petak, 24. veljače 2017.

O mom satu i čitanju na mjestu na koje je i Henry James išao pješice

"Tijekom prvih tjedana dani su bili dugi; vrlo često omogućavali su mi da imam svoj sat, kako sam ga nazvala. Bilo je to vrijeme kad su moji učenici već bili popili čaj i otišli na počinak pa sam ja, prije spavanja, mogla biti malo sama. Iako sam jako voljela svoje sustanare, svoj sam slobodni sat voljela najviše. Najdraže mi je bilo kad bi svjetla počela blijedjeti ili, bolje rečeno, kad bi danje svjetlo odgađalo svoj odlazak, a posljednje ptice ispuštale posljednje zvukove koji su dopirali sa zacrvenjena neba te stara drveća. Tada bih otišla u prirodu i uživala u ljepoti i dostojanstvenosti posjeda, osjećajući se gotovo kao njegova vlasnica, što me zabavljalo i laskalo mi...Usudila bih se reći da sam se počela doživljavati izuzetnom mladom ženom i tješila se vjerujući da će to i drugi više primijetiti."
                                                                                     Henry James


Usuđujem se reći da i ja sebe ponekad doživljavam izuzetnom mladom ženom koja sve ima pod kontrolom - kuhaču, pećnicu, perilicu suđa, perilicu rublja, peglu, usisavač, maramice za dezinfekciju prostora, muža, koji je, osim što je dobar muž, i student, te više nego high maintenance djevojčicu koja možda ne priča, ali koja itekako zna što želi. A opet, vrlo često se smatram iscrpljenom ljušturom od žene koja voli svog muža i dijete, ali koja svoj sat voli najviše. Ne trebam ni spa tretmane, niti putovanja u egzotične krajeve, trebam samo sat vremena svakog dana za sebe - da u glavi posložim sve svoje popise, da se resetiram, da pomoću nekog čarobnog sveska odlutam u drugi svijet.

Protekli mjesec čitala sam svakakve gluposti, i nemam niti jednu hit knjigu za preporučiti. Najzanimljivije što sam pročitala je opus zanimljivog čovjeka i stručnjaka za brendiranje države - Bože Skoke. Ne čitam publicistiku koliko bih željela, ali ovu sam ukrala mužu s popisa literature za kolegij makromarketing. Ukoliko volite Knjazove Velikane, voljet ćete i zanimljive kolumne Bože Skoke o Hrvatima i hrvatskim potencijalima. Dvadeset stvari u kojima je Dubrovačka republika bila naprednija od Hrvatske i slične teme razlog su za pročitati ovaj pitki osvrt na hrvatski jad, i jal.


Osim što cijenim svoj toalet, cijenim i svaku pauzu na poslu koju mogu iskoristiti za čitanje. Ovog mjeseca patila sam se s Henryjem Jamesom i njegovim Okretajem zavrtnja. Priča je to o mladoj guvernanti koja dolazi na bogato imanje čuvati dvoje prelijepe dječice i, btw, počne viđati i bivše stanovnike tog imanja. Naslov je intrigantan, Henry James je must read za svakog knjiškog moljca, priča ima potencijala, ali to je sve. Umjesto knjige o psihotičnoj djevojci koja je potencijalni pedofil pogledajte radije filmove Innocents (1962) ili Others (2001), koji su nadahnuti Henryjem Jamesom.



Kažu da je važno čitati djeci u najranijoj dobi, pa rado poklanjam slikovnice i bajke na svakom koraku. I svojoj Franki čitam pričice, sve u nadi da neće ostati glumpava i nenačitana. Međutim, ona me ne doživljava, radije zlostavlja lokalne mačke koje lutaju po dječjem igralištu i krade lopte djeci iz kvarta... To mora da je na ćaću!

petak, 10. veljače 2017.

Provedimo vikend zajedno

Možda ste nekada obožavali otići u restorane ili na koncerte i na taj način obilježiti famozni dan zaljubljenih, ali ako sada imate malu djecu: a) nemate volje organizirati svu moguću babysittersku logistiku, b) čak i kad biste se organizirali, shvatili biste da nemate snage uređivati se i izaći među normalne ljude. E, pa kao netko tko nikada Valentinovo nije običavao slaviti kao dan ludog provoda, nego ga je više koristio kao izliku da ostane s boljom polovicom doma, dobro isprda neku romantiku od filma i potraži utjehu pod dekicom, reći ću vam da stayin' in i nije tako loša opcija. Grickalice, kolačić i poneka čašica, ukoliko ste sretnik koji si može dopustiti mamurnost sljedeće jutro, sve su što vam treba za dobru večer kod kuće. A ako Valentinovski vikend želite provesti uz najbolje od filma, evo nekoliko prijedloga za vas.


Za romantičare

Jedan je Notebook, a sve ovo ostalo su samo loše kopije tog najboljeg romana Nicholasa Sparksa. Čovjek ih štanca nevjerojatnom brzinom, pa si i sam producira filmove, stoga ne čudi što svake godine u kinima osvane po jedan film Nicholasa Sparksa. Šetnja za pamćenje, Poruka u boci, Dragi John, Najbolje od mene, sve su to njegovi naslovi, i nijedan nije ni do koljena Notebooku - niti u pisanoj, niti u filmskoj verziji. Međutim, pogledali smo prošlogodišnji hit - The choice, uživali u jugu Amerike i, unatoč već viđenoj fabuli, srce podrapali (OK, samo ja, ali krivim PMS). Uz film smo se nasmijali pogađajući sljedeći isfurani kadar, ja hormonalna, on začepljenog nosa i s povišenom temperaturom, pa ga toplo preporučujemo. Dodajte tome i pokoji razgovor o eutanaziji i zabava je zajamčena! I da, film je svejedno bolji od Me before you!


Za hipstere

Jednom sam davno pitala muža što to ima na Kristen Stewart da je toliko privlačna muškarcima, jer, znate nju, uvijek djeluje napušeno i nezainteresirano, pa prosječnoj ženi nije jasna tajna njezinog seksipila. Muž je odgovorio da ima usne zbog kojih testosteron podivlja, što je zasigurno razlog zašto ju je i Edward Cullen htio poje...sti. Bilo kako bilo, Kristen lomi srca i u filmiću Cafe society. Zgodno je to filmsko ostvarenje koje će obožavati ljubitelji retro stila i one Gatsbyjevske čežnje kojoj se ne nazire kraj. Eto, nije mi jasno što, ali there's definitely something about Kristen. A ako ne simpatizirate Kristen, simpatizirajte Woodyja Allena koji stoji iza filma.


Za erotomane

Ukoliko ste alergični na romantiku u njenoj cheesy verziji, predlažemo film En la cama čileanskog redatelja Matiasa Bizea. Snimljen je, skooooro kao Twelve angry men (ili samo ja mogu uopće usporediti ta dva filma), u jednoj prostoriji, točnije - u jednom krevetu. Seksi je i tako bliz svakom čovjeku koji je ikada tražio nekoga samo svog. Svaka čast Henryju Fondi, ali En la cama potpiruje strasti kako ni tucet gnjevnih ljudi nikada ne bi mogao! Ako mi ne vjerujete, možda podatak da je osvojio 35 internacionalnih filmskih nagrada govori nešto njemu u prilog!


Sretno Valentinovo!

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Spice up your life/Born to run

Kad sam ja bila djevojčica, svaka djevojčica je posjedovala jedno veliko blago – kutiju, po mogućnosti - za cipele, u koju je s puno ljubavi i pažnje složila svoje salvetice. Danas, kada salvete u svim bojama, oblicima i likovima postoje na svakome koraku, vjerojatno bi bilo preteško objasniti djetetu rođenom u 21. stoljeću taj famozni hobi -sakupljanje salvetica, ali tada je to bilo must. Kada bi sakupljačice salveta odrasle, skupljale bi novinske članke o omiljenim zvijezdama. Say whaaaaat?, pitala bi y generacija danas. U doba kada Internet nije postojao, a časopisi i novine su bili jedini izvor informacija o glazbi ili filmu, mahnito smo rezuckali novine, pa makar samo sličicu omiljenog pjevača koja se nalazila ispod tv programa ili horoskopa. Moj predmet opsesije bile su Spajsice, to se znalo. I nema veze što je svaka djevojčica koja je držala do sebe skupljala sve o Spajsicama – ja sam znala da je moja kolekcija najbolja i najveća. Na stranu s posterima i fotografijama, posjedovala sam kutije s njihovim likovima, lizala, naljepnice, bilježnice, kalendare, a za jedan rođendan dobila sam deset (čitaj: deset!) Spice Impulse dezodoransa, a nisam dezodoranse niti koristila. Osobne podatke o Spajsicama znala sam bolje od tekstova njihovih pjesama (engleski jezik tada se učio tek od trećeg razred osnovne škole, molim lijepo). Znala sam da su mama i tata Emme razvedeni, da Mel C obožava nogometni klub Liverpool (tada sam čak i ja znala par igrača tog kluba – i to ne samo Michaela Owena za kojim su slinile sve žene, balave i nebalave), da Geri voli jesti kokice, da je Mel B imala tatu koji je s Kariba, a da su Victoriju dovozili u školu s Rolls Roycem (what the hell was that, mislila sam si tada). Na dan kad sam saznala da je Geri otišla iz grupe, plakala sam cijeli dan, u mom dotadašnjem životu nije se dogodilo niti jedno traumatično iskustvo koje bi bilo nalik raspadu omiljenih mi Spajsica. Bio je to kraj jedne ere za mene, iako sam Spajsice nastavila slušati i u okrnjenom sastavu, iako sam pokupovala i njihove samostalne albume – više nisam sakupljala sličice i članke. Odrasla sam.



Glazbu danas samo slušam, ne poistovjećujem se s autorom kako sam činila dok sam bila mlađa. Glazbenik je sada isključivo čovjek kojeg ja ne poznajem, i iako pretjerano guglam sve u svom životu, najmanje guglam glazbenike, i ne znam ništa o njihovim privatnim životima - ne znam vole li kokice ili kada su se prvi put poljubili, kao da me se to ne tiče – držim ih na distanci, ne pomišljajući da ti isti glazbenici svakodnevno daruju sav svoj unutarnji svijet na dlanu onima koji slušaju njihovu glazbu. Ne sjećam se kada sam počela slušati Bruce Sprinsteena, moguće da je to bilo tek na fakultetu, jer se sjećam da, kad je Rory u trećoj sezoni rekla da je Sherry veliki Bruce Springsteen fan, nisam znala niti jednu njegovu pjesmu. Poput Dylana, i Springsteen je oduvijek bio vrstan pripovjedač, i voljela sam tu čežnju koja je iskrila iz njegovog pomalo nerazumljivog vokala. Znala sam da je iz New Jerseya i da je obiteljski čovjek, ali - little did I know.

"Mene je zanimalo kako mogu svoj posao raditi još bolje i biti u tome odličan. Ne samo dobar...želio sam biti odličan. Što god je za to bilo potrebno, bio sam spreman učiniti. Ako ne posjedujete sirovi talent, još uvijek snagom volje možete uspjeti. Ali ako ste talentirani, onda će volja, ambicija i odlučnosti da se izložite novim idejama, suprotstavljenim argumentima, novim utjecajima ojačati i učvrstiti ono što radite, pomoći vam da se približite svom cilju."


"Kad sam počeo ići u školu na plesove koje je organizirala Udruga mladih katolika, već sam savladao osnove plesa. Mojim prijateljima, jadnim izgubljenim mladim katolicima, još uvijek nije bilo jasno da DJEVOJKE OBOŽAVAJU PLESATI! I to toliko da će na plesni podij izići gotovo sa svakim krelcme koji zna nekoliko osnovnih pokreta. Taj krelac bio sam JA! Raspolagao sam blesavim asortimanom okreta, ukradenim iz popularnih plesova, koje sam pretjerano dramatično izvodio. The monkey, the twist, the swan, the jerk, the pony, the mashed potato - sve sam ih pomiješao u nešto svoje zbog čega sam s vremena na vrijeme uspijevao zaplesati s najljepšim ženama u gradu. Prijatelji iz škole, koji su me poznavali samo kao jadnika iz klupe, bili su šokirani."

Za Božić mi je u ruke dopala njegova autobiografija i, iako je godina tek počela, sa sigurnošću mogu reći da je ovo najbolja knjiga koju ću ove godine pročitati. Postoje dobre knjige i postoje knjige koje nikada ne zaboraviš – tj. nikada ne zaboraviš kako si se zbog njih osjećao. Nisam zaboravila da sam plakala na Zimu za dvoje, nisam zaboravila da sam se naglas klebarila na Forresta Gumpa, sjećam se uzbuđenja koje bih osjetila sa svakim nastavkom Harryja Pottera, nisam zaboravila tugu koja me preplavila kad sam čitala Ljubav u doba kolere, niti nostalgiju koju mi je izazivala svaka knjiga Julijane Matanović. Ne sjećam se jesam li ranije čitala neku autobiografiju glazbenika, jer češće sam čitala dojmove o njima koje su iznijeli njihovi bližnji, ili tek neki nepoznati autori njihove biografije. Ali, sigurna sam – čitati autobiografiju čovjeka koji je ostvario svoj san, i to san koji uključuje umjetnost – posebno je iskustvo.


"Omot je bio najbolji omot ikad (zajedno s omotom albuma Highway 61 Revisited). Na njemu je pisalo Meet the Beatles. Upravo sam to želio. Ta četiri lica u polusjeni, planina Rushmore rock and rolla i...ta KOSA...KOSA. Što je sve to značilo? Bilo je to pravo iznenađenje, šok. KOSU im nisu mogao vidjeti na radiju. Danas je gotovo nemoguće objasniti kakav je učinak imala...KOSA. Batine, uvrede, rizici, odbačenost i status autsajdera koji si morao prihvatiti ako si odlučio imati dugu kosu. U novije vrijeme, samo je punk revolucija sedamdesetih godina pružila klincima iz malih gradova mogućnost da se fizički deklariraju kao "drugačiji", da se pobune. Godine 1964. Freehold je bio seljački opasno mjesto puno tipova spremnih da se fizički usprotive nečijim modnim odlukama. Ignorirao sam uvrede, izbjegavao fizičke sukobe koliko sam mogao i radio ono što sam morao. Naše pleme bilo je malobrjno, u čitavoj srednjoj školi bila samo nas dvojica ili trojica, kasnije se značajno povećalo, zatim je opet postalo beznačajno...ali ne odmah na početku...u međuvremenu svaki je novi dan donosio mogućnost sukoba. Kod kuće kosa je samo dolijevala ulje na neugodnu vatru koja je plamtjela između oca i mene. Isprava mi se smijao. Bilo je smiješno. Zatim više nije bilo baš smiješno. Nakon toga se naljutio. Na kraju postavio mi je vruće pitanje: "Bruce, jesi ti peder?" Nije se šalio. Morao si je to objasniti. Ali prvo je moralo biti gadno."

Svaki životni put je zanimljiv na svoj način, ono što ga čini posebnim je način pričanja životne priče, a Bruce svoju priča svojim prepoznatljivim stilom (i s puno CAPS LOCK slova). Čak i ako ne volite njegovu glazbu, život u Freeholdu, New Jerseyju, pokušaj pronalaska ravnoteže između irskih i talijanskih korijena, problematičan otac i lajava majka, sjećanja na dane kada je radio bio zakon (note to self: više slušati radio), dane kad su Elvisa na televiziji snimali samo do struka, kad su Beatlesi pomicali granice svojom glazbom, a još više - svojim frizurama, trud koji mora uložiti svaki wannabe glazbenik koji ne zna čitati note i ne posjeduje sirovi talent, probijanje svirkama po krcatim barovima na autocesti, spavanje po skladištima i tuđim kaučima - sve je to oblikovalo Brucea Springsteena u glazbenika koji se svakodnevno trudi pronaći ono nešto nepogrešivo svoje, koji bira suradnike po srcu (zato ne čudi što njegov E street band svira uz njega 40 godina), koji ljubav pronalazi u Jersey curi, koji snagu i inspiraciju i danas crpi iz mjesta u kojem je rođen, iz radnika uz koje je odrastao. I možda, kao i ja, mislite da nije nužno poznavati glazbenikove motive ili osjećaje da biste uživali u njegovoj glazbi, ali Bruce je dokazao da iskrena priča o građenju jednog sna može pjesmama koje su ga gradile dati dubinu i još veći značaj. Nekada sam na River uzdisala - danas, kada znam da ju je napisao svojoj sestri, teško suzdržavam suze. Prije nisam pridavala pažnju saksofonu u njegovoj glazbi, a sada, nakon ridanja uz knjigu zbog priče o Clarenceu Clemonsu, samo želim slušati taj tugaljivi rock jazz. Spajsice su u meni probudile feministicu, djevojčicu koja razumije da je svaka žena posebna i lijepa i talentirana na svoj način, bila ona sportski tip ili furala kovrčavu kosu. Njihova glazba uvijek me obraduje, i podsjeti na desetogodišnju djevojčicu koja sam bila - čvrsta, slobodna, bezbrižna, neustrašiva, kao da ništa loše ne može zadesiti ovaj svijet.. A Bruce? Bruce u meni budi tužne i mračne osjećaje, oni koje ljudi vežu uz gubitak voljenih, uz spajanje kraja s krajem, uz bijeg od surove stvarnosti. Međutim, više nego ijedan glazbenik ranije, ovom autobiografijom i svojim pričama o obiteljskim križevima, o vrijednim radnicima i beznadnim romantičarima probudio je u meni i vjeru u bolje sutra.

Zato, ovo nije knjiga samo za fanove Springsteena - stvorena je za one koji rade šugave poslove, a nadaju se ostvarenju velikog sna, za one koji i u ovim teškim vremenima znaju da su rođeni za bijeg, za nešto veće i bolje od kredita, nezaposlenosti, bolesti, ljubomore, mržnje, neugodne šutnje, samoće - stvorena je za one koji strpljivo čekaju svoj sunčani dan.

 
 
"Odajemo počast svojim roditeljima tako što nastavljamo s onim što je kod njih bilo najbolje, a sve drugo ostavljamo iza sebe. Borimo se protiv demona koji su ih mučili, a sada nastavljaju živjeti u nama. To je sve što možemo, ako imamo sreće. Ja imam sreće.... Oponašamo one čiju smo ljubav željeli, ali nismo mogli dobiti. Opasno je to, ali tako se osjećamo bližima, dobivamo privid bliskosti koju nikad nismo imali. Tako potražujemo ono na što smo imali pravo, ali nije nam bilo dano. U mojim dvadesetima, kad su moje pjesme i priče počinjale zadobivati oblik, tražio sam glas koji bih spojio sa svojim kako bih mogao pričati. To je trenutak u kojem kreativnosšću i snagom volje možete iznova stvoriti, iznova zaposjednuti i iznov poroditi glasove svog djetinjstva, pretvoriti ih u nešto živo i moćno, u potrazi za svjetlom...."