Šljokičasta žena

Jedne sam srijede uvečer pročitala autobiografiju Matthewa Perryja i već sam sljedeće jutro njuškala po policama knjižnice, što je neobično, jer inače dolazim pripremljena, s papirićem, s popisom. Neobična je cijela ta procedura, procedura biranja štiva za čitanje - ne znam zašto sam izabrala "Svjetionik" (ili je on izabrao mene?), ne znam ni zašto sam ga odlučila čitati uz Dravu, uz koju inače nerado čitam jer mi voda odvlači pažnju, plaši me - ne smijem oka maknuti s nje, pogotovo kad je visok vodostaj, kao tog sunčanog siječanjskog dana. Roman počinje opisom otočića koji je ponekad, ovisno o izmjeni plime i oseke, povezan s kopnom, a na kojem živi jedino svjetioničar imena Ethan McQuarry. (Pomislih odmah da mi se ova knjiga mora svidjeti, da odiše spokojem koji sam otkrila čitavši "Stolarevu kći" Marine Vujčić (na Palagružu!).) Ethan možda živi sam, ali nije usamljen. Njegove su misli bistre, kretnje suverene, život jednostavan. U skladu s prirodom, Ethan oslušku

Sudba kleta u siječnju mi uvijek na put stavi depresivne knjige, a čitavu stvar potpomaže i moj čitateljski klub koji tradicionalno početkom godine voli čitati o raznim ustanovama od kojih se čovjeku ježi koža. Lani je to bila psihijatrijska bolnica Salpetriere , a ove godine "Ustanova" švedske autorice Ninni Holmqvist. Protagonistica ovog distopijskog romana je Dorrit, spisateljica koja je navršila pedeset godina, a iza sebe ima tek propalu aferu s oženjenim muškarcem. Ona dolazi u Ustanovu za ljude koji su joj nalik, koji obavljaju za društvo manje korisne poslove i nemaju potomke o kojima bi brinuli. Čitav kompleks odiše luksuzom, korisnicima su na raspolaganju skupe krpice, spa tretmani, a vrt Ustanove podsjeća na Monetov Governy i u njemu vlada vječno ljeto. Mogli biste se naviknuti na ovakav smještaj, zar ne? Ali postoji jedna caka - oduzeta vam je sloboda. U Ustanovi kamere prate svaki vaš pokret, a korisnici su voditeljima Ustanove na raspolaganju za razne eksperimen

"Umro je Chandler", javila sam sestri porukom prošlog listopada. "Ne, umro je Matthew Perry", odgovorila mi je. Ona je četiri godine mlađa od mene - nije ona gledala "Prijatelje" ponedjeljkom, nije ona otkazala sve planove na dan kad se na televiziji prikazivala zadnja epizoda, nije ona s frendovima iz razreda prepričavala njihove fore i nije ih ona pokušavala kopirati, ne zna ona (iako nas "Prijatelji" sve usrećuju, da se razumijemo - gledala sam i ja " Leave the World Behind "!). Saznavši vijest o smrti Matthewa Perryja, iskreno sam se rasplakala - završila je jedna era mog života. Moje obožavanje "Prijatelja" poznato je članovima moje obitelji, pa tako i Djedu Božićnjaku koji mi je ostavio autobiografiju "Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar" pod borom. Zasuzila sam na samom početku ove čudne priče o čovjeku koji nije bogznašto napravio u životu, ako gledamo u nekom civilizacijskom smislu, a čiji život nas