Preskoči na glavni sadržaj

Ostat ću mlad

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends, i with a little help from good music.

Ostat ću mlad, ovaj trenutak sad neka bude vječnost!
Zagrli me,
svi drugovi su tu, zaboravi na vrijeme!

Ne zanosim se bajkama,
ne sanjam o carstvima
i znam da prolazi sve,
ali u srcu nešto ostaje.
Ostat ću mlad,
ovaj trenutak sad neka bude vječnost!

Zagrli me,
svi drugovi su tu,
zaboravi na vrijeme!

I imam vjeru ljude
i imam vjeru u sebe
i kad si pokraj mene ti
znam da mogu napraviti sve.


U duhu novogodišnje noći, kad sam nedavno na aukciji našičke Farmice vidjela Ostat ću mlad (2003) - prvu hrvatsku rock autobiografiju - Krešimira Blaževića, morala sam je imati (nije odmoglo što sam je kupila za samo 15 kuna)!

Krešimir Blažević doista je ostao mlad preminuvši 2007. godine u 49. godini od srčanog udara, i prava je sreća što je svoj životni put pravovremeno posložio u ovoj crvenoj knjižici. Prije nego je postao frontmen Animatora i tako postao jedan od aktera novog vala, rođen je u Slavonskom Brodu, gdje je završio realnu gimnaziju i osnovnu glazbenu školu za violinu i gitaru. Osim što je ostvario svoj san - imao bend - na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i komparativnu književnost, a radio je kao glazbeni urednik i organizator programa u Glazbenom klubu Kulušić, kao urednik publishinga u Croatia Recordsu i kao tajnik Matice hrvatske. Ovaj član Društva hrvatskih skladatelja i jedan od osnivača Hrvatske glazbene unije, s Animatorima je objavio šest albuma, a osim autobiografije objavljivao je i priče i poeziju.

U Ostat ću mlad Krešo živopisno, simpatično i iskreno piše o vremenu kad se sviralo krvlju i kad su se škole zvale po sekretarima SKOJ-a, i s iznimnom čežnjom sam čitala ovu knjigu. Ja sam se rodila par godina nakon što su Animatori izdali najveće hitove (Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Kao ogledala, Komarci (Ljeto nam se vratilo), Male curice, Kasno je za prosinac), ali moje djetinjstvo još je mirisalo na osamdesete, na male radosti i velike mogućnosti. Krešo je bio Slavonac koji je vjerovao da svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, dolaze iz provincije, i oko sebe je uvijek uspijevao skupiti ljude koji su voljeli glazbu kao što ju je on volio, ljude koji su pronalazili razne kanale kako bi uopće došli do gramofonskih ploča, ljude koji su voljeli Beatlese i slušali Creedense, Greatful dead, Dire Straits, Neil Younga (jedna od prvih kompozicija koju je naučio svirati na gitari kupljenoj u brodskoj knjižari bila je Heart of gold - možda vam je poznata s naslovnice mog bloga). Imati ovu knjigu na polici i nadati se da će ju moja djeca, rođena debelo u 21. vijeku, jednog dana čitati čini mi se nadrealnim!


Inspirativan je bio taj hrvatski Elvis Costello, moram vam reći, iako u ovoj knjizi ima puno klasičnih priča o pijanstvu - onakvom kakvog morate doživjeti bar jednom u životu, onakvom kakvo vam je ulilo hrabrost da učinite nešto ludo - poljubite nekoga o kome maštate ili, još luđe, osnujete bend sastavljen od studenata koji nisu niti upoznati s adresom svog fakulteta. Svaki čovjek sanja o tome da radi ono što voli, i da u svoju autobiografiju upiše "Nije mi žao ni zbog čega," a Krešo je to sve i ostvario. Ne samo da je ostvario, nego nas njegove pjesme i danas reanimiraju, tjeraju da ležimo na travi, gledamo oblake, da imamo ideje, da mijenjamo svijet, da maštamo o novom ljetu, a starog se sjećamo - da zaboravimo na vrijeme i ostanemo zauvijek mladi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...