Često priđem svojoj polici s knjigama, uzimam knjigu po knjigu u ruke, čitam posvete, listam stranice do onog omiljenog mi citata, sa sjetom se prisjećam trenutka kada sam je prvi put primila u ruke i prisvojila. Neke od njih uspomena su na drage ljude, neke od njih sama sam si kupila poslije teškog ispita (yes, I know how to party!), a neke od njih čuvaju esencije izgubljenih prijateljstava.
Jedna od takvih je Zima za dvoje Nicholasa Sparksa. Prije nego je postala film koji je uobičajeno sredstvo kojim djevojke muče svoje momke, ridajući kraj njih mrtvih-hladnih, i prije nego je Ryan Gosling postao čest gost u snovima svake druge žene na svijetu (ne, u tu statistiku se ne uklapam - za mene je Tom Hardy number one), Notebook je bila knjiga, a kod nas su je preveli - Zima za dvoje, što mi ni dan danas ne ide u glavu. S obzirom da sam je pročitala kao srednjoškolka, kada je Internet bio nužno zlo koje smo koristili samo za potrebe pisanja seminara u Wordu, a pristupanje informacijama nije bilo bitna stavka u životu jednog hrvatskog tinejžera, nisam znala za popularnost koju je Nicholas Sparks uživao u SAD-u. Nabasala sam na knjigu s labudima na naslovnici u knjižnici, svidjela mi se prva stranica (knjigu sudim po prvoj stranici, ne po koricama), i već nekoliko sati nakon slučajnog pronalaska prepričavala sam je dečku preko telefona. "Ali, oni su ti kao mi, ma moraš to pročitati!" Blago rečeno, moj dečko nije ljubitelj knjiga, pogotovo ne ljubića, pa je na moja dosadna prepričavanja sadržaja knjiga najčešće preokretao očima, što me nikada nije omelo da mu ispričam sve što sam htjela. Međutim, kad sam sutradan na dejt donijela kopirane omiljene mi stranice iz Zime za dvoje (yes, I did!), slušao je s pozornošću (hm, opis zgode ispred kamina mu je privukao pažnju). I tako sam ja od 2003. godine uvjerena kako sam ja njegova Allie, a on moj Noah i kako će mi on, kad me onaj nesretni Nijemac Alzheimer zgrabi, čitati knjige i maziti me i paziti.
Znajući za moje prisvajanje ljubavi Allie i Noaha, stara prijateljica poklonila mi je na studiju Zimu za dvoje. U nju je napisala "Prva ljubav je ona prava", jednostavnu posvetu koje se tako često sjetim. I iako nas je vrijeme udaljilo, a s godinama je naše prijateljstvo izblijedjelo, tako da smo jedna drugoj stranci, ona je često tu, u mojoj glavi, podsjeća me - iako je sve prolazno, pa i prijateljstva u koja smo se nekad kleli - prava ljubav je ono što ostaje zauvijek.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)