na kauču. Na broju jedan popisa romantičnih filmova je Notebook, o kojem sam i sama ovisna, a slijede ga P.S. I love you, Pretty woman, Dirty dancing, Casablanca ili The way we were. Istina, sve su to lijepi filmovi i rado ih pogledam, ali se uvijek u ovo doba zapitam zašto meni najljepšu ljubavnu priču nikada ne uvrštavaju u te valentinovske filmove. Teško je za povjerovati, znam, ali da, čak je i meni, ovisnici o romantičnim komedijama, nekada muka od cmoljavih poljubaca glumaca između kojih nema kemije i nerealnih priča koje se događaju samo u Hollywoodu. 

Upravo zato, bez konkurencije, omiljeni ljubavni film mi je The story of us. Gledala sam ga 1999. godine s prijateljicom na tvrdim stolicama našičkog Doma kulture - bile smo klinke i nismo shvaćale bit, samo smo se klebarile na slušajući probleme tog običnog para čiju priču su ispričali fenomenalni Michelle Pfeiffer i Bruce Willis. 


Katie i Ben muž su i žena koji više ne mogu izdržati težinu problema i svađa koje se nekontrolirano ponavljaju u njihovoj kući, pa jednog ljeta odluče poći svatko svojim putem. Razdvojeni, pokušavaju nastaviti sa svojim životom, ali ružne uspomene gorkog su okusa i svaki njihov ponovni susret završi cikom i vikom iako se čini kao da su bespomoćni jedno bez drugoga. Vječna zlopamtila i tvrdoglavci, u kojima se tako lako mogu pronaći, naučili su me da svaki dan, i svaka ljubav, ima svoj high, i ima svoj low te da osoba savršeno skrojena za tebe ne postoji. Na tebi je samo da odlučiš jesi li spreman voljeti tog čovjeka koji i tebe voli nesavršenog kakav jesi i jesi li dovoljno snažan da se ne osvrćeš, nego da život gradiš, korak po korak naprijed, na vašim najboljim danima.


Film je pun prelijepih momenata, a najdraži mi je posljednji kadar na koji uvijek ridam, bez obzira što sam ga vidjela već tisuću puta. Ako vam je ovaj film slučajno promaknuo, pogledajte ga ovog Valentinovo ili kad se posvađate s dečkom/curom. Nakon The story of us, zaboravit ćete svaku svađu, a hladna stopala koja vas dodiruju ispod popluna imat će ljekoviti značaj.

srijeda, 12. veljače 2014.

Post o pitama, knjigama, ljubavi i ženama

PSM, dijeta, jugo i kiša u kombinaciji navode me da čeznem za suncem i prženom hranom - southern style.
Jug Amerike oduvijek mi se činio kao zemlja za sebe - carstvo country glazbe, dom Elvisa Presleyja, mističan i topao kraj u kojem se prže purice i peku pite. Pa tko ne i poželio živjeti ondje? Što se mene tiče, da moram izabrati jedno mjesto za život na svijetu, to bi vrlo vjerojatno bilo upravo mjesto gdje svaki dan za doručak mogu pojesti toplu pitu od jabuka.


Osim Dolly Parton, koja me navukla na country, svoju fascinaciju jugom dugujem i književnici Michael Lee Wes,t koja živi na ranču u Tennesseeju (blago njooooooj), i koja se proslavila pripovijedanjem o američkim pitama i ženama koje ih peku. Sjetih je se danas upravo zbog vještine da recepte juga ispreplete sa životnim pričama likova u retro tonu, stoga ne čudi što njene uspješnice nose nazive Američka pita, Lude žene i Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana.


Danas ću vam, povodom Valentinova, preporučiti priču o generacijama žena - Dorothy, koja se obraća prvim damama Amerike za pomoć, Bitsy, kojoj je kozmetika smisao života, Clancy Jane, hippie i mačka-mami i njezinoj modernoj kćeri Violet. Ono što sve četiri imaju zajedničko jest - nesretni izbor muškaraca i komične životne drame. Zaljubljene lude cure već su godinama u našim knjižnicama, a ako još niste čitali pitka djela ove Amerikanke, iznenadit ćete se toplinom njezinih likova i šarmantnom pričom koja će vam se u glavi slagati baš poput sličica na filmskoj vrpci, a možda se i nasmijati svojim ljubavnim jadima i uvidjeti ljepotu svoje ženstvenosti.

utorak, 11. veljače 2014.

Srest ćemo se u Šibeniku, ili nećemo?

Kraj 2013. godine za Šibenčane je bio značajan - dva Šibenčanina dobila su nagradu Kiklop. Jedan od njih je legendarni Arsen Dedić, a drugi je Antonio Barišić, zvan Bare, koji je nagrađen za svoj debitantski roman. Knjiga je to koja je apsolutni hit u gradu - u knjižnici za nju postoji lista čekanja, a prije samo nekoliko mjeseci, Bare je bio samo samozatajni novinar HRT-a koji je u slobodno vrijeme volio čitati. Danas je on krupna riba u ovoj maloj šibenskoj bari, jedan je od najpopularnijih javnih osoba prošle godine, na kavu ga zove gradonačelnik, čovik posta legenda.

Tolika popularnost i aktualnost knjige inače bi me odvratila od posezanja za njom, ali slaba sam na romane kojima su mjesto radnje meni bliski prostori. Iz istog razloga obožavam čitati knjige Ivane Šojat Kuči čija ljubav prema osječkim ulicama pršti iz svakog slova, Julijanu Matanović koja je sjedila u istim srednjoškolskim klupama kao i ja, mog sugrađanina Leona Majera kojeg pamtim kao jednog od najzanimljivijih čuvara zavičajne baštine, Ivu Brešana koji se, baš kao i ova furešta, divi katedrali... Budući da je mladi Barišić radnju svojeg romana o prijateljima smjestio upravo u Šibenik, koji mu je nepresušni izvor inspiracije, a koji i mene tjera da svoje misli pretočim u slova na ekranu, počastila sam se njegovom knjigom, skuhala kavu i bacila se na čitanje, dok se kiša slijevala niz zelena oka dolačkih prozora.


Priča o šibenskoj prijeratnoj ekipi koja je spremna na sitne lopovluke i nepodopštine s retro mirisima obećavala je. Baretovi glavni junaci su Krešo i Branko, momci u jeansu koji ljeti uživaju u banjadama i kao magarci pivaju Štulićeve stihove u nekom drugom Šibeniku, onom o kojem sam toliko slušala i za kojim Šibenčani pate - Šibeniku u kojem je place-to-be hol gimnazije koji se pretvara vikendom u dicso, Šibeniku u kojem mladi slušaju Prljavce i Azru, idu u kino (sva tri tadašnja kina!), Šibenik u kojem cure izgledaju ka rakete, a momci još pitaju "Oš krenit sa mnom?"- bila su to neka bolja vremena, sve dok se Juga nije počela raspadati i dok nije postalo bitno jesi li Hrvat ili Srbin.
Taman kad misliš da će štorija dosegnuti strašno zanimljiv zaplet i dovesti do brutalnog vrhunca, shvatiš da Branko i Krešo još plivaju na površini, i da ne uspijevaju zaroniti dublje. Roman o momcima koji su "prvo postali nesretni, a onda počeli odrastati" imao je potencijal postati genaracijski roman, kakvim ga nazivaju, ali ja ne bih rekla da je svoj potencijal ostvario. Priča o najboljim prijateljima, uz pokoji ženski lik, vrlo brzo pretvara se u kvazisapunicu u kojoj se kraj primiče u rekordnom vremenu, ostavivši čitatelja s nedorečenom likovima i radnjom u ruci, gotovo kao da je autor žurio na vlak pa nije imao vremena reći ono što je htio.


Možda sam očekivala previše od romana o prijateljima i Domovinskom ratu, valjda potaknuta emocionalnim Hotelom Zagorje Ivane Simić Bodrožić ili brutalnim autobiografijama naših stvarnih branitelja, kojima je rat zaista oduzeo mladost. Ili nisam? Prosudite sami!

Da se brzo zaljubiš!

Valentinovski je tjedan!

Znaaaaam, mrzite Valentinovo, to je komercijalni blagdan, bla bla bla. Pa baš i nije - slavljenje dana zaljubljenih actually je stara tradicija. Običaj da se svetog Valentina slavi kao zaštitnika zaljubljenih potječe još od poganskih naroda, Grka i Rimljana, koji su sredinom veljače slavili bogove braka i plodnosti, dok je Crkva od vjernika tražila da brak ne sklapaju u vrijeme velikih blagdana. Veljača je kalendarski baš između Božića i Uskrsa, pa je bila savršeno vrijeme za uplovljavanje u bračnu luku. Zasigurno su vam poznate legende o svetom Valentinu koji je tajno sklapao brakove za vrijeme progona kršćana, no, istina je da se o njemu zapravo gotovo ništa ne zna, osim da je živio u 3. stoljeću i da mu je odrubljena glava u toj nesretnoj veljači. Njegov spomendan slavi se od 15. stoljeća, otkad se običava birati odabranice upravo na njegov dan. U 16. su stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitike, koje bi sami pažljivo izradili i ukrasili, na pragu svojih dragana. Takve čestitke smatraju se prvim čestitkama ikad pisanima, pa se sjetite tog podatka kad zakoračite u trgovinu kako biste, linijom manjeg otpora, kupili plišanog medvjedića ili srce! Nema ljepšeg poklona od ljubavnog pisma, pa to je razlog zašto žene plaču gledajući film P.S. I love you!



Pronaći ćete možda preporuke za kupovinu sexy pomagala, skupog donjeg rublja, kupovanja zvijezda (doslovno!), poklanjanja wellness/spa tretmana, gadgeta i sličnih poklona, ali sjetite se - ljubav se ne trži! I btw, živite u Hrvatskoj - spustite se na Zemlju. Budite kreativni! Napišite ljubavno pismo (inspiraciju možete potražiti u knjizi Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca), napišite i uramite pjesmu svojoj ljubavi, odglumite scenu iz njenog/njegovog najdražeg filma, otpjevajte mu/njoj najdražu pjesmu, naslikajte mu/njoj sliku (ili jednostavno poljupce na papiru uramite poput remek djela), lokot s vašim imenima zaključajte na mostu i ključeve bacite u rijeku/more, ispecite najdraži kolač ili jaja na oko (kalupiće za jaja u obliku srca i silikonske kalupe za muffine u obliku srca možete pronaći u Offertissimi za destak kuna - čudo od trgovine!)!

 

Ako ste vjernici, otiđite taj dan na svetu misu i pomolite se svetom Valentinu za vašu ljubav ili poklonite šalicu s natpisom "Lijepo je što postojiš!" (Verbum). A ako sve drugo propadne, poklonite jedno drugome cvijet, ili još bolje, mladicu stabla zasadite u dvorištu, nek raste zajedno s vašom ljubavi.


Ako trenutno niste zaljubljeni, napišite ljubavna pisma prijateljicama, sestrama, baš onako kako smo običavali pisati u osnovnoj školi, kada su pisma sa željom "da se brzo zaljubiš" kružila školskim hodnicima. Ili uživajte u romantičnim komedijama sa single prijateljicama, miješajte koktele i sanjajte o svojim simpatijama ili sastavite popis osobina koje vaši budući moraju imati! :)

ponedjeljak, 10. veljače 2014.

Just another manic Monday...

Svaki zaposleni čovjek mrzi ponedjeljak jer ponedjeljak predstavlja rano buđenje, nervozno koračanje do posla, nepotrebno čavrljanje s kolegama prije jutarnje kave, a onda - strka i galama preostalih 7 sati i 45 minuta. I dok prosječni obožavatelj Brucea Springsteena (koji je junak radne klase - za neupućene) mrzi ponedjeljak iz čiste lijenosti, svaki prosječni Hrvat, koji boravi na burzi rada, sanja o danu kad će kasniti na posao i cijeloga dana obavljati posao koji ga nimalo ne ispunjava. Nemam utješnih riječi niti za zaposlene, a niti za nezaposlene, i sama se balansiram negdje između te dvije sfere, ali i jednima i drugima savjetujem sljedeće - ne odustajte, nemojte prolupati, a inspiraciju pronađite u filmovima! 


Dok sam bila nezaposlena, svoj filmofilski način života dovela sam do savršenstva -  nisam ni sama bila svjesna koliko sam filmova u jednom danu sposobna pogledati. Trenutno sam zaposlena, ali filmovi su i dalje dio mog života. Danas u njima ne tražim motivaciju za pronalazak prvog posla, nego snagu za pronalazak drugog/boljeg posla - što me inspiriralo na ovaj post o filmovima kojima se radnja vrti upravo oko običnog radnog čovjeka.

The internship (2013)
Posljednji film na temu radnog mjesta bio je upravo ovaj u kojem sredovječni  luzeri, koje glume Owen Wilson i Vince Vaughn, čudom dospiju na raj na Zemlji - Google. U Lovcima na djeveruše nisu mi bili zanimljivi, ali u ovom filmu su prezabavni i stvarno inspirativni. Pogledajte film, naučit ćete nešto o informatici, poželjet ćete poslati CV Googleu, ili igrati metloboj.


Post grad (2009)
Budimo realni, ne bih ovaj film niti pogledala da u njemu ne glumi Alexis Bledel jer je zapravo djeluje deprimirajuće. Ryden Malby završila je faks, vratila se doma i pokušava pronaći svoj put u 88 minuta. Beskrajni odlasci na razgovore za posao, problemi s boyfriendom... jedino u čemu vam njeno iskustvo može pomoći je to da se ne osjećate sami u svojoj bezizlaznoj situaciji, ako to uopće može biti ikakva utjeha.


Office space (1999)
Ako vam šef ide na živce i mrzite svoj posao, onda morate pogledati ovaj film u kojem su Ron Livingston i Jennifer Aniston odigrali sjajne uloge. Zabavan film snimio je Mike Judge, koji je iskustvo skupio radeći na Simpsonima, South parku, Beavisu i Butt-headu i Family guyju - sve vam je jasno.


Nine to five (1980)
U tom tonu, ako ikada poželite ubiti šefa, bolje pogledajte fenomenalne Dolly, Janu Fondu i Lily Tomlin - ponekad se ni taj stres ne isplati.


Working girl (1988)
S inspiriranjem možete početi već danas jer večeras na HRT 2 možete pronaći Melanie Griffith u najboljem izdanju. Antologijska Working girl, natapirane frizure, sjajni glumci, brojne nominacije za Oscara, Carly Simon, što vam više treba ovoga maničnog ponedjeljka?