Preskoči na glavni sadržaj

Chandler ❤️

"Umro je Chandler", javila sam sestri porukom prošlog listopada. "Ne, umro je Matthew Perry", odgovorila mi je. Ona je četiri godine mlađa od mene - nije ona gledala "Prijatelje" ponedjeljkom, nije ona otkazala sve planove na dan kad se na televiziji prikazivala zadnja epizoda, nije ona s frendovima iz razreda prepričavala njihove fore i nije ih ona pokušavala kopirati, ne zna ona (iako nas "Prijatelji" sve usrećuju, da se razumijemo - gledala sam i ja "Leave the World Behind"!). Saznavši vijest o smrti Matthewa Perryja, iskreno sam se rasplakala - završila je jedna era mog života.


Moje obožavanje "Prijatelja" poznato je članovima moje obitelji, pa tako i Djedu Božićnjaku koji mi je ostavio autobiografiju "Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar" pod borom. Zasuzila sam na samom početku ove čudne priče o čovjeku koji nije bogznašto napravio u životu, ako gledamo u nekom civilizacijskom smislu, a čiji život nas svejedno intrigira. "Ne pišem sve ovo da biste me sažalijevali - pišem jer je to istina", veli on, opisujući svoje iskustvo skore smrti, kad su mu uslijed uporabe silnih opojnih sredstava crijeva prsnula, a on završio u komi. "I trebao bih biti mrtav. Ako vam je tako draže, možete ovo doživjeti kao poruku s onog svijeta, mojeg onog svijeta", govori Matthew Perry, a čitateljima se srce slama - jer mora da se osjećao dovoljno trijeznim, ali i optimističnim glede budućnosti kad je odlučio ispisati ove rečenice i posvetiti se suočavanju s velikom užasnom stvari koja ga je naposljetku ipak koštala života.

"Slava, bogatstvo, ono što ja jesam - ni u čemu od toga ne mogu uživati ako nisam zgažen. I ne mogu ni pomišljati na ljubav a da se ne poželim odvaliti. Nedostaje mi duhovne povezanosti koja bi me zaštitila od takvih osjećaja. Zato sam tragač."


Nisam imala prevelika očekivanja, ta Matthew Perry nije pisac (iako jest napisao scenarij za neke televizijske serije, npr. "Mr. Sunshine"), a nije ni produhovljen ni elokventan lik - obilato koristi "fuck" u svim inačicama (naravno, na hrvatskom jeziku njegov izričaj čini se još siromašnijim) i ne zalazi detaljno u svoju psihu, iako tvrdi da je profesionalni pacijent i da ide na psihoterapiju od osamnaeste godine. Nema tu velike filozofije, nakon susreta sa smrću, on kreće ispočetka i opisuje susret svojih prelijepih i pretalentiranih roditelja i ne okrivljuje ih izrijekom što su se rastali kad je on bio beba. Ipak, njegov život, opterećen napuštanjem oca (iako se k njemu u L.A. doselio u petnaestoj godini) i odgojem vrlo zaposlene samohrane majke u Kanadi, obilježen s više od trideset godina alkoholizma i zlouporabe opijata, govori drugačije.

Ovaj potomak ljudi koji su kroz život išli linijom manjeg otpora pio je i uzimao droge da bi se osjećao bolje, a tužno je što ni samom sebi ne može pojasniti zašto se osjećao toliko loše, iako je hodao s Julijom Roberts, zarađivao milijune dolara i glumio u najgledanijoj seriji na planetu. Obožavatelji "Prijatelja" bit će zadovoljni backstage prikazom serije, iako Matthew ne otkriva ništa što pravim fanovima nije već poznato. Osim "prijateljskim" anegdotama i tajnama, Matthew je čitatelje počastio i svojim prvim glumačkim koracima, pa tako govori o svom prvom filmu "A Night in the Life of Jimmy Reardon", u kojem glumi prijatelja Rivera Phoenixa, o gostovanju u serijama kao što je Beverly Hills, pa i o snimanju filma s Salmom Hayek, za koji veli da je njegov najbolji film, "Ubojice mekog srca", i filma "Serving Sara", koji se snimao čitavu vječnost radi njegovog 63. odlaska u kliniku za odvikavanje od ovisnosti.

"Mislim da moraš ostvariti svoje snove da bi shvatio koliko su bili pogrešni. Kasnije sam, dok sam promovirao "Studio 60 na Sunset Stripu", rekao Guardianu: "Glumio sam u najmanje gledanoj seriji na svijetu ("Druga šansa", 1987. godine) i u najgledanijoj ("Prijatelji") i ništa od toga od mojeg života nije učinilo ono što sam mislio da će učiniti." Imajući sve to u vidu, nema šanse da ne bih zamijenio mjesta s Craigom, Davidom Pressmanom i tipom na benzinskoj - zamijenio bih se s njima u sekundi i zauvijek, samo kada ne bih morao biti osoba kakva jesam, onakav kakav jesam, vezan za to vatrenu kočiju. Njihov mozak ne želi da umru. Oni dobro spavaju svake večeri..."


Pripovijedanje Matthewa Perryja nije linearno, ali to mi nimalo nije smetalo - činilo mi se kao da ga poznajem, i da razumijem njegov state of mind, iako u životu nisam bila ovisna ni o čemu (to što se svima čini da ga poznaju vjerojatno mu je za života jako išlo na živce, a i jako mu prijalo). Na Goodreadsu su čitatelji istaknuli da je urednik loše odradio svoj posao, da se čitavi paragrafi ponavljaju (a ponavljati šale o buđenju u govnima jer stoma vrećica puca i nije nužno), ali ima neke poetičnosti u ponavljanju - jer Matthew Perry je živio u začaranom krugu, u "beskrajnom danu" bez happy enda ("Beskrajni dan" bio mu je omiljeni film). Zato, nisam mu zamjerila što se zadnje stranice čine kao bućkuriš grafološkog frfljanja koji tek na momente zvuči kao oproštaj od svijeta, kao samozavaravanje uslijed skorog kraja.

2023. bila je godina u kojoj sam naglo ostarila. Ne sazrela, nego baš ostarila - zatomila sam ono biće koje sam nekoć bila s nakanom da stvorim neko novo, neko otpornije. Ne znam jesam li u tome uspjela, ali čitajući o životu Matthewa Perryja rekla bih da svi mi upravo to radimo čitavog života - nastojimo očvrsnuti, da ne bismo bili povrijeđeni (iako svakog dana bar u jednoj situaciji poželimo zavapiti: "Mamice!" ili zatražiti zagrljaj, a da se nikome ne moramo opravdavati). Iako se manje tolerantnim čitateljima može činiti da se Matthew Perry ovom knjigom odlučio pohvaliti "Prijateljima" i "ljubavnicima", tj. ženama koje je povalio (naslov jest pogođen, što god vi mislili o tome!), on se ipak na neki svoj način obračunao s tom velikom užasnom stvari, ogolivši se dovoljno da mi, koji nismo bili u njegovoj koži, njegovu priču čitamo kao cautionary tale napuštenog čovjeka koji je proveo život prezirući se iz dana u dan, a da se oni, koji ne uspijevaju izaći iz njegove kože, ne osjećaju osamljenima i beznadnima. Koliko je u tom obračunu istine, koliko bahaćenja, a koliko samozavaravanja - na čitateljima je da ocijene.

"Život mi više nije kaotičan. Usuđujem se reći, čak i tijekom svih ovih previranja. Odrastao sam. Stvarniji sam, iskreniji. Više ne moram za bis nasmijati cijelu prostoriju dok ne popadaju od smijeha. Samo moram ustati i otići. I ako imam sreće, ne ušetati ravno u ormar. Sada sam mirniji. Iskreniji. Sposobniji. Naravno, ako želim dobru ulogu u filmu, vjerojatno bih je sam morao napisati. No mogu i to. Dovoljan sam. I više sam nego dovoljan. I više ne moram biti dežurni zabavljač. Ostavio sam svoj trag. Sad je vrijeme da se zavalim i uživam. I pronađem pravu ljubav. I pravi život. Ne onaj koji pokreće strah."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca