Preskoči na glavni sadržaj

Podsjetnik za tipkala

Hrvatska je 2021. proglasila Godinom čitanja - poprilično sam ozbiljno to shvatila. Čitam više nego ikada, čitam raznovrsnije knjige nego ikada, čitam ljepše knjige nego ikada, i čitam o pisanju više nego ikad. Jer, ako niste shvatili, ovo nije prosječni blog jedne knjigoljupke. Nisam ja tu zbog knjiga, ja sam tu zbog tipkanja. Ne tipkam jer čitam, nego čitam jer tipkam. Knjige su samo izlika, uvijek bile. Da bi se moglo pisati, mora se puno i čitati - slažu se svi književnici.

Posljednja knjiga o pisanju koju sam pročitala jest "Bird by bird" Anne Lamott, s podnaslovom "Some instructions on writing and life." Knjige Anne Lamott nećete pronaći na hrvatskom jeziku, ali u Sjedinjenim Državama ona je svojevremeno bila veliki hit. Anne Lamott je kalifornijska bakica koja je imala bestselere na temu smrti, bolesti, samohranog majčinstva i kršćanstva. Odrasla u domu ateista i pisca Kennetha Lamotta, Anne je od malih nogu bila upoznata sa životom onih kojima je pisanje hobi i kruh. Kad je njenom ocu dijagnosticiran rak mozga, njegovu je borbu opisala u knjizi "Hard Laughter". Uslijedili su romani "Rosie", "Joe Jonas" i dr., a najpopularnija je po ne-fiktivnoj "Almost Everything: Notes on Hope."



U "Bird by bird" Anne ponavlja ono što je u svojoj "On writing" rekao i Stephen King - pisanje je usamljeni posao, i niti jedan pisac nema sposobnost sjesti za stol i natipkati cijeli roman. OK, možda Stephen King i laže (Pavao Pavličić, navodno, čitave romane piše rukom, i dan danas, a Keruack je, navodno, "Na cesti" napisao u jednom šusu, ali nisam tu knjigu nikad mogla dovršiti, pa...), ali Anne Lamott tvrdi da pisanje podrazumijeva pisanje shitty prvih draftova i gutanje shitty kritika (kao npr. kad ti iskritiziraju knjigu o umirućem ocu). No, ako onaj tko piše može dozvati u sjećanje trenuak kad je po prvi put pomislio hej-ova-knjiga-govori-o-meni-i-umjesto-mene (za nju je to bio "Lovac u žitu"), pronaći će i motivaciju da svoje misli pretoči u tekst.

"I just try to warn people who hope to get published that publications is not all that it is cracked up to be. But writing is. Writing has so much to give, so much to teach, so many surprises."



Na pisanje ove knjige, prvotno objavljene 1994., Anne su nadahnuli studenti kojima je predavala kreativno pisanje i koji su uvijek bili zainteresirani za njeno iskustvo. Kako piše, kako bira temu, kako se nosi s blokadom, kako zna štošta o koječemu, kome napisano daje na čitanje prije slanja uredniku, kako objavljuje knjige. Anne podsjeća da ne postoji samo jedan način na koji se pišu knjige koje dotiču ljude, jer, teško je smisliti nešto novo, neviđeno, ali svatko od nas ima unikatni izričaj i svatko od nas bi o istoj temi mogao reći nešto drugačije, svježe, nešto što će drugoga izliječiti ili inspirirati.

"You are going to love some of your characters, because they are you or some facet of you, and you are going to hate some of your characters for the same reason."



Sviđa mi se što Anne tvrdi da je najdublja potreba svakog čovjeka da ga se čuje, a da svatko tu potrebu zadovoljava na drugi način. Haters gonna hate, writers gonna write, kao da kaže. Anne je jedna duhovita gospođa i cijeli proces pisanja, pa i muke koje on podrazumijeva, opisuje s puno humora. Čitajući njene savjete nećete se gristi zbog ljubomore prema drugim piscima, niti zbog mržnje onih koji će vrlo taktično i mudro nakon čitanja vašeg prvog drafta reći da on "ima male probleme." Za razliku od Kinga koji sve voli nositi u glavi, Anne Lamott se oslanja na milijardu papirića na koje zapisuje male podsjetnike s kojima će se njezin sin morati nositi jednog dana kad nje ne bude.

"My deepest belief is that to live as if we're dying can set us free. Dying people teach you to pay attention and to forgive and not to sweat the small things."

Obožavam knjige o pisanju, volim te ljude kojima se misli slažu u rečenice. Volim što u svemu prepoznaju priču ili detalj vrijedan zapisivanja. Volim misliti da pripadam toj grupi ljudi. Volim misliti o sebi kao o tipkalu, nekome tko je našao svoj smisao u trenutku kad je stavio točku na kraju rečenice - kome je dan ljepši ako je nešto uspio zapisati tijekom njega.

Svaki pisac ima svoj recept, svoje tajne, svoje vještine - Anne Lamott uvijek ohrabruje studente da nastave pisati, da pišu istinu, da pokušaju imati likable pripovjedača, da pišu hopeful romane (ima li smisla pisati romane koji ne nose nadu?), vjerujući da će naposljetku uspjeti u svom naumu - stranicu po stranicu, bird by bird.

"You don't have to see where you're going, you don't have to see your destination or everything you will pass along the way. You just have to see two or three feet shead of you. This is right up there with the best advice about writing, or life, I have ever heard."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad