Preskoči na glavni sadržaj

Tatine činčile i druge poduzetničke ideje

Moj je tata prije nekoliko godina, ili kad je to već bilo moderno, došao na ideju da uzgaja činčile. Nakon kratkih pregovora mama mu je rekla: "Ti nisi normalan!" Jasno, nisam činčilu vidjela u životu. Kad god bi nekome od njih dvoje (čitaj: tati) pale na pamet neobične poduzetničke ideje, onaj drugi (čitaj: mama) uvijek bi bio glas razuma. I to je ljubav, po nekoj mojoj ludoj definiciji. No, što kad razum ustupi mjesto ludilu, kad očaj nadvlada nadu, kad očekivanja postanu veće od života?

"Ja sam mislio kako je to tužan dan za gliste, jer su odjednom izbačene i prepuštene same sebi, i bio sam sretan što sam rođen kao dječak, jer djecu se ne može tek tako istresti u gredice s rajčicama."

O kolektivnom ludilu koje zahvaća jednu obitelj pisala je Mihaela Gašpar u romanu "Velika stvar". Mihaela Gašpar deset je godina na knjiškoj sceni, ali njene knjige broje jednoznamenkasti broj osvrta na Goodreadsu. Zašto, o, zašto? Hrvatska književnost nikad nije bila ovako zanemarena, čini mi se. Mnogi joj predbacuju sumornost, no, onome tko traži sumornost, naći će ju u svemu, pa i u knjigama. Prava je to šteta, jer Mihaela Gašpar, kiparica po zanimanju, a pjesnikinja od rođenja (očito), vješto se igra s predivnim hrvatskim jezikom i vrlo brzo uvlači čitatelja u svoje romane o ljudima koji su nam bliski, kojima smo nalik.


U romanu "Velika stvar" autorica opisuje suživot članova obitelji u kojoj se otac posvetio iscijeliteljskom radu - čišćenju energije i otklanjanju blokada ljudi koji su voljni pokušati sve da bi izgnali trulež iz svojih života. Njegova supruga slijepo ga slijedi u njegovom naumu, svekrva mu se protivi pozivajući se na Bibliju, a djeca, kći Magda i sin, pripovjedač, sporedni su likovi njegovog života, lišeni školskih obveza, ali i djetinjeg veselja. Otac-krtica najprije se bavio prodajom Zepter posuđa, pa uzgojem gujavica, pa kavkaskih ovčara. Kad je sve propalo, u njihov je život stigla ultimativna Velika stvar - velika crvena fotelja s koje će otac vladati njihovom sudbinom. O ženama koje čeznu da im netko prizna njihovu vrijednost, muškarcima koje su razboljeli ljudožderi zvani djeca, o djeci krhkoj poput leptira i dr. priča sin obitelj, kojeg u mnogim kritikama nazivaju autističnim. Ne bih rekla - autizam bi podrazumijevao da on nije svjestan svog okruženja, a meni se čini da je ovaj sinestetičar itekako svjestan svijeta oko sebe. Svijeta koji nije svjestan njega, koji ne razumije njegove pikule, niti neobične riječi koje voli izgovarati. On je nevidljivo, zanemareno dijete koje zuri u roditelje koji su posvećeni obmanjivanju nesretnih ljudi.



Znate onaj trenutak kad netremice u nešto gledate, sve dok vam se vid ne zamuti, a oko vas ne zapeče? Treptaj, i opet ste na početku. Likovi ovog romana ne trepću, oni su grčevito svoj pogled usmjerili na Novi Zakon, uvjerili se da im treptanje ne treba. Zaboravili su da bez treptaja, bez suza koje oplakuju naše oči, čovjek riskira sljepoću.

Tužna je ovo knjiga, ali ne podcjenjujte tugu. Tuga je u djelima Mihaele Gašpar posebno hladna, posebno masna, ne da se sprati. Tuga nema niti vremenske ni geografske odrednice. No, tuga upozorava i podsjeća da je fatalno ljude trpati u ladicu to-se-meni-nikad-ne-bi-moglo-dogoditi, tuga nas tako često (pre)odgaja. Ona je moćna, iz nje se rađa i empatija, i joie de vivre, i zahvalnost. Zahvalnost za užurbanost života i za galamu svijeta, ali i za svaki trenutak mira, i za onog nekog tko će nas vidjeti, i u ključnom trenutku, imajući naše dobro na umu, reći: "Ti nisi normalan!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad