Šljokičasta žena

Amelie Nothomb, čudakinju koja se sa svojom diplomatskom obitelji selila po svijetu i pisala knjige, upoznala sam 2003. Ja sam imala 16, a ona 36 godina - bila je right on time za svaku nabrijanu tinejdžericu koja je voljela sve čudnovato, nesvakidašnje. Upoznale smo se dok sam kao volonter knjižnice uvodila knjigu "Robert je njezino ime" u katalog knjižnice, sjećam se kao da je to bilo jučer. Čudan naslov, čudni likovi, I loved it . Sprijateljile smo se, iako različite, ali se s godinama naše prijateljstvo zamlačilo, sada se svodi tek na poznanstvo. Ipak, kad sam vidjela uplakanu Anu Jembrek s ovom knjigom u ruci (takva recenzija ne zahtjeva riječi), dogovorila sam susret s Amelie. U jednom je intervjuu Amelie, koja svakog dana piše od 4 do 8 ujutro i koja je u Belgiji imenovana barunicom, rekla da su je sve knjige koje je pisala dovele do ove - do "Žeđi", priče pisane iz perspektive - ni manje ni više - Isusa Krista. Počevši od suđenja pred Pilatom pa sve do smrt

Oops!... I did it again - opet sam stalkala Sanju Srdić Jungić. Svojom malom online knjiškom turnejom u veljači privukla me kao pčelu med, u tolikoj mjeri da sam sjela i napokon raspisala priču koju predugo premećem po svojim mislima. True story. Uzela si SSJ u poslanje demistificirati posao pisca i svih koji stoje iza njega, a ovih dana to radi snimajući podcast sa zanimljivim gostima iz knjiškog svijeta na stranicama lanca Hoću knjigu. Najprije je ugostila Kristijana Novaka, a onda i Zorana Maljkovića čiji rad pratim godinama, što zbog lokal-patriotizma, što zbog njegovog uredničkog ukusa. Međutim, podatak da Mozaik knjiga, za koju je do nedavno radio, u godišnjem planu ima samo četiri knjige domaćih autora - Pavličića, Matanovićke, Pilićke i Tribusona - razočarao me. Sjajna imena, creme de la creme , da bih riječ rekla, ali malo odvažnosti (da ne kažem - muda - evo, rekla sam) hrvatskim urednicima, tj. vlasnicima izdavačkih kuća koji sve gledaju kroz računicu, ne bi bilo naodmet

"Historia est magistra vitae," napisala je profesorica Nada na ploču na prvom satu povijesti na samom početku srednje škole. Ne znam koju je reakciju očekivala, ali dobila je kolektivno kolutanje očima, što zbog našeg nepoznavanja mrtvih jezika, što zbog naše mladosti koja nije marila za ono što je nekoć bilo. Često se sjetim profesorice Nade, i pitam se je li citirala Cicerona pokušavajući nam predstaviti nastavni program ili lekciju o životu. Ivana Šojat, "rokerica, darkerica, grliteljica i zaštitnica stabala, pasa, nejakih, svih živih, pasionirana čitateljica crnih kronika i analitičarka psihoza, rodila se u Osijeku u najluđem i najkrećem mjesecu 1971.," (voljela bih da su sve bilješke o piscima ovakve - više nam govore o onome čije djelo nam je u rukama nego nabrajanje crtica iz njegovog životopisa), cijeni Cicerona, to je očigledno. Njezini romani uvijek počivaju na prošlim (jesu li ta vremena ikada svršena?) vremenima, a i "Štajga ili put u maglu" (F

Bože, baš si nezrela - kaže mi sestra često. Shvatim to kao uvredu zbog njezinog tona, koji napisan zvuči još grublje, i zbog toga što je teško živjeti sa činjenicom da ti je najmlađa sestra kul, a ti nisi. Ona je slušala Morrisseya u pelenama i nikad na njenim noktima nisam vidjela šljokice. Ja? Ja pišem blog koji se zove Glitter Girl - procijenite sami. No, sad su mi 34 godine, vrijeme je da prihvatim svoju nezrelost - dammit! , vrijeme je da u njoj besramno uživam! Ove sam si godine dala oduška i redovito posežem za dječjom literaturom i young adult romanima. Red suvremene fikcije, red teen romanse, pa red publicistike pa presječem sve s Prljekom i Mrljekom - milina! Napokon sam se dočepala i romana "Shug" simpatične Jenny Han čije sladoledne korice me vabe s news feeda već neko vrijeme. Shug iliti Annemarie Wilcox dvanaestogodišnjakinja je iz Clementona koja živi s mamom koja ju je nazvala po Shug Avery iz Boje purpura, sestrom Celijom, koja je fatalna šesnaestogodišnjak

Moj je tata prije nekoliko godina, ili kad je to već bilo moderno, došao na ideju da uzgaja činčile. Nakon kratkih pregovora mama mu je rekla: "Ti nisi normalan!" Jasno, nisam činčilu vidjela u životu. Kad god bi nekome od njih dvoje (čitaj: tati) pale na pamet neobične poduzetničke ideje, onaj drugi (čitaj: mama) uvijek bi bio glas razuma. I to je ljubav, po nekoj mojoj ludoj definiciji. No, što kad razum ustupi mjesto ludilu, kad očaj nadvlada nadu, kad očekivanja postanu veće od života? "Ja sam mislio kako je to tužan dan za gliste, jer su odjednom izbačene i prepuštene same sebi, i bio sam sretan što sam rođen kao dječak, jer djecu se ne može tek tako istresti u gredice s rajčicama." O kolektivnom ludilu koje zahvaća jednu obitelj pisala je Mihaela Gašpar u romanu "Velika stvar". Mihaela Gašpar deset je godina na knjiškoj sceni, ali njene knjige broje jednoznamenkasti broj osvrta na Goodreadsu. Zašto, o, zašto? Hrvatska književnost nikad nije bila ov

Ja vam nikad nisam razumjela Dalmatince. Strašno me živciralo kad bi se moji sparkirali ispred televizora da gledaju "Naše malo misto" jer ja likove te serije nisam razumjela ni koliko crnog pod nokat stane. (Al' kad je umrla Bepina, plakala sam k'o kišna godina - revala , kako u jednom trenutku kaže autorica na čiju prvu knjišku bebu ću se danas osvrnuti.) Imala sam ja i priju iz Dalmacije, iz samog Splita. Upoznale smo se u Svetom Petru. Njena je baka imala kuću pokraj mojih rođaka zahvaljujući kojima sam prvi put vidjela more, i koji su svaku rečenicu završavali s "Ajme!" Ines i ja smo se upoznale, zavoljele, dopisivale cijelu osnovnu školu, nešto rjeđe tijekom srednje škole, nijednom tijekom studija (igrom slučaja, obje smo studirale pravo) - sve dok nas Facebook nije ponovno spojio. Kad god bih dobila pismo iz slavne splitske Vukovarske, ja sam vam morala tražiti tumača - em je ušporkala veštu pa je morala obuć kotul, em joj se sestra opiturala pa joj m

Neku sam noć opet sanjala more. Sanjala sam da stojim u plićaku, grabim val rukom, voda mi curi kroz prste, a na dlanu ostaju kamenčići. Sanjala sam da se budim s tim kamenčićima u ruci, da mi padaju na jastuk, da se smijem kamenčićima koji mirišu na more. Ne moram tražiti sanjarice niti kojekakve gatare, dovoljan mi je osjećaj koji me preplavio kad sam otkrila kamenčiće na svom dlanu - imala sam osjećaj da sam iz teške situacije uzela ono lijepo, snažno, neuništivo. Uzela i u svoj život prenijela. More uvijek iznova nađe način da me podsjeti na snagu koju sam u sebi pronašla u najjadnijim danima svog života. Nisu to bili dani koji su vrijedni zapisivanja, nisu to grozote koje uzrokuju traume (svjesna sam svijeta oko sebe, ali sam razmažena, jasno mi je), bili su to samo dani kroz koje sam se provlačila s mizerijom od snage i volje, dani kad sam si predbacivala upornost koja mi nije dala da odustanem, kad sam mrzila sve druge koji su me pustili da budem sama i daleka. Pokušam se sjetit

Hrvatska je 2021. proglasila Godinom čitanja - poprilično sam ozbiljno to shvatila. Čitam više nego ikada, čitam raznovrsnije knjige nego ikada, čitam ljepše knjige nego ikada, i čitam o pisanju više nego ikad. Jer, ako niste shvatili, ovo nije prosječni blog jedne knjigoljupke. Nisam ja tu zbog knjiga, ja sam tu zbog tipkanja. Ne tipkam jer čitam, nego čitam jer tipkam. Knjige su samo izlika, uvijek bile. Da bi se moglo pisati, mora se puno i čitati - slažu se svi književnici. Posljednja knjiga o pisanju koju sam pročitala jest "Bird by bird" Anne Lamott, s podnaslovom "Some instructions on writing and life." Knjige Anne Lamott nećete pronaći na hrvatskom jeziku, ali u Sjedinjenim Državama ona je svojevremeno bila veliki hit. Anne Lamott je kalifornijska bakica koja je imala bestselere na temu smrti, bolesti, samohranog majčinstva i kršćanstva. Odrasla u domu ateista i pisca Kennetha Lamotta, Anne je od malih nogu bila upoznata sa životom onih kojima je pisanje hob

Upisala sam „Ispovijed“ u aplikaciju, na popis stvari koje sam morala obaviti tog četvrtka - i to nakon stavki koje su uključivale kupnju poklona za rođendan Frankine prijateljice iz vrtića i kupnju celera i mrkve za juhu koja se tek trebala skuhati. Uhvatila sam kvaku ispovijedaonice i ušla, nervozna kao i uvijek, a preko pleksiglasa me gledao svećenik koji me rasplakao na prošloj ispovijedi - bile su to suze olakšanja, čeznula sam za njima i tog četvrtka. Iznijela sam monolog, koji sam spremala čitavih sedam minuta, koliko sam čekala na ispovijed, a starac me razočarano gledao. Unatoč maski kojom je poštivao epidemiološke mjere, na njegovom licu vidjela sam da me pročitao. "Džabe si došla, ako si ovako došla," mogao mi je komotno reći. Nije ništa rekao, pustio me da sjedim u svojoj tišini. "Bože, iscrpljena sam od silnih popisa, kad legnem u krevet uvečer, ne mogu natjerati roj misli u glavi da prestane zujati, svi mi idu na živce, nemam vremena za stvari koje me ves