Preskoči na glavni sadržaj

Ostat ću mlad

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends, i with a little help from good music.

Ostat ću mlad, ovaj trenutak sad neka bude vječnost!
Zagrli me,
svi drugovi su tu, zaboravi na vrijeme!

Ne zanosim se bajkama,
ne sanjam o carstvima
i znam da prolazi sve,
ali u srcu nešto ostaje.
Ostat ću mlad,
ovaj trenutak sad neka bude vječnost!

Zagrli me,
svi drugovi su tu,
zaboravi na vrijeme!

I imam vjeru ljude
i imam vjeru u sebe
i kad si pokraj mene ti
znam da mogu napraviti sve.


U duhu novogodišnje noći, kad sam nedavno na aukciji našičke Farmice vidjela Ostat ću mlad (2003) - prvu hrvatsku rock autobiografiju - Krešimira Blaževića, morala sam je imati (nije odmoglo što sam je kupila za samo 15 kuna)!

Krešimir Blažević doista je ostao mlad preminuvši 2007. godine u 49. godini od srčanog udara, i prava je sreća što je svoj životni put pravovremeno posložio u ovoj crvenoj knjižici. Prije nego je postao frontmen Animatora i tako postao jedan od aktera novog vala, rođen je u Slavonskom Brodu, gdje je završio realnu gimnaziju i osnovnu glazbenu školu za violinu i gitaru. Osim što je ostvario svoj san - imao bend - na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i komparativnu književnost, a radio je kao glazbeni urednik i organizator programa u Glazbenom klubu Kulušić, kao urednik publishinga u Croatia Recordsu i kao tajnik Matice hrvatske. Ovaj član Društva hrvatskih skladatelja i jedan od osnivača Hrvatske glazbene unije, s Animatorima je objavio šest albuma, a osim autobiografije objavljivao je i priče i poeziju.

U Ostat ću mlad Krešo živopisno, simpatično i iskreno piše o vremenu kad se sviralo krvlju i kad su se škole zvale po sekretarima SKOJ-a, i s iznimnom čežnjom sam čitala ovu knjigu. Ja sam se rodila par godina nakon što su Animatori izdali najveće hitove (Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Kao ogledala, Komarci (Ljeto nam se vratilo), Male curice, Kasno je za prosinac), ali moje djetinjstvo još je mirisalo na osamdesete, na male radosti i velike mogućnosti. Krešo je bio Slavonac koji je vjerovao da svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, dolaze iz provincije, i oko sebe je uvijek uspijevao skupiti ljude koji su voljeli glazbu kao što ju je on volio, ljude koji su pronalazili razne kanale kako bi uopće došli do gramofonskih ploča, ljude koji su voljeli Beatlese i slušali Creedense, Greatful dead, Dire Straits, Neil Younga (jedna od prvih kompozicija koju je naučio svirati na gitari kupljenoj u brodskoj knjižari bila je Heart of gold - možda vam je poznata s naslovnice mog bloga). Imati ovu knjigu na polici i nadati se da će ju moja djeca, rođena debelo u 21. vijeku, jednog dana čitati čini mi se nadrealnim!


Inspirativan je bio taj hrvatski Elvis Costello, moram vam reći, iako u ovoj knjizi ima puno klasičnih priča o pijanstvu - onakvom kakvog morate doživjeti bar jednom u životu, onakvom kakvo vam je ulilo hrabrost da učinite nešto ludo - poljubite nekoga o kome maštate ili, još luđe, osnujete bend sastavljen od studenata koji nisu niti upoznati s adresom svog fakulteta. Svaki čovjek sanja o tome da radi ono što voli, i da u svoju autobiografiju upiše "Nije mi žao ni zbog čega," a Krešo je to sve i ostvario. Ne samo da je ostvario, nego nas njegove pjesme i danas reanimiraju, tjeraju da ležimo na travi, gledamo oblake, da imamo ideje, da mijenjamo svijet, da maštamo o novom ljetu, a starog se sjećamo - da zaboravimo na vrijeme i ostanemo zauvijek mladi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...