utorak, 26. veljače 2013.

I know it, Naomi

Svaka čast Jennifer Lawrence, ali Oscara za najbolju glumicu trebala je ponijeti kući Naomi Watts, I know it  and Jennifer surely knows it. Svatko tko je gledao The impossible, film o razornom tsunamiju koji je 2004. godine pogodio Tajland, složit će se sa mnom da je Naomi ovim filmom pokazala svoje vrsno glumačko umijeće, koje u filmovima King Kong i The Ring možda nije uspjela u potpunosti predstaviti publici. 



Ipak, i za film 21 Grams, Naomi je 2004. godine bila nominirana za Oscara, i iako je izgubila kipić, talent ove Engleskinje, čiji otac je bio road manager velikog Pink Floyda, prepoznala je gospođa Maria Belon, čija peteročlana obitelj je svjedočila potresu i tsunamiju koji je jednog Božića zauvijek promijenio tijek njihovih života. Gospođa Maria upravo je Naomi izabrala da ju glumi u filmu zbog kojeg ćete jecati već pri prvim minutama. Svi hvale Silver Linings Playbook i Jennifer, ali mene je ostavio ravnodušnom - nisam u njemu osjetila sirove emocije, ljudske slabosti i snagu, doživljaj koji mi je pružila slika divovskog vala nad tropskim rajem u Khao Laku. The Impossible će zaista postići impossible čak i kod ljudi koji ne pokazuju svoje osjećaje olako, što još jednom pokazuje da najvrijednije priče stvara život. Ako ste teško podnijeli Gibsonovu Pasiju, nemojte gledati ovaj film koji obiluje brutalnim detaljima, a ako padate u nesvijest pri pomisli na krv, hm, pa, past ćete u nesvijest i ako pogledate Naomi Watts koja se u nepredvidljivim uvjetima bori za preživljavanje, uz svoga sina Lucasa, čija snaga, ranjivost i snalažljivost će vas oduševiti. Ako vam to nije dovoljno ili ne volite filmove katastrofe, sjetite se da je ovim filmom Juan Antonio Bayona odao počast ljudskom duhu, instinktu za preživljavanje i obitelji koja je svakome od nas poticaj za jutarnje buđenje, ili da u filmu, uz izvanrednu Naomi, glumi i Ewan McGregor ;)


U svakom slučaju, gledali The impossible ili ne, zagrlite svako jutro i svaku večer - a može i između toga - one koje volite jer život je jedna krhka stvar - danas jesi, sutra nisi.

Héros de la nation

U fazi moje najveće frankofonomanije gutala sam knjige isključivo Francuza, slušala francuske šansone i sanjala o danu kada ću sama napraviti savršeni creme brulee. Zahvaljujući toj maniji, čak sam i pobjedila na kvizu Francuske alijanse, tako da nijedno znanje nije beskorisno, pa čak ni poznavanje Falubertove ovisnosti o kofeinu ili srednjeg imena Victora Hugoa.

O čovjeku, koji je osmislio živote Javerta, Mariusa, Fantine i Cossette, ovih dana, pod svjetlima hollywoodskih reflektora, ne priča se mnogo. Upravo zato danas, 211 godina nakon dana njegova rođenja, evo nekoliko najzanimljivijih crtica iz o ovome živopisnom čovjeku.

Victor Hugo bio je 3 u 1 – mamina maza, veliki romantičar i ženskar. Svoju suprugu Adele Foucher oženio je tek nakon smrti svoje majke, koja se protivila njegovom izboru. Adele je bila kći njegova susjeda, njegova ljubav iz djetinjstva. On ju je varao s mnogo njih, zaveo je čak i zaručnicu svog sina, a Adele je bila ljubavnica njegovog prijatelja. Ipak, njihov brak preživio je sve nevjere, probleme i skandale.


Napoleon III proglasio je 1851. Hugoa izdajicom, zbog čega je on živio u Belgiji, Jerseyu, pa i Engleskoj dvadeset godina, tijekom kojih je i napisao neke od svojih najboljih djela. Tijekom života, često je mijenjao svoja politička uvjerenja, da bi na kraju bio izabran i u Senat. Tijekom svog političkog aktivizma, govorio je protiv smrtne kazne, socijalne nepravde te se zalagao za slobodu tiska.


Prvi dugi roman bio mu je roman danas znan kao Zvonar crkve Notre-Dame, a kada je kao šezdesetogodišnjak objavio Jadnike, roman se u Parizu razgrabio u samo nekoliko sati. Sve se dogodilo dok je on bio na odmoru. Svom nakladniku poslao je telegram sadržaja „?“, pitajući kako napreduje knjiga, a ovaj mu je odgovorio samo: „!“ Jadnici su poznati kao roman koji sadrži najdužu rečenicu ikad napisanu – zavisno o prijevodu - rečenica se sastoji od otprilike 800 riječi.


Iako je bio odgojen u katoličkoj obitelji, s religijom je eksperimentirao cijeloga života. U svojim zadnjim godinama govorio je za sebe da je slobodni mislilac, ali, ipak, zadnja rečenica na smrtnoj postelji, na kojoj je zatražio siromaški pogreb, bila mu je „Vjerujem u Boga“. Bio je heroj nacije još za svog života, Francuska je slavila njegove rođendane i nazivala ulice po njemu i prije njegove smrti. Nakon nje, lijes s njegovim tijelom bio je izložen cijelu noć ispod Trijumfa pobjede, a dva milijuna ljudi sudjelovalo je u povorci na njegovom pokopu. Pokopan je u Pantheonu u kripti s Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom.


Originalni mjuzikl Jadnici premijerno je prikazan u Londonu 1985. godine, a najduže je prikazivan mjuzikl na West Endu, koji je uprizoren u 42 zemlje i preveden na 21 jezik. Najnoviju ekranizaciju Jadnika, za koju je Anne Hathaway nagrađena i Oscarom za najbolju sporednu glumicu, možete pogledati u kinu čim pročitate ovaj post. A ako ne volite mjuzikle, pogledajte Jadnike iz 1998. u kojima glume Liam Neeson, Geoffrey Rush, Uma Thurman i Claire Danes - perfektno!

    

ponedjeljak, 25. veljače 2013.

Tongue Tied

Reče mi moj Last.fm profil da sam u zadnje vrijeme postala slušatelj indie glazbe, hm, otkud mi to. Bit će da sam u nekoj indie - vidualnoj fazi života. U glavi mi cijelo jutro svira Tongue tied koju smo slušali sinoć uz blesavi film "Your sister's sister". Emily Blunt stvarno volimo, ali što joj je ovo trebalo u životu - nismo sigurni. Pored pomalo napornog filma o muško-ženskom prijateljstvu (vječno pitanje: je li ono moguće?), Grouplove su spasili stvar. Ovi indieći osnovani su prije četiri godine, u njima pjevaju i sviraju Hannah, Christian, Sean, Andrew i Ryan - luda petorka koja je prijateljevala dugo prije nego je počela zajedno svirati. Pratili su Florence and the machine na turneji, pojavili se na mnogim festivalima, a deitantski album Never Trust a Happy Song izdali su 2011. godine te svoju glazbu ponudili, kao i svaki indie band koji drži do sebe, besplatno na iTunesu. Njihova vesela glazba kao stvorena je za slatke poljupce i čokoladne mediće koje smo sinoć slistili.





petak, 22. veljače 2013.

