Preskoči na glavni sadržaj

Ostat ću mlad

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends, i with a little help from good music.

Ostat ću mlad, ovaj trenutak sad neka bude vječnost!
Zagrli me,
svi drugovi su tu, zaboravi na vrijeme!

Ne zanosim se bajkama,
ne sanjam o carstvima
i znam da prolazi sve,
ali u srcu nešto ostaje.
Ostat ću mlad,
ovaj trenutak sad neka bude vječnost!

Zagrli me,
svi drugovi su tu,
zaboravi na vrijeme!

I imam vjeru ljude
i imam vjeru u sebe
i kad si pokraj mene ti
znam da mogu napraviti sve.


U duhu novogodišnje noći, kad sam nedavno na aukciji našičke Farmice vidjela Ostat ću mlad (2003) - prvu hrvatsku rock autobiografiju - Krešimira Blaževića, morala sam je imati (nije odmoglo što sam je kupila za samo 15 kuna)!

Krešimir Blažević doista je ostao mlad preminuvši 2007. godine u 49. godini od srčanog udara, i prava je sreća što je svoj životni put pravovremeno posložio u ovoj crvenoj knjižici. Prije nego je postao frontmen Animatora i tako postao jedan od aktera novog vala, rođen je u Slavonskom Brodu, gdje je završio realnu gimnaziju i osnovnu glazbenu školu za violinu i gitaru. Osim što je ostvario svoj san - imao bend - na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i komparativnu književnost, a radio je kao glazbeni urednik i organizator programa u Glazbenom klubu Kulušić, kao urednik publishinga u Croatia Recordsu i kao tajnik Matice hrvatske. Ovaj član Društva hrvatskih skladatelja i jedan od osnivača Hrvatske glazbene unije, s Animatorima je objavio šest albuma, a osim autobiografije objavljivao je i priče i poeziju.

U Ostat ću mlad Krešo živopisno, simpatično i iskreno piše o vremenu kad se sviralo krvlju i kad su se škole zvale po sekretarima SKOJ-a, i s iznimnom čežnjom sam čitala ovu knjigu. Ja sam se rodila par godina nakon što su Animatori izdali najveće hitove (Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Kao ogledala, Komarci (Ljeto nam se vratilo), Male curice, Kasno je za prosinac), ali moje djetinjstvo još je mirisalo na osamdesete, na male radosti i velike mogućnosti. Krešo je bio Slavonac koji je vjerovao da svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, dolaze iz provincije, i oko sebe je uvijek uspijevao skupiti ljude koji su voljeli glazbu kao što ju je on volio, ljude koji su pronalazili razne kanale kako bi uopće došli do gramofonskih ploča, ljude koji su voljeli Beatlese i slušali Creedense, Greatful dead, Dire Straits, Neil Younga (jedna od prvih kompozicija koju je naučio svirati na gitari kupljenoj u brodskoj knjižari bila je Heart of gold - možda vam je poznata s naslovnice mog bloga). Imati ovu knjigu na polici i nadati se da će ju moja djeca, rođena debelo u 21. vijeku, jednog dana čitati čini mi se nadrealnim!


Inspirativan je bio taj hrvatski Elvis Costello, moram vam reći, iako u ovoj knjizi ima puno klasičnih priča o pijanstvu - onakvom kakvog morate doživjeti bar jednom u životu, onakvom kakvo vam je ulilo hrabrost da učinite nešto ludo - poljubite nekoga o kome maštate ili, još luđe, osnujete bend sastavljen od studenata koji nisu niti upoznati s adresom svog fakulteta. Svaki čovjek sanja o tome da radi ono što voli, i da u svoju autobiografiju upiše "Nije mi žao ni zbog čega," a Krešo je to sve i ostvario. Ne samo da je ostvario, nego nas njegove pjesme i danas reanimiraju, tjeraju da ležimo na travi, gledamo oblake, da imamo ideje, da mijenjamo svijet, da maštamo o novom ljetu, a starog se sjećamo - da zaboravimo na vrijeme i ostanemo zauvijek mladi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca