Preskoči na glavni sadržaj

Podsjetnik za tipkala

Hrvatska je 2021. proglasila Godinom čitanja - poprilično sam ozbiljno to shvatila. Čitam više nego ikada, čitam raznovrsnije knjige nego ikada, čitam ljepše knjige nego ikada, i čitam o pisanju više nego ikad. Jer, ako niste shvatili, ovo nije prosječni blog jedne knjigoljupke. Nisam ja tu zbog knjiga, ja sam tu zbog tipkanja. Ne tipkam jer čitam, nego čitam jer tipkam. Knjige su samo izlika, uvijek bile. Da bi se moglo pisati, mora se puno i čitati - slažu se svi književnici.

Posljednja knjiga o pisanju koju sam pročitala jest "Bird by bird" Anne Lamott, s podnaslovom "Some instructions on writing and life." Knjige Anne Lamott nećete pronaći na hrvatskom jeziku, ali u Sjedinjenim Državama ona je svojevremeno bila veliki hit. Anne Lamott je kalifornijska bakica koja je imala bestselere na temu smrti, bolesti, samohranog majčinstva i kršćanstva. Odrasla u domu ateista i pisca Kennetha Lamotta, Anne je od malih nogu bila upoznata sa životom onih kojima je pisanje hobi i kruh. Kad je njenom ocu dijagnosticiran rak mozga, njegovu je borbu opisala u knjizi "Hard Laughter". Uslijedili su romani "Rosie", "Joe Jonas" i dr., a najpopularnija je po ne-fiktivnoj "Almost Everything: Notes on Hope."



U "Bird by bird" Anne ponavlja ono što je u svojoj "On writing" rekao i Stephen King - pisanje je usamljeni posao, i niti jedan pisac nema sposobnost sjesti za stol i natipkati cijeli roman. OK, možda Stephen King i laže (Pavao Pavličić, navodno, čitave romane piše rukom, i dan danas, a Keruack je, navodno, "Na cesti" napisao u jednom šusu, ali nisam tu knjigu nikad mogla dovršiti, pa...), ali Anne Lamott tvrdi da pisanje podrazumijeva pisanje shitty prvih draftova i gutanje shitty kritika (kao npr. kad ti iskritiziraju knjigu o umirućem ocu). No, ako onaj tko piše može dozvati u sjećanje trenuak kad je po prvi put pomislio hej-ova-knjiga-govori-o-meni-i-umjesto-mene (za nju je to bio "Lovac u žitu"), pronaći će i motivaciju da svoje misli pretoči u tekst.

"I just try to warn people who hope to get published that publications is not all that it is cracked up to be. But writing is. Writing has so much to give, so much to teach, so many surprises."



Na pisanje ove knjige, prvotno objavljene 1994., Anne su nadahnuli studenti kojima je predavala kreativno pisanje i koji su uvijek bili zainteresirani za njeno iskustvo. Kako piše, kako bira temu, kako se nosi s blokadom, kako zna štošta o koječemu, kome napisano daje na čitanje prije slanja uredniku, kako objavljuje knjige. Anne podsjeća da ne postoji samo jedan način na koji se pišu knjige koje dotiču ljude, jer, teško je smisliti nešto novo, neviđeno, ali svatko od nas ima unikatni izričaj i svatko od nas bi o istoj temi mogao reći nešto drugačije, svježe, nešto što će drugoga izliječiti ili inspirirati.

"You are going to love some of your characters, because they are you or some facet of you, and you are going to hate some of your characters for the same reason."



Sviđa mi se što Anne tvrdi da je najdublja potreba svakog čovjeka da ga se čuje, a da svatko tu potrebu zadovoljava na drugi način. Haters gonna hate, writers gonna write, kao da kaže. Anne je jedna duhovita gospođa i cijeli proces pisanja, pa i muke koje on podrazumijeva, opisuje s puno humora. Čitajući njene savjete nećete se gristi zbog ljubomore prema drugim piscima, niti zbog mržnje onih koji će vrlo taktično i mudro nakon čitanja vašeg prvog drafta reći da on "ima male probleme." Za razliku od Kinga koji sve voli nositi u glavi, Anne Lamott se oslanja na milijardu papirića na koje zapisuje male podsjetnike s kojima će se njezin sin morati nositi jednog dana kad nje ne bude.

"My deepest belief is that to live as if we're dying can set us free. Dying people teach you to pay attention and to forgive and not to sweat the small things."

Obožavam knjige o pisanju, volim te ljude kojima se misli slažu u rečenice. Volim što u svemu prepoznaju priču ili detalj vrijedan zapisivanja. Volim misliti da pripadam toj grupi ljudi. Volim misliti o sebi kao o tipkalu, nekome tko je našao svoj smisao u trenutku kad je stavio točku na kraju rečenice - kome je dan ljepši ako je nešto uspio zapisati tijekom njega.

Svaki pisac ima svoj recept, svoje tajne, svoje vještine - Anne Lamott uvijek ohrabruje studente da nastave pisati, da pišu istinu, da pokušaju imati likable pripovjedača, da pišu hopeful romane (ima li smisla pisati romane koji ne nose nadu?), vjerujući da će naposljetku uspjeti u svom naumu - stranicu po stranicu, bird by bird.

"You don't have to see where you're going, you don't have to see your destination or everything you will pass along the way. You just have to see two or three feet shead of you. This is right up there with the best advice about writing, or life, I have ever heard."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta