Preskoči na glavni sadržaj

Uskrsni 'to do'

Upisala sam „Ispovijed“ u aplikaciju, na popis stvari koje sam morala obaviti tog četvrtka - i to nakon stavki koje su uključivale kupnju poklona za rođendan Frankine prijateljice iz vrtića i kupnju celera i mrkve za juhu koja se tek trebala skuhati.



Uhvatila sam kvaku ispovijedaonice i ušla, nervozna kao i uvijek, a preko pleksiglasa me gledao svećenik koji me rasplakao na prošloj ispovijedi - bile su to suze olakšanja, čeznula sam za njima i tog četvrtka. Iznijela sam monolog, koji sam spremala čitavih sedam minuta, koliko sam čekala na ispovijed, a starac me razočarano gledao. Unatoč maski kojom je poštivao epidemiološke mjere, na njegovom licu vidjela sam da me pročitao. "Džabe si došla, ako si ovako došla," mogao mi je komotno reći. Nije ništa rekao, pustio me da sjedim u svojoj tišini.



"Bože, iscrpljena sam od silnih popisa, kad legnem u krevet uvečer, ne mogu natjerati roj misli u glavi da prestane zujati, svi mi idu na živce, nemam vremena za stvari koje me vesele, djeca me izluđuju, ova izolacija nimalo ne pomaže, pa znaš kako je, obećavam ti da ću pronaći vremena za Tebe – u s k o r o (ali, ne sada, sad mi je nezgodno)," poručila sam odlaskom na uskrsnu ispovijed.

Vjernici se drže Crkvene zapovjedi "Bar jednom godišnje se ispovijedi, i o Uskrsu se pričesti" - vjerujući svim srcem u ljubav Boga koji nas uvijek čeka raširenih ruku, nudeći drugu priliku. No, to što ne sumnjamo u Božju milost ne čini nas manje aljkavima u služenju Bogu i ljudima. Čini nas ljudima koji ono najvažnije uzimaju zdravo za gotovo, ljudima koji vrijeme troše na površno i prolazno.

Ima nešto ponižavajuće u tom glasnom priznavanju grijeha - ne samo Bogu, nego i drugom čovjeku. Ljudi smo, opiremo se poniženju, bježimo od njega glavom bez obzira, kome to treba. No, bez poniznosti nema kraja grijehu - nema ni novog početka. Zavidimo ljudima na koje pada sunčeva zraka, a često zaboravimo otvoriti prozor - kako piše Bruno Ferrero u jednoj priči.


Srećom, Bog nikad nije zauzet i ne mora ga aplikacija podsjetiti da postojim - osjetim Njegovu ruku svako jutro, kad otvorim oči, kad vidim svoju srednjoškolsku ljubav kraj sebe, kad čujem "Mama!" iz dječje sobe (zapravo čujem "Mama! Mama! Mama! Mama!"), kad odlazim na posao koji volim, kad otvorim vrata stana i pomislim - "Kod kuće sam". Svakog dana daje mi nov život, priliku da budem bolja i da volim više. Svakog Uskrsa podsjeća me da sam s Njim jača, da će me čekati, i obradovati mi se kad god uđem u ispovjedaonicu - ako treba, i na popravnu ispovijed - ovaj put sa ceduljicom, kao onda kad smo bili djeca, i kad smo za sve imali vremena.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta