Preskoči na glavni sadržaj

Ostat ću mlad

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends, i with a little help from good music.

Ostat ću mlad, ovaj trenutak sad neka bude vječnost!
Zagrli me,
svi drugovi su tu, zaboravi na vrijeme!

Ne zanosim se bajkama,
ne sanjam o carstvima
i znam da prolazi sve,
ali u srcu nešto ostaje.
Ostat ću mlad,
ovaj trenutak sad neka bude vječnost!

Zagrli me,
svi drugovi su tu,
zaboravi na vrijeme!

I imam vjeru ljude
i imam vjeru u sebe
i kad si pokraj mene ti
znam da mogu napraviti sve.


U duhu novogodišnje noći, kad sam nedavno na aukciji našičke Farmice vidjela Ostat ću mlad (2003) - prvu hrvatsku rock autobiografiju - Krešimira Blaževića, morala sam je imati (nije odmoglo što sam je kupila za samo 15 kuna)!

Krešimir Blažević doista je ostao mlad preminuvši 2007. godine u 49. godini od srčanog udara, i prava je sreća što je svoj životni put pravovremeno posložio u ovoj crvenoj knjižici. Prije nego je postao frontmen Animatora i tako postao jedan od aktera novog vala, rođen je u Slavonskom Brodu, gdje je završio realnu gimnaziju i osnovnu glazbenu školu za violinu i gitaru. Osim što je ostvario svoj san - imao bend - na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i komparativnu književnost, a radio je kao glazbeni urednik i organizator programa u Glazbenom klubu Kulušić, kao urednik publishinga u Croatia Recordsu i kao tajnik Matice hrvatske. Ovaj član Društva hrvatskih skladatelja i jedan od osnivača Hrvatske glazbene unije, s Animatorima je objavio šest albuma, a osim autobiografije objavljivao je i priče i poeziju.

U Ostat ću mlad Krešo živopisno, simpatično i iskreno piše o vremenu kad se sviralo krvlju i kad su se škole zvale po sekretarima SKOJ-a, i s iznimnom čežnjom sam čitala ovu knjigu. Ja sam se rodila par godina nakon što su Animatori izdali najveće hitove (Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Kao ogledala, Komarci (Ljeto nam se vratilo), Male curice, Kasno je za prosinac), ali moje djetinjstvo još je mirisalo na osamdesete, na male radosti i velike mogućnosti. Krešo je bio Slavonac koji je vjerovao da svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, dolaze iz provincije, i oko sebe je uvijek uspijevao skupiti ljude koji su voljeli glazbu kao što ju je on volio, ljude koji su pronalazili razne kanale kako bi uopće došli do gramofonskih ploča, ljude koji su voljeli Beatlese i slušali Creedense, Greatful dead, Dire Straits, Neil Younga (jedna od prvih kompozicija koju je naučio svirati na gitari kupljenoj u brodskoj knjižari bila je Heart of gold - možda vam je poznata s naslovnice mog bloga). Imati ovu knjigu na polici i nadati se da će ju moja djeca, rođena debelo u 21. vijeku, jednog dana čitati čini mi se nadrealnim!


Inspirativan je bio taj hrvatski Elvis Costello, moram vam reći, iako u ovoj knjizi ima puno klasičnih priča o pijanstvu - onakvom kakvog morate doživjeti bar jednom u životu, onakvom kakvo vam je ulilo hrabrost da učinite nešto ludo - poljubite nekoga o kome maštate ili, još luđe, osnujete bend sastavljen od studenata koji nisu niti upoznati s adresom svog fakulteta. Svaki čovjek sanja o tome da radi ono što voli, i da u svoju autobiografiju upiše "Nije mi žao ni zbog čega," a Krešo je to sve i ostvario. Ne samo da je ostvario, nego nas njegove pjesme i danas reanimiraju, tjeraju da ležimo na travi, gledamo oblake, da imamo ideje, da mijenjamo svijet, da maštamo o novom ljetu, a starog se sjećamo - da zaboravimo na vrijeme i ostanemo zauvijek mladi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...