L kao luzeri, O kao Oscar

Za razliku od izbora za Miss svijeta, dodjela Oscara, iako već 85. zaredom, još uvijek interesira publiku. Svake godine, filmofili imaju svoje favorite, ali ne pobjedi uvijek onaj kome pobjedu želimo. Zapravo, moj favorit nikada ne pobjedi! Evo kako bi pobjednici u zadnjem desetljeću izgledali da sam ja birala.

2003. godine Oscara za najbolji film dobili su The Lord of the Rings: The Return of the King. Iako sam veliki obožavatelj LOTR trilogije, po mom skromnom mišljenju, Oscara je u toj kategoriji prije deset godina zaslužio film Clinta Eastwooda - Mystic River, koji je onda bio nominiran u šest kategorija, između ostalog, za najbolji film, redatelja, glumca, prilagođeni scenarij itd. Sean Penn dobio je Oscara za najboljeg glumca, a Tim Robbins za najboljeg sporednog glumca, čime je Mystic River postao prvi film koji je osvojio obje nagrade još od doba Ben Hura.


2004. godine sve je došlo na svoje, slavio je Clint Eastwood s Million Dollar Baby, dok je najveći gubitnik bio The Aviator, s voljenim-mi-sutra-ću-putovati-mnogo-milja-biciklom Leonardom, film nominiran u 11 kategorija, od kojih je pobjedu slavio u 5, a koji scenarij se ponovio sedam godina kasnije s Scorsesejevim filmom Hugo.

2005. godine pobjednik je bio Crash. Svaka čast Sandri Bullock, ali, ako Goerge Clooney te godine nije osvojio Oscara, nikada ni neće. Good night, and good luck bio je nominiran u 6 kategorija, a nije osvojio nijedan kipić. Tužni George. Tužna ja.


2006. godine Oscara je osvojio The Departed, i iako su govorili da je veći favorit Brokeback Mountain, za mene je pobjednik trebao biti Little Miss Sunshine, savršeni film koji će i generacije nakon nas smatrati urnebesno duhovitim, iako je osvojio samo dva Oscara te godine. Iz ne znam kojeg razloga, Akademija se pravi ozbiljna pa komedija nije osvojila Oscara u ovoj kategoriji još od '70.-tih i Annie Hall.


2007. g. No Country for Old Men vodio je bitku s Juno i iz nje izašao kao pobjednik. Ipak, Juno je osvojivši jedan kipić, i nominacije u 4 kategorije, ušao u legendu, zajedno s Ellen, Cerom i Diablo Cody.

2008. godine svi smo se zamišljali na stolici kraj Tarika, po uzoru na Slumdog Milijunaša. Ipak, od svih filmova koji su te godine bili u konkurenciji, a bila je to baš dobra godina, najviše mi se svidio Milk, valjda samim time što sam veliki fan Seana Penna, koji je za svoju glumu dobio i Oscara te godine, zajedno sa scenaristom Blackom.


2009. godine The Hurt Lockera nisam potpuno prožvakala. Te godine moj favorit je bio Precious koji je imao 6 nominacija, a osvojio je samo dva. Ovacije koje je dobila Mo'Nique za svoju nevjerojatnu transformaciju urezane su mi u pamćenje.

2010. godine pobjednik je bio King's speech - pomalo dosadnjikav, imao je Mr. Darcy i boljih. 2010. godine ipak su svi pričali samo o Inceptionu, valjda jer ga nitko nije potpuno razumio. Koliko god zagonetan, Inception je imao 8 nominacija, a slavio je u 4, a izgubio je ovu najvažniju kategoriju samo zato jer ni Akademičari nisu shvatili u čemu je bit.


2011. godine kipić je išao The Artistu, dok su gubitnici bili The Tree of Life, Midnight in Paris te The Help s četiri nominacije, nakon kojeg niti jednu pitu nećemo gledati istim očima.

Hm, hm, tko će ovoga vikenda biti najveći luzer?? 

srijeda, 20. veljače 2013.

Strange Case of Mz Hyde



Helestorm - Zvuči poznato? Trebalo bi! Brat i sestra Arejay i Elizabeth "Lzzy" Hale od malena su stvarali glazbu i nastupali, pa je osnivanje hard rock benda Halestorm bilo logičan korak. Poznati su po Lzzynom sirovom vokalu, energičnim ritmovima, i svirkama, kojih je znalo biti i do 250 na godinu. Do sada su izdali dva albuma, Halestorm 2009. i The Strange Case Of... 2012. g. - album na kojem se nalazi i singl Love Bites (So Do I) za koji su dobili i Grammy prije nekoliko tjedana, i to za najbolju hard rock/metal izvedbu - postavši tako prvi bend sa ženom na čelu koji je ikad bio nominiran, i koji je osvojio, Grammy u toj kategoriji. Aleluja!




Za Strange Case Of... crvenokosa Lzzy je rekla da je savršen spoj svih njenih osobnosti - njenog nježnog srca i rockerice koja je na stageu. Balada In Your Room, zarazna I Miss the Misery nadahnuta razvodom njihovih roditelja, inspirativne Rock Show i Freak Like Me, bendu posvećene Beautiful With You, za fanove napisana Break In, divna himna budućih maturanata Here's To Us i dr. čine 40 minuta albuma kojeg trebate poslušati ako vam u životu nedostaje bitchy dišpeta.

Časnih 85 gospodina Poitiera

Čula sam podatak da gospodin Sidney Poitier danas navršava 85. godinu života (TV kalendar je prvo što ujutro vidim), što me sjetilo na filmove koje sam kao djevojčica gledala sa svojom majkom koja je oduvijek bila osjetljiva na ljude koji su zbog svoje boje kože, statusa ili vjere bili odbačeni od društva. Tako sam ja vrlo rano počela plakati s njom svaki put kad bi Imitation of Life s Lanom Turner bio na televiziji - ponekad bi već na početku filma ridale samo pri pomisli na tragičnu sudbinu Annie Johnson i njene razmažene gadure od kćeri, Sarah Jane. Osim Imitacije života, rado smo gledale i Guess Who's Coming to Dinner u kojem je naočitog afroameričkog mladića, koji se zaljubljuje u mladu i perspektivnu djevojku bijele kože, glumio upravo gospodin Poitier. Ako niste znali, on je prva osoba afroameričkog podrijetla koja je osvojila Oscara za najboljeg glumca - prije samo 50 godina. Osim postignuća na području filma, gdje je često bilo postavljano pitanje rase, gospodin Poitier je i diplomatski predstavnik Bahama u Japanu, kojem je sam Obama uručio Predsjedničku medalju slobode, najveću čast koja se može uručiti u SAD-u.

Osim klasika Guess Who's Coming to Dinner, danas vam preporučujem još nekoliko filmova Sidneya Poitiera koje biste trebali u životu pogledati:


Lilies of the field (1963)
Onaj Oscar kojeg sam spomenula? Sidney ga je dobio za svoju ulogu u ovoj komičnoj drami o jednom fizikalcu koji zaluta na farmu koje vode časne sestre, koje ga, vjerujući da im je poslan s nebesa, vrbuju da im izgradi crkvu u pustinji.

A raisin in the sun (1961)
I danas vrlo aktualna drama o siromašnoj obitelji koja bi mogla izgubiti krov nad glavom, prema izvrsnom predlošku Lorraine Hansberry.


The defiant ones (1958)
Prije nego je osvojio Oscara, Sidney je bio prva osoba afroameričkog podrijetla koja je uopće bila nominirana za tu prestižnu nagradu, i to upravo za film o dvojici bjegunaca različite rase koji se, povezani lancima, u kratkom vremenu moraju naučiti suživotu.


A patch of blue (1965)
U ovoj ljubavnoj priči, Shelley Winters glumi slijepu djevojku koja se bori s nasiljem u obitelji. Spas će, naravno, pronaći u zgodnom mladiću.



To Sir, with love (1967)
Pomalo nalik na Dead poet society, The emperor's club, Freedom writers i druge profesorske filmove, i u ovome, jedan profesor na svoj način želi popraviti i nadahnuti svoje učenike koje je društvo otpisalo.

utorak, 19. veljače 2013.

Who says you can't party in the USA, call me maybe, give my heart a break, and live while we're young (22)?


Osim moje zabrinjavajuće opsesije s Katy Perry, imam ja još milijaaaaaaardu guilty pleasuresa - onih pop pjesmuljaka koje pjevaju američke zvijezdice, zaraznih pjesama koje vam istog trena popravljaju dan, zbog kojih zaplešete s usisavačem ili koje pjevate pod tušem i drugim skrovitim mjestima. Nekome sramota, a meni neobično veselje - gojiti to dijete unutar ove, već ostarjele, vanjštine! Ovo su samo neki od mojih favorita.

Random izborom prvu sam navela Who says Selene Gomez koju najčešće čujem u trgovačkim centrima, valjda se zbog nje žene osjećaju dobro u svojoj koži! I'm no beauty queen, I'm just beautiful me.... Lako njoj reći - baš je prelijepa ta Selena, taj Biber je očito smanjeno ubrojiv kad je ostavi. (Da, imam i čudnu opsesiju Selenom Gomez.)


Na Miley sam uspjela navući čak i rockericu od sestre koja bi prije umrla, nego priznala da je ikad uopće čula za Miley Cyrus. Miley who? Volim ja i Hannu Montanu, ali upravo Party in the USA mi uvijek izmami kes na lice, i odjednom I'm noddin' my head like "Yeah!" Movin' my hips like "Yeah!"


Priznajte, znaaaaaaaaaate riječi! Znam, this is crazy, ali Call me maybe lyrics će uskoro sigurno biti pitanje na prijemnim ispitima, s obzirom na to u kojoj mjeri je ta slatkasta pjesma obilježila prošlu godinu, a svim curama vratila samopouzdanje da već jednom nazovu tog nedodirljivog momka. Tobože.
Ono što je lani bila Call me maybe, to je je prije tri godine bila Baby, baby, baby, ma tko je ne bi volio!

 

                                        

Voljeli vi Taylor ili ne (da ne bude zabune - ja je volim - da, B., unatoč svim njenim dečima, prekidima i jadikovkama!), ako ste ikad bili tinejdžerica gladna izlazaka, pidžama partyja s prijateljicama, tračanja dečkiju, lakiranja noktiju i sličnih aktivnosti, zbog ove poskočice barem na tren ćete se osjećati kao da su vam baš 22!

Ovisnik sam o mjuziklima, volim Travoltu u svakom obliku, Baby, lubenice i prljavi ples, cjelokupni lik i djelo Barbre i Judy, Claudea i Bergera, sve Židove i superstarove, mamme mije, Magentu i Dr. Frank-N-Furtera, a volim i današnje Barden Bellas i I can't go on, I'll go on, i priznajem - i ja sam Gleek. Svakodnevica je u mjuziklima šarena, radosna, živa, i sve bih dala kada bih samo jedan dan mogla živjeti u svijetu gdje je glazba tako vidljiva. Kroz mjuzikle sam se i navukla čak i na Vanessu Hudgens i Demi Lovato, od koje izdvajam iznimno zaraznu Give your heart a break.



I najsramotniji tajni užitak - Live while we're young! Sestra mi je rekla da bih, ako se već bavim sramotnim pop pjesmuljcima, morala poslušati i One Direction, pa evo, jesam, i ovu sam pronašla za sebe i baš se osjećam spremnom za live while I'm young! :) 



ponedjeljak, 18. veljače 2013.

Moj lega Oscar Wao

Dugo nisam pročitala knjigu čiji likovi bi me doslovno uvukli u svoje živote, tako da mi se na mahove činilo kao da sam ih sama stvorila, kao da su plod moje poremećene mašte. Knjigu mi je preporučio moj Goodreads prijatelj i framaš, koji je i sam pisac za čije ime ćete sigurno još čuti.

Rad Junot Diaza nije mi bio poznat, a The New Yorker ga je već uvrstio među dvadeset najvažnijih pisaca 21. stoljeća, a za svoj Kratak, čudnovat život Oscara Waoa dobio i Pulitzerovu nagradu 2008. godine. Uz Oscara Waoa, činit će vam se kao da ste intimno upoznali i samog Diaza, i obojicu ćete već pri prvim stranicama poželjeti za prijatelje.


Čitajući ovu knjigu spoznat ćete neviđeni štreberluk, i konačno razumjeti kako je to živjeti u koži debeljuce kojemu je najveći strah da će umrijeti kao djevac i da će po njemu nazvati lokalnu crkvu. Dok pubertet prolazi kraj njega, a djevojke ga gledaju kao gluhonijemog čuvara harema, ovaj geek će odlučiti postati dominikanski Stephen King. I možda bi se sve dobro i svršilo da nije bilo tog nesretnog fukúa - prokletstva koje prati svaku dominikansku obitelj, a posebno Oscarovu.

Kroz zbunjenog Oscara i njegovu sestru Lolu, pankericu koja sluša Siouxsie and the Banshees te njihovu rospiju od majke, upoznat ćete neku drugačiju Ameriku i na kraju otkriti - za što je sve sposoban onaj koji voli.

Za anti book lovere - Miramax je otkupio prava da po romanu snimi film, živi bili pa vidjeli!

nedjelja, 17. veljače 2013.

Young love

Davnih dana jedna ukroćena goropadnica naučila me da nije uvijek dobro voljeti sve što vole mladi i da raditi nešto samo zato što rade svi drugi nije nikada dobra ideja. Onih dana kada je subotnji izlazak u disko bio vrhunac tjedna svake četrnaestogodišnjakinje, i ja sam imala leptiriće u trbuhu, i bila sam spremna na fight sa starcima, samo da bih bar na jedan tren u gradu vidjela tog famoznog dečka koji bi me u to vrijeme zanimao. Sanjala sam o ljubavi, htjela imati nekoga svoga, najboljeg prijatelja s kojim ću smijati i razgovarati satima, nekoga zbog čijeg poljupca ću se osjećati kao centar svijeta. Istina, pojam ljubavi kao takve nije se poklapao s onim pojmom koji je vladao među ostalim tinejdžerima, kojima je bilo dovoljno na jednu večer se žvaljikati s onim odabranim, tako da sam od te želje dobila samo slomljeno srce i ego. I baš onda kad sam shvatila da muški rod nije stvoren da razumije ženski, dogodilo se nešto na čemu zahvaljujem do dana današnjeg, svakog jutra kad otvorim oči.


Pitao me nedavno netko kako se to ljubav dogodi, i kako ne izblijedi s godinama. Slučajno - rekla sam, znajući da iza svega stoji plan nekoga tko spaja naša srca, ako mu se prepustimo u ruke. Onda kad sam najmanje očekivala, Bog mi je podario prijateljstvo sramežljivog mršavka od čijeg poljupca mi i danas klecaju koljena. U kratkom vremenu postali smo ovisni jedno o drugome - znali smo se dopisivati cijelu noć, nestrpljivo iščekujući zvuk SMS-a, znali smo satima izgubiti se jedno u drugome, pričajući o svemu, nespretno važući koliko o sebi smijemo otkriti. Čak i kad bi pričao o prometnim nesrećama ili o klubu za koji je navijao, čak i kad me nesigurno pitao smije li me poljubiti, znala sam - on je taj. Nakon dva tjedna u dnevniku sam mu pisala hvalospjeve, zapisivala želje i planove za našu budućnost. Zasigurno sam se svima činila pomalo blesava, posebno roditeljima koji su vjerovali da će prevelika vezanost završiti  suzama. Tijekom vremena razvili smo svoj jezik, skrojili uspomene u svakom kutku našeg grada, prepoznali smo jedno u drugome sve što možemo biti, jedno od drugoga smo stvorili srodne duše, bili jedno drugome podrška, razlog za veselje, rame za plakanje - nužna potreba. 

Mane koje smo u početku voljeli s vremenom su nam počele smetati, svađe su se zaredale, problemi se umnožili. Onaj, koga najviše voliš, može te i najviše povrijediti - naučili smo na težak način. No, nikada nismo odustali jedno od drugoga, znali smo da je ono lijepo što dijelimo vrijednije od sebičnih pogrešaka koje smo učinili. Odrasli smo zajedno, liječeći jedno drugome rane, prihvaćajući svoje nesavršenosti - jer njegove su nesavršenosti bile samo moje, a moje su bile njegove.


Bio je moja prva ljubav, i ja sam bila njegova. Pogledam ga danas i znam, čak i da ništa drugo u mome životu ne valja, preživjet ću jer sam blagoslovljena ovom ljubavi, jer sam imala sreću na svoje oči vidjeti u kakvog muškarca će ovaj dječak izrasti, jer sam imala čast biti dio njegovih najboljih godina. Djevojčica u meni gleda ga s istom dragošću kao i prvoga dana, a žena u meni raduje se životu koji je pred nama. Jer, sigurna sam - nema ljubavi kao što je prva ljubav, i nema prve ljubavi kao što je naša.

Top 5 od Jože

Joseph Gordon-Levitt, mladi je glumac, vjerujem - budući oscarovac, koji s, danas navršene, 32 godine iza sebe ima pozamašan broj snimljenih filmova i televizijskih serija, od kojih su mnogi iznimno cijenjeni i od publike i od kritike. Glumi od svoje sedme godine, a svi su ga zapamtili kao Tommyja Solomuna u 3rd Rock from the Sun.  Za mene, ipak, on će uvijek biti plašljivi Cameron koji nastoji osvojiti mlađu sestru Stratford u 10 things I hate about you, mom omiljenom filmu, ever!
Ovaj vječni student povijesti, književnosti i francuskog jezika na Columbiji glumio je i u Inceptionu, The Dark Knight Rises, Lincolnu i dr. filmovima o kojima svi pričaju. No, prisjetimo se još nekoliko Jožinih odličnih filmova.

Manic (2001)
Ovo je prvi filmić u kojem je naš glavni junak glumio rame uz rame s voljenom mi Zooey Deschanel. U ovom reality filmu oboje glume pshiotičnu mlađariju, koja se suočava sa svojim mračnim mislima u - budimo korektni - jednoj finoj ustanovi. Pogledajte, ustanovite vašu teoriju Van Goghovog Polja s vranama i poželjet ćete svoju grupu potpore.



Mysterious skin (2004)
Zanimljivo je pogledati njegovo milo dječačko lice u mučnom filmu o dvojici, jednom koji je NLO fan, i drugom, kojeg glumi Joseph, koji je homoseksualac i prostitutka u New York Cityju. Tužna priča za pogledati jednog kišnog dana.


Brick (2005)
Veronica Mars freak kakav jesam, Gordon-Levittov šareni noir morala sam pogledati. Naočalko usamljena srca u ovom filmu upušta se u potragu za svojom bivšom ljubavi, sav neustrašiv i izudaran. Pogledati s boljom polovicom uz litru vina.


Hesher (2010)
Hesher je jedan čudak duge masne kose koji jednom izgubljenom dječaku otežava život. Uz jadničku s pepeljarkama od Natalie Portman i opičenu baku koju glumi Piper Laurie (majka poremećene Carrie iz 1976.), ovo je film za pogledati u ludom obiteljskom okruženju, uz smijeh, kokice i ostalu opremu.


50/50 (2011)
Joseph, Anna Kendricks i Seth Rogen zajedno čine jednu dobitnu kombinaciju za komediju koja progovara o raku kroz jedan mladi život koji se ne bi trebao morati suočiti s većim teškoćama od nedjeljnog mamurluka. Film o istinitom događaju na temelju kojeg shvaćamo neke od najvećih tajni života.



subota, 16. veljače 2013.

Goričkim kalama

Za razliku od ovisnika o adrenalinu, onih koje se ljeti može pronaći na šibenskom mostu, ja sam ovisnik o rutini, o sitnim ritualima kojima pribjegavam najčešće vikendima, kako bih zaboravila na sav stres radnog tjedna. Slušalice u ušima, mozak na paši i šetnja kamenim kalama moja su terapija. Jedno od omiljenih mi mjesta u gradu je Gorica, najstariji dio Šibenika, prema čijim ulicama upravo zbog toga imam veliko strahopoštovanje i kojima volim proći i kada mi nisu usput na putu prema kući.


Subotom otvorim prozore, pustim sunce u stan pa se uz šalicu kave vratim među poplune i gledam Gilmoreice, to je moj doručak u krevet.


Prošećem kraj kazališne kavane, u pekarnici kupim kroasan s čokoladom i posjetim gradsku knjižnicu.


Kraj knjižnice prođem kraj zgrade HNK, koja ondje stoji već 142 godine.

Na mjestu kineske trgovine nekoć je bila knjižara Emila Mandića, a na mjestu gdje je javni zahod, davno su se održavale kazališne predstave u privatnom stanu. Sigurno je bilo lijepo.


Preko masne ulice dolazim do crkve Uspenija Bogomatere, gdje je, prema legendi, pokopan templarski vitez.


Kroz malu ložu gdje se održavao nadaleko poznati šibenski sajam pa do goričkih stuba, s kojih gledam u smjeru ulice u kojoj je stanovao Juraj Dalmatinac, blizu javne kuće gdje su cure bile ka cukar.



Lijepe kamene ulice samo naglašavaju samoću, one ne sadržavaju moje uspomene, ne poznaju me. Njima nisu koračali moji prijatelji, samo neki, meni nepoznati, davno zaboravljeni ljudi. 


četvrtak, 14. veljače 2013.

Par - nepar

Nema ljepšeg nego se zavući ispod dekice i pogledati u naručju voljene osobe filmić romantičnog sadržaja, a kad njegujete vezu na daljinu, dobre su vam i serije koje odišu ljubavnim skladom. Sanjari kao ja, zaljubljeni u ljubav, vrlo često nastoje svoj život i krojiti prema likovima iz filmova, serija, knjiga - iz vjerovanja da se od svakog para, bio on stvaran ili ne, može nešto naučiti o ljubavi. Stoga, ovo su samo neki od mojih omiljenih TV parova:


Cory i Topanga
Sjećate li se serije Dječak upoznaje svijet? Ne znam kako u vaše, ali u moje vrijeme ta je serija žarila i palila televizijskim ekranima, a njeni glavni likovi bili su high school sweethearts Cory i Topanga. Sudeći prema najavama za spin off, njihova je ljubavna priča završila i više nego sretno (pa će u novim epizodama imati trinaestogodišnju kći), a ni dan danas nema curice koja nije poželjela svog Coryja -  kovrčavka koji bi ju zavolio kao djevojčicu te zajedno s njom odrastao upoznavajući svijet.


Veronica i Logan
Istinu je rekao Logan u drugoj sezoni, 20. epizodi, Veronice Mars (pogledanoj samo 263 puta) -  njihova ljubav jest epic, i nema dva lika na televiziji koje ljubavna veza istodobno hrani i uništava. Razlike koje među njima stvaraju privlačnost i izazovi koje stavljaju jedan pred drugog su naposljetku i ono što ih razdvaja. Od Logana i Veronice naučila sam da svaka veza treba malo drame, jer ponekad samo u melodramatičnim momentima ljudi pokažu koliko zapravo mogu voljeti.


Marshall i Lily
Njihova romantika, telepatija, podrška i interne fore - samo su neke od stvari zbog kojih, vjerujem, mnogi i gledaju Kako sam upoznao vašu majku, jer, već pomalo sumnjam da je Ted ikad upoznao tu njihovu majku, Barney voli odijela više nego žene, a Robin je Kanađanka, pa su Marshmallow i Lilypad ljepilo koje ih sve drži na okupu. Najviše me nadahnjuju jer su, nakon padova, svojoj ljubavi dali drugu šansu, što svaka ljubav zaslužuje!


Chandler i Monica
Ne, prijatelji Ross i Rachel nisu jedan od omiljenih mi likova - nisu oni jedno za drugo, i da, they were on a break!!! Monica i Chandler jedini su par koji može drugima biti uzor, bez previše galame i nesporazuma. Monica je ona slagalica koja je nedostajala vječito smotanom Chandleru (uf, I like them smotane!), a on je ono što je trebalo njoj - za smirenje, a sretan je svatko tko u životu nađe onoga tko ga savršeno nadopunjuje.


Ned i Chuck
Koja žena ne bih voljela nevjerojatnog Neda iz Pushing daisies, koji pravi najfinije pite na svijetu i ima moć vratiti svoju jedinu ljubav iz mrtvih? U njihovoj ljubavi, koja je lišena fizičkog dodira, shvaćamo žrtvu koje dvoje koji se vole moraju podnijeti da bi ostali zajedno. E, to je prava ljubav!



Luke i Lorelai
Kakva bih ja bila obožavateljica Gilmoreica, a da ovim putem ne spomenem Lorelai i Lukea? Naravno, volim jako i Rory i Jessa, ali na ovom popisu ima dovoljno disfunkcionalnih parova. Logana nisam nikada voljela, ali damn, trebala se udati za njega! Luke i Lorelai za mene su najprirodniji par u televizijskoj seriji, a sa mnom se slaže i Amy Sherman Palladino jer prvotno nije bilo niti u planu da njihovi likovi budu u vezi. No, kemija između njih, te ideja o ljubavi zasnovanoj na dugogodišnjem prijateljstvu - doveli su ih do happy enda, kakvog si svi u životu priželjkujemo.

Nadam se da živite kao da vam je svaki dan Valentinovo, da svako malo iznenadite onoga koga volite nekom čokoladicom, ljubavnim pismom ili cvijetom, da iz dana u dan vaša ljubav raste skupa s vama. Ukoliko se u navedenom niste prepoznali, napravite bar danas nešto lijepo za izabranika/cu svoga srca! Inspiraciju potražite i u fiktivnim ljubavima! ;) Sretno Valentinovo!

srijeda, 13. veljače 2013.

Zrno po zrno - pinca

Svako podneblje ima svoje prednosti i mane, a jedna od dobrih strana Šibenika jest sirnica, uskrsna pogača, iliti - pinca. Već uoči korizme ovaj mirisni slatki kruh možete naći u svim pekarnicama, pa pinca postane uobičajen doručak i marenda svim Šibenčanima. Čula sam da se pinca nosi na uskrsni blagoslov ili poklanja gostima u znak dobrih želja, a naziva se sirnicom, iako nema niti trunčicu sira, navodno jer su u nju nekad stavljali usireno tijesto umjesto kvasca.



Ukoliko niste blizu Istre ili Dalmacije, zamijesite ovaj aromatični uskrsni kruh sami i isprobajte ga kod kuće.

Izmrvite 100 g svježeg kvasca, izmiješajte s malo šećera, malo ugrijanog brašna i mlake vode, pa ga pokrivenog stavite na toplo mjesto da se digne. 
Cca 1,5 kg brašna ugrijte i s 300 g maslaca sitno razmrvite. U sredini napravite udubljenje i dodajte 400 g šećera, 8 žumanaca, 2 vanilin šećera, sol, limunovu koricu, narančinu koricu (ne štedite na agrumima) i na kraju dignuti kvasac. Prema potrebi dodajte malo toplog mlijeka. 
Umijesite čvršće tijesto i dobro ga izradite te pokriveno stavite na toplo mjesto da se diže najmanje 4-5 sati (možete ostaviti preko noći pa ujutro ponovno premijesiti). 
Dignuto tijesto razdijelite prema želji na 3-4 dijela i svaki dio oblikujte u okrugle oblike. Oblikovane sirnice stavite na papir za pečenje i pokrivene držite na toplome mjestu dok ne udvostruče volumen. Svaku zatim zarežite nožem u obliku križa, premažite 1 jajem i pospite grubo tucanim šećerom. Pecite u vrućoj pećnici na 180-200°C oko 45 minuta. 


Poslužite za doručak ili uz popodnevni čaj. Njaaaaami!

utorak, 12. veljače 2013.

Anatomija jednog Babela

Ovaj dan, u kojem su se nanizale samo loše i tužne vijesti, a koji je, k tome, popratila i kiša koja neumorno pljušti sljepljena uz nepodnošljivi jugo, najbolje je prespavati. Ili pojesti pola kile čokolade, pokriti se poplunom preko glave i plakati uz Babel.

Prije dva dana, Mumford & Sons, britanski indie folk bend, osvojio je Grammy za album godine! Nema sumnje, zaslužili su ga, jer se u moru današnjih glazbenika ističu svojim glazbenim izričajem, imidžem boema i uličnih svirača koji uživaju svirajući na festivalima, ne žudeći iz petnih žila za prepunim stadionima.


Moja ljubav prema Mumfordima je neopisiva, posebno iz razloga što je to jedini bend koji volimo i moje sestre, i ja, što je zaista čudno s obzirom na naš glazbeni ukus. Njihova religioznost, shakespearovska poetičnost i filozofske ideje te romantična melodioznost ono su što povezuje nas tri na neki neobičan način, a upravo ta slojevitost kojom odiše njihova glazba je razlog zašto ih slušaju ljudi svih profila - koji, sudeći prema svom životu, problemima, borbama i ljubavima, crpe iz njihovih riječi potrebnu snagu i inspiraciju.

Nagrađeni Babel ima, za mene, tužnjikavu notu - borbe s grijesima, gubitak voljene osobe, kajanje - ali i naznaku novoga početka, uslišanih molitvi, vjere u novi dan. 

Na kraju svake borbe, bilo sa samim sobom, s drugom osobom, Mumfordi znaju da je važno znati priznati poraz "You may not trust the promises of the change I'll show but I'd be yours if you'd be mine" (Lover of the light), da je potrebno okajati svoje grijehe (Lover's eyes) "Lord forget all of my sins, Oh let me die where I lie beneath the curse of my lover’s eyes", ne gubiti sebe u nastojanju da zadržimo nešto što se ne može posjedovati, "So crawl on my belly 'til the sun goes down, I'll never wear your broken crown", jednostavno naučiti na svojim greškama (Whispers in the dark) "In my weakness I grew strong", "And I've learned from errors made early", i odvažiti se, znati krenuti iz početka "Shelter also gave their shade and in the dark I have no name"(Hopless wanderer).


Boli i gubitak iskazan u Reminder ("A constant reminder of where I can find her, a light that might give up the way is all that I’m asking for without her I’m lost, oh my love, don’t fade away") i For those below ("You told me life was long, but now that it's gone, you find yourself on top, as the leader of a flock, called to be a rock for those below"), ipak odišu nadom s I will wait ("You forgave and I won't forget"), Ghost that we knew ("Give me hope in the darkness that I will see the light"), Below my feet ("Let me learn from where I have been, Keep my eyes to serve, My hands to learn"), Holland Road ("But I'll still believe though there's cracks you'll see when I'm on my knees I'll still believe and when I've hit the ground, neither lost nor found, if you'll believe in me I'll still believe") i Not with haste ("So keep my love my candle bright, learn me hard, oh learn me right"), kojima Mumfordi nastoje naglasak staviti na moć molitve, potpunog predanja u Božje ruke te snagu ljubavi.


I doista, razmijem zašto je album nazvan Babel, prema istoimenoj pjesmi, koja, kao zaključak kakvog vrsnog znalca filozofije otkriva način življenja kojemu svi težimo - "Cause I'll know my weakness, know my voice, and I'll believe in grace and choice, and I know perhaps my heart is farce, but I’ll be borne without a mask" - življenju u Istini, pred Bogom, pred samima sobom, ne žaleći ni za čime u trenutku smrti, napustiti ovaj svijet potpuno mirne duše.

Stoga, ovog žalosnog šmrkljastog utorka, uživanje u Babelu i mirno srce vam želim...



ponedjeljak, 11. veljače 2013.

Vječnost joj je bila dosadna

Morbidni vikend, kad se sve nekako skupi i misli mi previše vrludaju po mračnim sferama, navodi me na povratak pjesmama Sylvije Plath. Danas je osamdesetogodišnja Sylvia trebala čuvati svoje unuke - eh, samo da nije bilo te nesretne pećnice. Ovim putem podsjećam na tu darovitu ženu čije pjesme još uvijek čuvaju njene mračne tajne.


Sylvijin život kao da je od početka bio osuđen na patnje, na beskrajne žalosti i suzna razdoblja. Gubitak oca i Boga u istom trenutku odveo ju je, unatoč iznimnim akademskim uspjesima i velikim nadama, u depresiju, u neprekidne pokušaje okončanja boli, okončanja života. Sudbina kao da se poigravala njome - baš u trenu kada bi je obradovala novim ljepotama, ljubavi, brakom, djecom, nova tragedija bi kročila u njenu svakodnevicu, a ona se s njom nije znala nositi.

Njena emocionalna i potresna iskustva depresije, pobačaja, suprugovog nasilja i nevjere skupljena su u autobiografskom romanu Stakleno zvono, zbirkama Kolos i Ariel te Izabranim pjesmama, za koje je posthumno dobila i Pulitzera, ono su što je ostavila svijetu, zauvijek ga napustivši prije 50 godina, ostavivši iza sebe samo prokletstvo bolesti koja će pratiti i plodove njene utrobe.

Sylvia je danas larger than life - mučenica, anđeo, sinonim za feministički pokret, simbol za ženu koja se bori sa demonima patrijarhalnog društva koje ne prepoznaje njenu genijalnost. Čitaju je tinejdžerice, kućanice, intelektualke, jer ona nije arogantna pjesnikinja, ona je samo slaba, usamljena i tužna žena koja piše o tulipanima, pčelama, o udarcima, ubodima, o tanjurima, o stinicama koje simboliziraju njeno opiranje životu. Dok čitam njene žalosne stihove, zaboravim da je nema - još uvijek navijam za nju, vjerujući da će, ukoliko napiše dovoljno pjesama, iz sebe isisati svo crnilo i tako, potpuno slobodna, ostvariti svoj potencijal.

P.S. Za one koji su više filmofili, nego poete - neka pogledaju film o Sylviji i Tedu (2003)



"Možda ću se jednog dana puzajući vratiti kući, potučena, pobijeđena. Ali ne sve dok mogu iz svoje nesreće pisati priče, svoju tugu pretvoriti u ljepotu."

nedjelja, 10. veljače 2013.

What's your damage, Heather?

U mnoštu klasičnih eighties filmova, kao što su Footloose ili jednostavno rečeno - svi filmovi Johna Hughesa, posebno se izdavaja onaj o, pomislit ćete, već isfuranoj temi - srednjoškolskim klikama u kojima hrpa popularnih djevojaka tlači luzere koji im samo žele biti prijatelji ili ljubavnici. Sad zamislite da se u takvoj grupi većina brutalnih djevojaka zove Heather i dobit ćete - Heathers.


U vremenu prije svih kleptomanskih skandala, Winona Ryder je bila it djevojka - glumila je Lydiju Deetz, Roxy Carmichael, Škarorukovu Kim i Draculinu Minu/Elisabetu, a posebno sam je voljela kao Jo March u  Little Women i Finn u How to Make an American Quilt. Onda je nakon Autumn in New York sve nekako krenulo nizbrdo za našu Winonu. Ipak, u mračnoj komediji Heathers, ona je u svom elementu - glumi buntovnicu Veronicu koja je članica nemilosrdne klike koja terorizira Srednju školu Westerburg. Kako to obično biva, u svojoj težnji za oslobođenjem od plavuša niskog IQ-a, upoznat će zločestog dečka i s njime započeti boj kojemu nije dorasla.

Ako vam neustrašiva Winona i mlađahni Slater nisu dovoljni, sjetite se samo natapirane kose, schrunchiesa, naramenica i ostalih prepoznatljivih modnih detalja '80.-tih - sasvim dovoljno za ugodno filmsko popodne.



subota, 9. veljače 2013.

Blast from the past, mate!

Sasvim slučajno naletjeh na ime grupe Steps i odjednom mi kroz glavu prođu i mnogi drugi izvođači koje sam upoznala kroz serijal Top of the Pops, čije sam sličice skupljala i kazete kupovala krajem prošlog stoljeća. Ne, ja još nisam u mirovini, ali zaista se čini kao da je otada prošla cijela vječnost. Došli su neki novi klinci, ovih mojih britanskih anonimusa malo se tko danas sjeća, a svijetla budućnost koju sam im ja predviđala nekako se putem izjalovila. Ipak oni žive u mojim sjećanjima, i na Youtube-u :)


Steps su bili predvodnici britanskog dance popa, a sjećam se da se jedan član zvao H, to je bilo skroz kul. U danima ponosa i slave prodali su preko 20 milijuna primjeraka svojih albuma, a iznenadio me podatak da su lani izdali svoj četvrti album!

S club 7 je osnovao bivši menadžer Spiceica (koje zaslužuju jedan posebni post u naredno vrijeme), a u bendu ih je pjevalo i plesalo - pogađate - sedmero. Imali su i četiri sezone svoje serije, a kažu da su po uzoru na njih nastali današnji mjuzikli kao što su High school musical i Glee.


Imala sam na VHS-u snimljenu jednu pjesmu grupe Hear'Say i puštala sam je često, pa premotavala kazetu, pa opet puštala...da, nekad nisi mogao ni pjesmu na repeatu držati tako lako. Nastali su slično kao i S club 7, a na wikipediji je danas samo zabilježeno " short-lived British manufactured pop group", baš tužnjikavo.


O irskom B*Witched u to vrijeme nisam znala ništa, osim da su u bendu sestre blizanke. Snimile su dva albuma, poslije njih se razišle svaka na svoju stranu, a njihov poster, gdje su obučene baš kao u ovom videu, dugo mi je bio zaljepljen na radnom stolu, sve samo zbog C'est la vie!


Atomic Kittena već se svi sjećaju, a ako niste znali, lani su se cure okupile kako bi snimile serijal Big reunion zajedno s ovdje navedenima B*Witched, Boyzone i dr., pa odlučile i napraviti malu turnejicu s njihovim najvećim hitovima, kako to obično biva kad ponestane novčića u showbizzu.


petak, 8. veljače 2013.

Muddy love

Zaključila sam danas kako je nemoguće pročitati vijesti na nekom portalu, a da te sa svih strana ne napadnu, ni manje, ni više - grudi! Brdo njih, svih vrsta, materijala i veličina! Nevjerojatno, ali istinito - iako su ih vidjeli milijun do sada, iako ih ima svaka druga osoba na svijetu, pa i njihove bake i majke, muškarcima su one još jako atraktivne, zbog čega smo svi prisiljeni živjeti u svijetu gdje ta nakupina masnog tkiva iskače iz paštete. Nego, što sam htjela reći, totalno su me zbunile i skrenule mi tijek misli. A da, pored svih tih loptica, danas mi je jedna fotografija nakratko zaustavila dah, a na oči izmamila suze. Catherine Atkins 2010. godine s fotografijama "Muddy Love"/ "Puppy Love" osvojila je prvo mjesto na amaterskom fotografskom natječaju AUSFUEL/NTCA. Fotografija prikazuje djevojčicu koja je iz poplave spasila svog najboljeg prijatelja.
 
 
Razlog zašto me toliko dirnula je zato što je jedna moja prijateljica ovih dana jako bolesna, i voljela bih da joj mogu na neki način pomoći, da je mogu spasiti, kao što je ovaj mališan spašen. Njeno ime je Veni i ona je stara francuska buldogica moga boyfrienda. Činjenica jest da ona mene ne voli koliko ja nju volim, ali sigurna sam da je u pitanju samo ženska ljubomora jer joj je moje krilo bilo i više nego ugodno dok je bila beba. Navela me ova blatna djevojčica da mislim na Veni i na sva nemoćna bića koja svakodnevno traže našu pomoć, a mi za njih ne nalazimo vremena, novca, ljubavi. Vječito smo opterećeni sami sobom, svojim problemima, i zaboravimo na život, i na svoj, i na tuđi. A istina je jednostavna - oni ne trebaju puno, samo male ruke, pa makar one bile i blatne. 
 

Samo neki od azila u Hrvatskoj
Osječki azil za pse
Azil u Splitu
Šibenski prijatelji ŠUM

četvrtak, 7. veljače 2013.

Punđe i ostale stvari

U tonu mjeseca zaljubljenih, danas vam pričam jednu romantičnu pričicu o Kori Gardner (na tipkicama) i Jasonu Hammelu (na udaraljkama), koji su se zavoljeli, preselili u bajni Connecticut, proširili svoju obitelj s još dvije članice te koji već petnaest godina nastupaju kao Mates of State, nedovoljno popularni pop indie par.




Njihov prepoznatljivi elektro indie zvuk proizveo je sedam studijskih albuma, a posljednji, Mountaintops, izdali su 2011. godine. Nekadašnja učiteljica i istraživač raka duo su kojeg treba vidjeti uživo, kaže kritika. Njihova slatka glazba zapela mi je za uho zahvaljući seriji Bunheads, novoj ideji Amy Sherman Palladino, (nedostojnoj mi zamjeni za nikad zaboravljene Gilmoreice), tako da je ovaj post 2 u 1 preporuka, zapravo. Pa uživajte! :)

srijeda, 6. veljače 2013.

Why Liz Lemon really DO have it all

Prije sedam godina, kada je Jack Donaghy upoznao Liz Lemon, nazvao ju je fakultetski obrazovanom feministicom newyorškog trećeg vala, starom curom koja se pravi da je taj status čini sretnom, prenabrijanom na posao, nimalo zainteresiranom za seks, konzumenticom časopisa o zdravlju, usamljenicom koja se svako malo strastveno primi pletenja. Nakon 139 epizoda, Lemon je doživjela svoju renesansu i odjavila se iz televizijskih etera, ali njen lik i djelo neće biti zaboravljeni.


Svaka normalna žena koja se diči velikom jezičinom više nego smislom za modom, u Liz Lemon, liku kojeg je utjelovila genijalna Tina Fey u 30 Rock, pronaći će svoju inspiraciju. One druge koje je ne razumiju, možda će nakon ovog mog homagea shvatiti zašto Liz toliko puno znači nama - svim ludim ženama svijeta.

Iskrenost
Kod Liz, što na umu, to na drumu, i bilo bi lijepo kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...kad bi svi bili više nalik Lemonici. Ona se ne pravi fina, niti politički korektna, priznat će i da će potajno podržati McCaina, a ne Obamu, a u napadu istine obznanit će i sljedeće: "One time I laughed at a blind guy eating spaghetti! Sometimes I pee in the shower if I’m really tired! I saw my grandparents making love once and I didn’t leave right away!"


Religija
Kad je upitaju za vjeru, Liz jednostavno kaže da radi sve što joj Oprah savjetuje, čime se Tina Fey zasigurno izruguje Amerikancima koji za svaki aspekt svog života imaju televizijskog savjetnika - Oprah, Dr. Phila, Dr. Oza, Suze Orman i Natea Berkusa. I meni otac, kad me nađe prikovanu za televizijski ekran, kaže: "Da nema Oprah, ne biste znali šta biste sa sobom", tako da je Oprahianity valjda već na tragu toga da se razvije kao sekta i u lijepoj našoj.


Prehrana
Način na koji se Liz hrani je lako kopirati - jednostavno u sve dodajte sir! Divno ju je gledati kako se tješi burritosima, flipsovima, čipsovima, sendvičima, a ne zabrinjava se da će se sav taj junk food akumulirati baš tamo gdje ne bi trebao - to je prava bezbrižnost, nalik onoj koja se pronalazi u reklami za Carefree uloške. Svoju ovisnost o hrani Liz objašnjava: "Can I share with you my worldview? All of humankind has one thing in common: the sandwich. I believe that all anyone really wants in this life is to sit in peace and eat a sandwich."


Party animal
Koliko god željela pronaći svoje mjesto u svijetu, pripadati nekoj grupi, zbog čega se povremeno stvarno potrudi prilagoditi drugim neprilagođenima u svojoj okolini, Liz Lemon je prije svega vjerna samoj sebi, i nikad nije zbog toga tužna - a zašto i bi bila - znati prihvatiti samu sebe jedno je od najvećih ženinih sposobnosti.


Muškarci
Good God, Lemon, čak si i muškarca uspjela pronaći, usprkos tome što nosiš sivo donje rublje i gotovo se nikad ne depiliraš. Ako je Liz Lemon pronašla ljubav svoga života u onoj hrpi gubitnika, onda za svakoga ima nade!

Lemonism
What the what?!, blerg!, jagweed!, shut it down!, nerds! - samo su neki od jedinstvenih Lizinih izraza koje vjerojatno niti ona sama ne razumije u potpunosti. Njezin osebujan vokabular inspirira svakoga da se i sam pozabavi smišljanjem novih poštapalica.


Ženstvenost
"God, three weddings in one day, I’m going to be in Spanx for 12 hours. My elastic line is gonna get infected again." Liz se ne opterećuje slaganjem savršenih outfita za poslovni dan, na sebe navuče prvu stvar koju vidi kad otvori oči, a njene naočale njen su zaštitni znak. Iako nije stručnjak niti za make up, za nju nijedna tema nije tabu, od ginekoloških problema do kozmetičkih proizvoda današnjice. Ono što je pohvalno, Liz je uvijek spremna učiti od onih koji su stručnjaci za problematiku za koju ona nije stvorena.

Posao
Koliko god je kolege naživcirali, Liz je šefica, i u svoj posao daje i srce i dušu. Voljeti ono što radiš, i raditi ono što voliš - san je svakog čovjeka, pa je Liz stvarno jedna lucky ženska!

Terapija
Osim Jacka, ono što Liz služi kao ispušni ventil, odmalena, jest major preokretanje očima. Neki bi rekli - vrlo pasivno agresivno, ali u načinu na koji Liz preokreće očima nema baš ničega - pasivnog.


Prijateljstvo
Zaista obožavam tu platonsku ljubav između Liz i Jacka, to dvoje ljudi koji su toliko različiti, a  ipak se savršeno nadupunjuju. Posebno je lijepo gledati sveznajućeg Donaghyja kako traži savjete od neurotične Lemon, eh, valjda se događa i najboljima.


Inspiracija
Liz pronalazi inspiraciju u malim stvarima, uvijek je spremna slijediti svoje snove, i u sve što radi ulaže puno strasti, bilo to hranjenje, pjevanje, plesanje ili nošenje haljine. To je pravilo koje treba slijediti u životu, jer vaša životna radost vrlo vjerojatno će ubuzeti i sve ljude u vašoj blizini, baš kao neka Liz Lemon zaraza.


Lemon out!