Preskoči na glavni sadržaj

Art dummies

Možda ste primijetili da Facebookom kruže postovi s komentarom: "The idea is to occupy Facebook with art, breaking the monotony of photos of lunch, sushi and sports. Whoever likes this post will receive an artist and has to publish a piece by that artist with this text. I got (ime umjetnika)!". Ne mogu vam opisati koliko sam oduševljena tom idejom - divno bi bilo da ljudi svakodnevno stavljaju citate knjiga koje (stvarno) čitaju, nepopularnu glazbu, fotografije slikara, djela kipara i dr.! Svima nam je to prilika da se malo informiramo na kreativnom području, daleko od uobičajenih dosadnih selfie-ja, a možda i sami pronađemo izvor inspiracije.


O umjetnosti pojma nemam. U srednjoj školi smo imali mladu nadobudnu profesoricu likovne kulture koja nas je gnjavila zadaćama u kojima smo trebali crtati fotelje i stolice ili napraviti anatomiju jednog umjetničkog djela, i puno puta sam si pomislila kako bi bilo zanimljivo znati u svakom djelu prepoznati taj čarobni potez kistom koji ga razlikuje od slika wannabe umjetnika. Eh, da, boje Krika budile su u nama u to vrijeme bunt, Mona Lisu nismo nikad proniknuli, a o Picassu da ne govorim. Ubrzo su matematika i fizika zamijenile likovnu kulturu, a umjetnost je isparila iz mene. Danas mi nije žao što nisam stručni poznavatelj umjetničkih djela iz jednog jednostavnog razloga - kada bih imala znanje, ne bih djelo mogla promatrati prostim okom malog čovjeka koji jesam. 


Ne poznajem opuse slikara, nemam favorita, ne zanimaju me kritike stručnjaka, umjetnost procjenjujem putem jednostavnog pitanja - bi li voljela da mi je život kao ovaj koji je neki majstor naslikao? Zato volim Le bonheur de vivre Henryja Matissea (ne zbog golotinje, nego zbog toplih boja), Fridin autoportret s majmunčićem uz kojeg kao da nikada neće biti usamljena (totalni Roar iz 1938.!), a slaba sam i na Thomasa Kinkadea, čiju sliku svaki Amerikanac posjeduje u svom domu, a koji je ipak najpodcijenjeniji američki autor. 

Ipak, moj favorit je oduvijek bio Poljubac Gustava Klimta - takav život želim! Druga Klimtova djela nisu mi zanimljiva (što je izazvalo skandal u našoj kući jednog Božića kada mi je sestra poklonila neke Klimtove gole tete u slagalici), ali Poljubac mi progovara. Nježnost koja se ogleda na njenom licu privlači me toliko da bih mogla satima gledati u zlato koje se prelijeva platnom. Na mom bucket listu oduvijek stoji "Vidjeti Poljubac u Beču", a do tada - i reprodukcija koju mi je dragi poklonio bit će i više nego dovoljna!


A koja je vaša omiljena?

Primjedbe

  1. Ugodno me iznenadilo kad su me na naslovnici fb-a dočekale takve slike :D
    Sviđa mi se akcija :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Sličan problem iz srednje, osim što se radilo o staroj profi koja je predavala mojoj mami... Nisam naučila ništa posebno, ali sam tijekom faksa postala zainteresirana za 19. i 20.st, posebno Impresionizam, pa su mi najdraži Monet, Van Gogh, a imam i naušnice s ovim Klimtom jer je zaista poseban :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Sličan problem iz srednje, osim što se radilo o staroj profi koja je predavala mojoj mami... Nisam naučila ništa posebno, ali sam tijekom faksa postala zainteresirana za 19. i 20.st, posebno Impresionizam, pa su mi najdraži Monet, Van Gogh, a imam i naušnice s ovim Klimtom jer je zaista poseban :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit