Preskoči na glavni sadržaj

Hvali more, drž' se kraja?

Jedne sam srijede uvečer pročitala autobiografiju Matthewa Perryja i već sam sljedeće jutro njuškala po policama knjižnice, što je neobično, jer inače dolazim pripremljena, s papirićem, s popisom. Neobična je cijela ta procedura, procedura biranja štiva za čitanje - ne znam zašto sam izabrala "Svjetionik" (ili je on izabrao mene?), ne znam ni zašto sam ga odlučila čitati uz Dravu, uz koju inače nerado čitam jer mi voda odvlači pažnju, plaši me - ne smijem oka maknuti s nje, pogotovo kad je visok vodostaj, kao tog sunčanog siječanjskog dana.



Roman počinje opisom otočića koji je ponekad, ovisno o izmjeni plime i oseke, povezan s kopnom, a na kojem živi jedino svjetioničar imena Ethan McQuarry. (Pomislih odmah da mi se ova knjiga mora svidjeti, da odiše spokojem koji sam otkrila čitavši "Stolarevu kći" Marine Vujčić (na Palagružu!).) Ethan možda živi sam, ali nije usamljen. Njegove su misli bistre, kretnje suverene, život jednostavan. U skladu s prirodom, Ethan osluškuje kliktaje galebova, gleda gniježđenje njorki i razbijanje valova o obalu, zadovoljan je. Ipak, njegove ruke instinktivno u naplavljenom drvetu prepoznaju ženu, dijete, muškarca, obitelj, ono za čime me srce nečujno pati.


"U pojedinim trenucima posve bi ga obuzela tišina, toliko duboka i posvemašnja, u kojoj su prestajali svi zvukovi, i tada bi osjećao sveobuhvatnu budnost postojanja. Bio bi joj se i obratio, da je mogao, ali u sebi nije pronalazio ništa što bi rekao. Bilo je dovoljno osjetiti tu neku prisutnost u svijetu oko sebe, slušljivost, kako ju je zvao, te razmišljati o tome što bi to značilo kada je ne bi bilo - iako se ne bi znao točno izraziti, te bi stoga zašutio."



O'Brien kao i mnogi želi ispitati istinitost citata Johna Donnea "Nijedan čovjek nije otok" (dok ovo pišem, na televiziji se ponovno prikazuje "Sve zbog jednog dječaka", film koji počinje tim citatom)  - Ethan se najbolje osjeća dok je sam, on posjete otoku doživljava kao "prekide osame", "borbu, nasrtaje". Ali, on je ljubazan čovjek velikodušnih pleća, nikoga ne odbija, otvoren je susretima - a jedan od njih mogao bi mu promijeniti život.

"Ne trebate se ispričavati", reče on i polagano podigne pogled prema njezinim očima. "Pitanje je dobro. Zapravo je poput mora. Svijet je poput mora. Ne, prije kao da je more sve što postoji. Svijet, ovaj planet, zapravo je otok. Ne znam što time točno želim reći - ponekad me jednostavno obuzme takav osjećaj. Čak i ovaj otok, moj otočić, povezan je s kopnom ovim pješčanim sprudom. U vrijeme najviše plime mora vam je iznad glave. Većinu vremena prijelaz je nevidljiv. Neki je put čak i za oseke prekriven vodom, osobito za lošeg vremena, u vrijeme oluja i jaka vjetra."

"Želite reći da u takvim trenucima morate vjerovati da taj prijelaz i dalje postoji?"

"Da", reče on, i dalje je netremice gledajući, i sam zatečen tom bujicom svojih riječi, jednako zatečen i time kako se činilo da ona razumije o čemu govori.

"To je svojevrsna vjera, zar ne, gospodine McQuarry?"

"Možda je tako. Ali opasna vjera. Nakon snažnih struja ili oluja čovjek uviđa da se pijesak pomaknuo. Ili izgubiš pojam o vremenu i nađeš se odsječen od svih i od svega."

"Ali postoji i nešto što je veće od nas... nas ljudi. Mi nikada nećemo ovladati svime. Čini mi se da je to pouka koju trebamo usvojiti."

O Michaelu O'Brienu prije uzimanja "Svjetionika" nisam puno znala, tek da je autor čije knjige u Hrvata objavljuje Verbum. Svidio mi se njegov stil - jedan je od onih čije rečenice usporavaju disanje čitatelja i doista mi se tijekom čitanja učinilo da stojim na stijeni i pogled pružam prema pučini, da dišem punim plućima, iako otoke Nove Škotske nisam vidjela, niti ću ikada vidjeti.

Razmišljala sam o Ethanu danima i pitala se što je pjesnik uistinu htio reći - slušajući (po stoti put) "A Safe Place to Land" Sare Bareilles i Johna Legenda, sinulo mi je. Njihova me harmonija podsjetila na melodiju O'Brienova meditativnog prikaza tihog otočkog života, osvjetljenog svjetlom svjetionika. Nije svaki život kaotičan slijed događaja, neki od nas uspješno se klone buke svijeta, stvaraju si privid sigurnosti - ali svako srce ima svoju čežnju. Ne moramo se zateći u brodolomu da bismo se utapali, ponekad si silovitim držanjem kraja uskraćujemo zrak u plućima. Ponekad ne znamo da nešto (ili nekoga) tražimo sve dok to ne pronađemo. 

Utješna je to misao.


Photo: Promenada, Osijek

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...