Kao košuta

Amelie Nothomb, čudakinju koja se sa svojom diplomatskom obitelji selila po svijetu i pisala knjige, upoznala sam 2003. Ja sam imala 16, a ona 36 godina - bila je right on time za svaku nabrijanu tinejdžericu koja je voljela sve čudnovato, nesvakidašnje. Upoznale smo se dok sam kao volonter knjižnice uvodila knjigu "Robert je njezino ime" u katalog knjižnice, sjećam se kao da je to bilo jučer. Čudan naslov, čudni likovi, I loved it. Sprijateljile smo se, iako različite, ali se s godinama naše prijateljstvo zamlačilo, sada se svodi tek na poznanstvo. Ipak, kad sam vidjela uplakanu Anu Jembrek s ovom knjigom u ruci (takva recenzija ne zahtjeva riječi), dogovorila sam susret s Amelie.

U jednom je intervjuu Amelie, koja svakog dana piše od 4 do 8 ujutro i koja je u Belgiji imenovana barunicom, rekla da su je sve knjige koje je pisala dovele do ove - do "Žeđi", priče pisane iz perspektive - ni manje ni više - Isusa Krista. Počevši od suđenja pred Pilatom pa sve do smrti, u ovom djelu susrećemo se s unutarnjim svijetom Isusa, s njegovim strahovima ("Bojim se umrijeti"), s njegovim slabostima, s njegovim sebičnostima. U njegovim rečenicama ne pronalazimo hrabost, ni velikodušnost, pa čak niti ljubav, bar ne onu koja umije nadmašiti naše ovozemaljsko poimanje ljubavi. Isus je, kao i u mnogim drugim djelima fikcije o njemu, zaljubljen u Mariju Magdalenu (je li nam teško pojmiti da bi muškarac ikoga mogao voljeti u tolikoj mjeri, osim ženu?), oduševljen je Veronikom i Šimunom Cirencem i njihovom spremnošću da pruže ruku onome kome ona treba, te neprestano sumnja u djelo svog Oca. Naziva ga onim "koji ga nikad ne želi uslišati". Isus govori o Judi ("Ljubiti njega bilo je izazovno, i zato sam ga još više ljubio."), razbojniku na križu ne želi obećati nebo, ne želi se rugati svijetu. Amelie Nothomb samouvjereno uzima Isusove riječi, izvrće ih, počovječuje. Njezin Isus uvjeren je da je "čovjek bolji nakon što je osjetio užitak, jednostavno, to je tako", a da je smisao naših života da se ne patimo."Da biste osjetili žeđ, morate biti živi. Živio sam tako snažno da sam umro žedan."

"Nema većeg umijeća od umijeća življenja. Najbolji umjetnici su oni koji osjetilima mogu obuhvatiti najviše istančanosti", kaže Nothomb. Njezine rečenice uistinu jesu lijepe, nad svakom se čitatelj može zamisliti, definitivno. "Kad je roman dobar, uvijek je prekratak. Kad je roman loš, uvijek je predug", pravilo je po kojem ova žena piše. Ovaj mi je roman bio taman, rekla bih. Nazivali su ovo djelo originalnim, iako je Nikos Kazantzakis, a, vjerujem, i mnogi drugi, već ranije progovorio iz Isusove perspektive u svojoj knjizi "Isusovo zadnje iskušenje." Nazivali su ga provokativnim, iako Amelie Nothomb nije napisala ništa doli manifest jednog običnog čovjeka, slabog, ranjivog, uplašenog, onog koji se zadovoljava ovozemljskim životom i traži utjehu u ovozemaljskim dobrima. Jasno mi je zašto bi nad ovom knjigom, tako netipičnom za Nothomb, čovjek mogao plakati, onako kako plačeš nad svojim propustima, nad spoznajama koje te ogoljuju, otkrivaju, prokazuju kao ljudsko biće puno nedovršenosti i nesavršenosti. S tim spoznajama živim cijeli život - uvijek žeđam, uvijek čeznem, gledam da ugodim tijelu, a zanemarujem dušu, i uvijek se lakše prepuštam strahu nego Ljubavi. Takvi smo valjda mi, ljudi. Lakše je.

Ako je Amelie Nothomb imala namjeru čovjeka suočiti sa samim sobom kroz ovu ljudskost Isusa koji samuje na podu, nosi svoj križ, uskraćuje si vodu dok misli na raspinjanje, kojemu je ugodno dok je mrtav, onda je ova knjiga genijalna. Onda je ova knjiga ogledalce. Neki će ju htjeti uzeti u ruke, neki će ju zaobići u širokom luku. No, ako je htjela istražiti Isusove ponore, staviti se u njegovu kožu, onda je ova knjiga djelo amatera, nekoga kome Isus nije blizak,  nekoga tko silno želi da je Isus njemu nalik, jer je toliko teže biti nalik Isusu. Čistoj, milosrdnoj, bezgraničnoj Ljubavi.

"A što je to, ta njegova ljubav?" Dobro pitanje. Svakog dana i svake noći, treba u sebi tražiti tu ljubav. Kada je pronađemo, toliko je očita da više ne shvaćamo zašto smo tako teško do nje došli. No i dalje moramo ostati na svojoj putanji. Ljubav je energija i prema tome kretanje, ništa ne stagnira u njoj, treba se baciti u njezin mlaz ne pitajući se kako ćemo se držati, jer nije na kušnji vjerojatnosti."