Preskoči na glavni sadržaj

Autentični osvrt

Neki ljudi čitaju knjige da bi se zabavili, bar tako kažu. Navodno nije loše tu i tamo posegnuti za literaturom koja nam grije srce, a ne napreže um, po mogućnosti bestselerom New York Timesa. OK, znam se i ja zabavljati - uvjeravala sam se uzevši u ruke "Bilježnicu neizgovorenih stvari" (u izvorniku "The Authenticity Project") britanske autorice Clare Pooley, odveć simpatičnih šarenih korica (to je za mene gotovo uvijek loš znak), koju ovaj mjesec čitamo u našem book clubu.


Na samom početku romana upoznajemo Monicu. Ona je vlasnica jednog londonskog kafića i upravo je pronašla lijepu bilježnicu u koju je muškarac imena Julian ispisao: "Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori jednu dobru slagalicu? Ne na internetu, nego sa stvarnim ljudima, onima koji te okružuju." Monica saznaje da je Julian ostarjeli slikar koji pati za svojom pokojnom suprugom, a vrijeme provodi usamljenički, sjedeći na grobu nekog admirala. Monica uzima stvari u svoje ruke, jer takva je Monica - ona brine o ugroženim polarnim medvjedima, feministica je i planira boju ručnika u gostinjskoj kupaonice zajedničke kuće već na prvom spoju - i ona ispisuje svoju istinu u Bilježnicu, istovremeno organizirajući tečaj slikanja kojim bi Julijana izmamila iz njegove jazbine. Osim što je poduzetna i organizirana, Monica je i usamljena i zavidna svakoj ženi koja je iskusila majčinstvo, pa o tome piše, u nadi da će ju istina osloboditi. Bilježnica će u ruke doći i lokalnom galebu, Hazardu, ovisniku o alkoholu, drogama i ženama, ali i zgodnom vrtlaru iz Australije, Rileyu, i brojnim drugima (kad je u priču uvela Alice, Instagram mamasitu, u nevjerici sam naglas viknula: "Neeeeeee, ne još i ona...!"), a svi će oni momentalno postati best friends forever, zajedno će putovati u Pariz, na gej vjenčanje, i naći će se u par isklišejiziranih i isforsiranih situacija iz kojih bi se trebala iščitati pouka - zaslužuješ ljubav iako nisi autentičan.


"Mudra i poticajna knjiga" veli Sophie Kinsella na koricama ove knjige koju je autorica napisala nakon skrivene borbe s alkoholizmom ("The Sober Diaries"), odlučna u otkrivanju istine o svom životu. No, ono što je trebalo biti priča o old school autentičnosti u doba društvenih mreža pretvorilo se u jeftini ljubić iliti loš holivudski film (kako autorica uporno opisuje niz scena u romanu, u nedostatku elokventnosti). Plošni prikaz kontradiktornih likova (a nisam sigurna da je njihova opetovana nedosljednost namjerna), dosadni dijalozi kakve nitko u stvarnosti ne vodi, pozitivna diskriminacija koja ne služi priči, neuvjerljivi odnosi između likova, pokroviteljsko ponašanje autorice (koja često upravo tu riječ spominje da bi opisala reakcije svojih likova) koja nema povjerenja u svoje čitatelje - razlog su zašto je komercijalna književnost na lošem glasu.

"Njihova odjeća ostavljena na gomili na podu spavaće sobe. Je li se sjetila složiti je prije nego je zaspala? Sjećala se divljeg, brzog seksa bez daha, nakon kojeg je slijedio sporiji seks koji nije prestao do kad se sunce počelo pojavljivati."

(Ovaj citat prikazuje susret koji bi trebao biti vrhunac čitave priče. I rest my case.)


Književnost bi trebala govoriti o istini, trebala bi pomoći ljudima da otkriju svoje istine (da, više ih je!), da se prepoznaju, upoznaju, prihvate i odluče žele li svoju autentičnost pokazati svijetu ili ju zadržati za sebe, uvjereni da ju nikome ne duguju. Yes, yes, Julijane, ne lažu svi o svom životu i ništa se neće dogoditi ako podijeliš svoje intimne želje i strahove s ljudima koji te okružuju - otkrit ćeš da ljude i nije briga za tvoje tajne, jer muku muče sa svojima.

Long story short, I'm too old for this shit, kako Murtaugh veli, ali ako vas zanima tko je od ove ekipice najveći lažac, što znači riječ pozamanterija ili tko će kome pokloniti ladicu, kao u lošem holivudskom filmu, onda zavirite u "Bilježnicu neizgovorenih stvari" - nitko vas neće osuđivati (neću vas ni razumjeti...), dokle god ste vjerni sami sebi.



(Zbogom, plava sobo, bila si nam dobra.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta