Preskoči na glavni sadržaj

Art dummies

Možda ste primijetili da Facebookom kruže postovi s komentarom: "The idea is to occupy Facebook with art, breaking the monotony of photos of lunch, sushi and sports. Whoever likes this post will receive an artist and has to publish a piece by that artist with this text. I got (ime umjetnika)!". Ne mogu vam opisati koliko sam oduševljena tom idejom - divno bi bilo da ljudi svakodnevno stavljaju citate knjiga koje (stvarno) čitaju, nepopularnu glazbu, fotografije slikara, djela kipara i dr.! Svima nam je to prilika da se malo informiramo na kreativnom području, daleko od uobičajenih dosadnih selfie-ja, a možda i sami pronađemo izvor inspiracije.


O umjetnosti pojma nemam. U srednjoj školi smo imali mladu nadobudnu profesoricu likovne kulture koja nas je gnjavila zadaćama u kojima smo trebali crtati fotelje i stolice ili napraviti anatomiju jednog umjetničkog djela, i puno puta sam si pomislila kako bi bilo zanimljivo znati u svakom djelu prepoznati taj čarobni potez kistom koji ga razlikuje od slika wannabe umjetnika. Eh, da, boje Krika budile su u nama u to vrijeme bunt, Mona Lisu nismo nikad proniknuli, a o Picassu da ne govorim. Ubrzo su matematika i fizika zamijenile likovnu kulturu, a umjetnost je isparila iz mene. Danas mi nije žao što nisam stručni poznavatelj umjetničkih djela iz jednog jednostavnog razloga - kada bih imala znanje, ne bih djelo mogla promatrati prostim okom malog čovjeka koji jesam. 


Ne poznajem opuse slikara, nemam favorita, ne zanimaju me kritike stručnjaka, umjetnost procjenjujem putem jednostavnog pitanja - bi li voljela da mi je život kao ovaj koji je neki majstor naslikao? Zato volim Le bonheur de vivre Henryja Matissea (ne zbog golotinje, nego zbog toplih boja), Fridin autoportret s majmunčićem uz kojeg kao da nikada neće biti usamljena (totalni Roar iz 1938.!), a slaba sam i na Thomasa Kinkadea, čiju sliku svaki Amerikanac posjeduje u svom domu, a koji je ipak najpodcijenjeniji američki autor. 

Ipak, moj favorit je oduvijek bio Poljubac Gustava Klimta - takav život želim! Druga Klimtova djela nisu mi zanimljiva (što je izazvalo skandal u našoj kući jednog Božića kada mi je sestra poklonila neke Klimtove gole tete u slagalici), ali Poljubac mi progovara. Nježnost koja se ogleda na njenom licu privlači me toliko da bih mogla satima gledati u zlato koje se prelijeva platnom. Na mom bucket listu oduvijek stoji "Vidjeti Poljubac u Beču", a do tada - i reprodukcija koju mi je dragi poklonio bit će i više nego dovoljna!


A koja je vaša omiljena?

Primjedbe

  1. Ugodno me iznenadilo kad su me na naslovnici fb-a dočekale takve slike :D
    Sviđa mi se akcija :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Sličan problem iz srednje, osim što se radilo o staroj profi koja je predavala mojoj mami... Nisam naučila ništa posebno, ali sam tijekom faksa postala zainteresirana za 19. i 20.st, posebno Impresionizam, pa su mi najdraži Monet, Van Gogh, a imam i naušnice s ovim Klimtom jer je zaista poseban :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Sličan problem iz srednje, osim što se radilo o staroj profi koja je predavala mojoj mami... Nisam naučila ništa posebno, ali sam tijekom faksa postala zainteresirana za 19. i 20.st, posebno Impresionizam, pa su mi najdraži Monet, Van Gogh, a imam i naušnice s ovim Klimtom jer je zaista poseban :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta