Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences, TV seriju o kojoj više nitko ne priča).

Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Što se, pobogu, ondje zbilo?

Njezina majka "živjela je za praktične savjete", ulagala je u detergente i magične super krpice za čišćenje, vježbala uz Vesnu Mimicu, u ormaru čuvala bunde, oduševljavala se Zepterom i Tupperwareom i čuvala i beštek i porculan za svečanije dane. Sitničavo nabrajanje artefakata iz doba Jugoslavije (ta i ja posjedujem "Knjigu za svaku ženu", izdanje iz 1955., doduše - uzela sam je iz kuće svekrvine majke, kao relikt prošlosti, knjigu u koju su se žene prije mene uzdale u potrazi za savjetima), pa i religijskih rekvizita, kojih je bilo "na svakom kvadratnom metru" cvjetne kuće, moglo bi biti duhovito i šarmantno, jer sve su naše kuće opterećene takvom vrstom nostalgije - da nije patine hladnoće koja se nahvatala na nijeme predmete.

U maniri baštinica Irene Vrkljan i Sunčane Škrinjarić, koje u nekoliko navrata i spominje, Gabrijela Rukelj Kraškovič ne krije da je ovdje riječ o autobiografskom djelu, da je upravo ona odrasla u toj kući, da je ta majka njezina majka, ali da u ovoj priči postoji i prava majka (postoje ovdje i očevi, svih vrsta, ali oni su sporedni likovi). Da, da, puno je ovdje likova, ali knjiga je ovo u kojoj nema radnje, samo razmišljanja. 

Iako me prva polovica knjige oduševila (svidjela su mi se i festivalsko-glazbena odmorišta, za kakvima svi posežemo krojeći soundtrack svog života), jer pažnja je usmjerena na detalje koji čine čitavo iskustvo univerzalnim (taj trik pisaca čula sam od jedne mudre žene, i sad ga u svakom djelu uočavam - do sad mi je prijao instinktivno), sredina mi je odgovarala onome što u popularnoj književnosti zovu "middle book syndrome", da bi me kraj ostavio u antiklimaktičnoj ravnodušnosti. Razumijem da je autorica, inače likovna umjetnica, u potrazi za dovršetkom u vlastitom životu, imala potrebu pokopati likove svog života ("Počivali u miru. Amen."), ali pokop nije, kako inače biva, donio olakšanje, razrješenje - donio je crnu rupu, prazninu u koju je teško gledati, a kamoli u njoj se zateći. Razmišljala sam danima o toj praznini, o toj intenzivnoj ravnodušnosti koju nam naši bližnji mogu ostaviti u nasljeđe - bila mi je stravična. Još uvijek mi je stravična.

Nije ovo ni prva ni zadnja knjiga o generaciji onih koje nitko nije naučio voljeti i koji svoja "znanja" neumorno prenose na svoje potomke, ne preispitujući se - sve ih češće prepoznajem oko sebe, za njih osjećam i žal i bijes, ali dopuštam im da me inspiriraju da svojoj djeci potkraj dana budem toplo ognjište, sigurna luka, čvrst zagrljaj, sretna uspomena (ova knjiga opire se onom "za trajno sjećanje", pokazuje da nešto treba prepustiti zaboravu). U našem stanu nema previše ni cvijeća (nisam neka vrtlarica, sve mi uvene), a ni relikvija - ali uvijek se nađe nutarnjeg korova koji uporno nastoji zavladati, protiv kojeg se borim, kojeg tretiram svim mogućim sredstvima, kojeg čupam kako znam i umijem. Nisam neka vrtlarica, ali imam snažne ruke - naslijedila sam ih od svoje mame.

"Moja socijalna radnica Z.G. obilazila bi kuću s cvijećem jednom ili dvaput godišnje. Veselila sam se susretu s njom. Majka bi me tad pristojno obukla i napravila veliku gozbu s mnogo sljedova, kako i dolikuje kada ti socijalna radnica dolazi u posjet. Majka bi tom zgodom iznosila usmeni izvještaj što sve radi za mene i sto mi sve pruža. Novčanu naknadu od Centra za socijalni rad ne bi spominjala. Otac bi šutio i samo klimao glavom.

"Sjekira ti je u med pala", davala mi je okolina do znanja. Bilo kojim povodom.

Z. G. je bila prilično oprezna i detaljna. Pomno bi pregledalava moje bilježnice,knjige, crteže, ormare. Uvijek bi nastojala da nas dvije provedemo određeno vrijeme potpuno same, bez publike, bez nadzornika.

Tada bi postavljala konkretna pitanja.

Kad sam imala osamnaest godina, Z. G. mi je rekla da napustim kuću sa cvijećem. Nisam je poslušala.

Javila sam joj se prije desetak godina, zapamtila je moje ime. Došla je na otvorenje moje izložbe " Suputnici, kao i oni drugi" i donijela ruže raznih boja koje je ubrala u svom vrtu na Trešnjevci. Nije se mnogo promijenila, nije izgubila blagost, bila je sretna što slikam."