Preskoči na glavni sadržaj

Kao košuta

Amelie Nothomb, čudakinju koja se sa svojom diplomatskom obitelji selila po svijetu i pisala knjige, upoznala sam 2003. Ja sam imala 16, a ona 36 godina - bila je right on time za svaku nabrijanu tinejdžericu koja je voljela sve čudnovato, nesvakidašnje. Upoznale smo se dok sam kao volonter knjižnice uvodila knjigu "Robert je njezino ime" u katalog knjižnice, sjećam se kao da je to bilo jučer. Čudan naslov, čudni likovi, I loved it. Sprijateljile smo se, iako različite, ali se s godinama naše prijateljstvo zamlačilo, sada se svodi tek na poznanstvo. Ipak, kad sam vidjela uplakanu Anu Jembrek s ovom knjigom u ruci (takva recenzija ne zahtjeva riječi), dogovorila sam susret s Amelie.

U jednom je intervjuu Amelie, koja svakog dana piše od 4 do 8 ujutro i koja je u Belgiji imenovana barunicom, rekla da su je sve knjige koje je pisala dovele do ove - do "Žeđi", priče pisane iz perspektive - ni manje ni više - Isusa Krista. Počevši od suđenja pred Pilatom pa sve do smrti, u ovom djelu susrećemo se s unutarnjim svijetom Isusa, s njegovim strahovima ("Bojim se umrijeti"), s njegovim slabostima, s njegovim sebičnostima. U njegovim rečenicama ne pronalazimo hrabost, ni velikodušnost, pa čak niti ljubav, bar ne onu koja umije nadmašiti naše ovozemaljsko poimanje ljubavi. Isus je, kao i u mnogim drugim djelima fikcije o njemu, zaljubljen u Mariju Magdalenu (je li nam teško pojmiti da bi muškarac ikoga mogao voljeti u tolikoj mjeri, osim ženu?), oduševljen je Veronikom i Šimunom Cirencem i njihovom spremnošću da pruže ruku onome kome ona treba, te neprestano sumnja u djelo svog Oca. Naziva ga onim "koji ga nikad ne želi uslišati". Isus govori o Judi ("Ljubiti njega bilo je izazovno, i zato sam ga još više ljubio."), razbojniku na križu ne želi obećati nebo, ne želi se rugati svijetu. Amelie Nothomb samouvjereno uzima Isusove riječi, izvrće ih, počovječuje. Njezin Isus uvjeren je da je "čovjek bolji nakon što je osjetio užitak, jednostavno, to je tako", a da je smisao naših života da se ne patimo."Da biste osjetili žeđ, morate biti živi. Živio sam tako snažno da sam umro žedan."



"Nema većeg umijeća od umijeća življenja. Najbolji umjetnici su oni koji osjetilima mogu obuhvatiti najviše istančanosti", kaže Nothomb. Njezine rečenice uistinu jesu lijepe, nad svakom se čitatelj može zamisliti, definitivno. "Kad je roman dobar, uvijek je prekratak. Kad je roman loš, uvijek je predug", pravilo je po kojem ova žena piše. Ovaj mi je roman bio taman, rekla bih. Nazivali su ovo djelo originalnim, iako je Nikos Kazantzakis, a, vjerujem, i mnogi drugi, već ranije progovorio iz Isusove perspektive u svojoj knjizi "Isusovo zadnje iskušenje." Nazivali su ga provokativnim, iako Amelie Nothomb nije napisala ništa doli manifest jednog običnog čovjeka, slabog, ranjivog, uplašenog, onog koji se zadovoljava ovozemljskim životom i traži utjehu u ovozemaljskim dobrima. Jasno mi je zašto bi nad ovom knjigom, tako netipičnom za Nothomb, čovjek mogao plakati, onako kako plačeš nad svojim propustima, nad spoznajama koje te ogoljuju, otkrivaju, prokazuju kao ljudsko biće puno nedovršenosti i nesavršenosti. S tim spoznajama živim cijeli život - uvijek žeđam, uvijek čeznem, gledam da ugodim tijelu, a zanemarujem dušu, i uvijek se lakše prepuštam strahu nego Ljubavi. Takvi smo valjda mi, ljudi. Lakše je.




Ako je Amelie Nothomb imala namjeru čovjeka suočiti sa samim sobom kroz ovu ljudskost Isusa koji samuje na podu, nosi svoj križ, uskraćuje si vodu dok misli na raspinjanje, kojemu je ugodno dok je mrtav, onda je ova knjiga genijalna. Onda je ova knjiga ogledalce. Neki će ju htjeti uzeti u ruke, neki će ju zaobići u širokom luku. No, ako je htjela istražiti Isusove ponore, staviti se u njegovu kožu, onda je ova knjiga djelo amatera, nekoga kome Isus nije blizak,  nekoga tko silno želi da je Isus njemu nalik, jer je toliko teže biti nalik Isusu. Čistoj, milosrdnoj, bezgraničnoj Ljubavi.

"A što je to, ta njegova ljubav?" Dobro pitanje. Svakog dana i svake noći, treba u sebi tražiti tu ljubav. Kada je pronađemo, toliko je očita da više ne shvaćamo zašto smo tako teško do nje došli. No i dalje moramo ostati na svojoj putanji. Ljubav je energija i prema tome kretanje, ništa ne stagnira u njoj, treba se baciti u njezin mlaz ne pitajući se kako ćemo se držati, jer nije na kušnji vjerojatnosti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad