Preskoči na glavni sadržaj

Hvali more, drž' se kraja?

Jedne sam srijede uvečer pročitala autobiografiju Matthewa Perryja i već sam sljedeće jutro njuškala po policama knjižnice, što je neobično, jer inače dolazim pripremljena, s papirićem, s popisom. Neobična je cijela ta procedura, procedura biranja štiva za čitanje - ne znam zašto sam izabrala "Svjetionik" (ili je on izabrao mene?), ne znam ni zašto sam ga odlučila čitati uz Dravu, uz koju inače nerado čitam jer mi voda odvlači pažnju, plaši me - ne smijem oka maknuti s nje, pogotovo kad je visok vodostaj, kao tog sunčanog siječanjskog dana.



Roman počinje opisom otočića koji je ponekad, ovisno o izmjeni plime i oseke, povezan s kopnom, a na kojem živi jedino svjetioničar imena Ethan McQuarry. (Pomislih odmah da mi se ova knjiga mora svidjeti, da odiše spokojem koji sam otkrila čitavši "Stolarevu kći" Marine Vujčić (na Palagružu!).) Ethan možda živi sam, ali nije usamljen. Njegove su misli bistre, kretnje suverene, život jednostavan. U skladu s prirodom, Ethan osluškuje kliktaje galebova, gleda gniježđenje njorki i razbijanje valova o obalu, zadovoljan je. Ipak, njegove ruke instinktivno u naplavljenom drvetu prepoznaju ženu, dijete, muškarca, obitelj, ono za čime me srce nečujno pati.


"U pojedinim trenucima posve bi ga obuzela tišina, toliko duboka i posvemašnja, u kojoj su prestajali svi zvukovi, i tada bi osjećao sveobuhvatnu budnost postojanja. Bio bi joj se i obratio, da je mogao, ali u sebi nije pronalazio ništa što bi rekao. Bilo je dovoljno osjetiti tu neku prisutnost u svijetu oko sebe, slušljivost, kako ju je zvao, te razmišljati o tome što bi to značilo kada je ne bi bilo - iako se ne bi znao točno izraziti, te bi stoga zašutio."



O'Brien kao i mnogi želi ispitati istinitost citata Johna Donnea "Nijedan čovjek nije otok" (dok ovo pišem, na televiziji se ponovno prikazuje "Sve zbog jednog dječaka", film koji počinje tim citatom)  - Ethan se najbolje osjeća dok je sam, on posjete otoku doživljava kao "prekide osame", "borbu, nasrtaje". Ali, on je ljubazan čovjek velikodušnih pleća, nikoga ne odbija, otvoren je susretima - a jedan od njih mogao bi mu promijeniti život.

"Ne trebate se ispričavati", reče on i polagano podigne pogled prema njezinim očima. "Pitanje je dobro. Zapravo je poput mora. Svijet je poput mora. Ne, prije kao da je more sve što postoji. Svijet, ovaj planet, zapravo je otok. Ne znam što time točno želim reći - ponekad me jednostavno obuzme takav osjećaj. Čak i ovaj otok, moj otočić, povezan je s kopnom ovim pješčanim sprudom. U vrijeme najviše plime mora vam je iznad glave. Većinu vremena prijelaz je nevidljiv. Neki je put čak i za oseke prekriven vodom, osobito za lošeg vremena, u vrijeme oluja i jaka vjetra."

"Želite reći da u takvim trenucima morate vjerovati da taj prijelaz i dalje postoji?"

"Da", reče on, i dalje je netremice gledajući, i sam zatečen tom bujicom svojih riječi, jednako zatečen i time kako se činilo da ona razumije o čemu govori.

"To je svojevrsna vjera, zar ne, gospodine McQuarry?"

"Možda je tako. Ali opasna vjera. Nakon snažnih struja ili oluja čovjek uviđa da se pijesak pomaknuo. Ili izgubiš pojam o vremenu i nađeš se odsječen od svih i od svega."

"Ali postoji i nešto što je veće od nas... nas ljudi. Mi nikada nećemo ovladati svime. Čini mi se da je to pouka koju trebamo usvojiti."

O Michaelu O'Brienu prije uzimanja "Svjetionika" nisam puno znala, tek da je autor čije knjige u Hrvata objavljuje Verbum. Svidio mi se njegov stil - jedan je od onih čije rečenice usporavaju disanje čitatelja i doista mi se tijekom čitanja učinilo da stojim na stijeni i pogled pružam prema pučini, da dišem punim plućima, iako otoke Nove Škotske nisam vidjela, niti ću ikada vidjeti.

Razmišljala sam o Ethanu danima i pitala se što je pjesnik uistinu htio reći - slušajući (po stoti put) "A Safe Place to Land" Sare Bareilles i Johna Legenda, sinulo mi je. Njihova me harmonija podsjetila na melodiju O'Brienova meditativnog prikaza tihog otočkog života, osvjetljenog svjetlom svjetionika. Nije svaki život kaotičan slijed događaja, neki od nas uspješno se klone buke svijeta, stvaraju si privid sigurnosti - ali svako srce ima svoju čežnju. Ne moramo se zateći u brodolomu da bismo se utapali, ponekad si silovitim držanjem kraja uskraćujemo zrak u plućima. Ponekad ne znamo da nešto (ili nekoga) tražimo sve dok to ne pronađemo. 

Utješna je to misao.


Photo: Promenada, Osijek

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta