Preskoči na glavni sadržaj

Hvali more, drž' se kraja?

Jedne sam srijede uvečer pročitala autobiografiju Matthewa Perryja i već sam sljedeće jutro njuškala po policama knjižnice, što je neobično, jer inače dolazim pripremljena, s papirićem, s popisom. Neobična je cijela ta procedura, procedura biranja štiva za čitanje - ne znam zašto sam izabrala "Svjetionik" (ili je on izabrao mene?), ne znam ni zašto sam ga odlučila čitati uz Dravu, uz koju inače nerado čitam jer mi voda odvlači pažnju, plaši me - ne smijem oka maknuti s nje, pogotovo kad je visok vodostaj, kao tog sunčanog siječanjskog dana.



Roman počinje opisom otočića koji je ponekad, ovisno o izmjeni plime i oseke, povezan s kopnom, a na kojem živi jedino svjetioničar imena Ethan McQuarry. (Pomislih odmah da mi se ova knjiga mora svidjeti, da odiše spokojem koji sam otkrila čitavši "Stolarevu kći" Marine Vujčić (na Palagružu!).) Ethan možda živi sam, ali nije usamljen. Njegove su misli bistre, kretnje suverene, život jednostavan. U skladu s prirodom, Ethan osluškuje kliktaje galebova, gleda gniježđenje njorki i razbijanje valova o obalu, zadovoljan je. Ipak, njegove ruke instinktivno u naplavljenom drvetu prepoznaju ženu, dijete, muškarca, obitelj, ono za čime me srce nečujno pati.


"U pojedinim trenucima posve bi ga obuzela tišina, toliko duboka i posvemašnja, u kojoj su prestajali svi zvukovi, i tada bi osjećao sveobuhvatnu budnost postojanja. Bio bi joj se i obratio, da je mogao, ali u sebi nije pronalazio ništa što bi rekao. Bilo je dovoljno osjetiti tu neku prisutnost u svijetu oko sebe, slušljivost, kako ju je zvao, te razmišljati o tome što bi to značilo kada je ne bi bilo - iako se ne bi znao točno izraziti, te bi stoga zašutio."



O'Brien kao i mnogi želi ispitati istinitost citata Johna Donnea "Nijedan čovjek nije otok" (dok ovo pišem, na televiziji se ponovno prikazuje "Sve zbog jednog dječaka", film koji počinje tim citatom)  - Ethan se najbolje osjeća dok je sam, on posjete otoku doživljava kao "prekide osame", "borbu, nasrtaje". Ali, on je ljubazan čovjek velikodušnih pleća, nikoga ne odbija, otvoren je susretima - a jedan od njih mogao bi mu promijeniti život.

"Ne trebate se ispričavati", reče on i polagano podigne pogled prema njezinim očima. "Pitanje je dobro. Zapravo je poput mora. Svijet je poput mora. Ne, prije kao da je more sve što postoji. Svijet, ovaj planet, zapravo je otok. Ne znam što time točno želim reći - ponekad me jednostavno obuzme takav osjećaj. Čak i ovaj otok, moj otočić, povezan je s kopnom ovim pješčanim sprudom. U vrijeme najviše plime mora vam je iznad glave. Većinu vremena prijelaz je nevidljiv. Neki je put čak i za oseke prekriven vodom, osobito za lošeg vremena, u vrijeme oluja i jaka vjetra."

"Želite reći da u takvim trenucima morate vjerovati da taj prijelaz i dalje postoji?"

"Da", reče on, i dalje je netremice gledajući, i sam zatečen tom bujicom svojih riječi, jednako zatečen i time kako se činilo da ona razumije o čemu govori.

"To je svojevrsna vjera, zar ne, gospodine McQuarry?"

"Možda je tako. Ali opasna vjera. Nakon snažnih struja ili oluja čovjek uviđa da se pijesak pomaknuo. Ili izgubiš pojam o vremenu i nađeš se odsječen od svih i od svega."

"Ali postoji i nešto što je veće od nas... nas ljudi. Mi nikada nećemo ovladati svime. Čini mi se da je to pouka koju trebamo usvojiti."

O Michaelu O'Brienu prije uzimanja "Svjetionika" nisam puno znala, tek da je autor čije knjige u Hrvata objavljuje Verbum. Svidio mi se njegov stil - jedan je od onih čije rečenice usporavaju disanje čitatelja i doista mi se tijekom čitanja učinilo da stojim na stijeni i pogled pružam prema pučini, da dišem punim plućima, iako otoke Nove Škotske nisam vidjela, niti ću ikada vidjeti.

Razmišljala sam o Ethanu danima i pitala se što je pjesnik uistinu htio reći - slušajući (po stoti put) "A Safe Place to Land" Sare Bareilles i Johna Legenda, sinulo mi je. Njihova me harmonija podsjetila na melodiju O'Brienova meditativnog prikaza tihog otočkog života, osvjetljenog svjetlom svjetionika. Nije svaki život kaotičan slijed događaja, neki od nas uspješno se klone buke svijeta, stvaraju si privid sigurnosti - ali svako srce ima svoju čežnju. Ne moramo se zateći u brodolomu da bismo se utapali, ponekad si silovitim držanjem kraja uskraćujemo zrak u plućima. Ponekad ne znamo da nešto (ili nekoga) tražimo sve dok to ne pronađemo. 

Utješna je to misao.


Photo: Promenada, Osijek

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca