Preskoči na glavni sadržaj

Samo za one dobrog želuca

Valjda svatko od nas ima u sebi dozu znatiželje, ali oni pravi ovisnici o misteriji nastoje od rane dobi shvatiti zagonetke koje se kriju u najdegutantnijem ljudskom ponašanju - onom zbog kojeg je čovjek spreman usmrtiti drugog čovjeka. 


Tako sam i ja u četvrtom razredu počela svoje Nancy Drew proučavanje kaznenih djela i njihovih počinitelja - od romana Agathe Christie čiji legendarni likovi su zločine rješavali pomoću sivih moždanih stanica i staračke znatiželje, da ne kažem - cundravosti, preko Mary Higgins Clark i Minette Walters, pa do Patricije D. Cornwell koja detaljno opisala život jednog patologa - kuhanje kostiju and all. Sjećam se, prvi krimić bio mi je Christiena Tragedija u tri čina, i nisam ga mogla odložiti iz ruku tog ljeta 1997. godine. Moja glad za otkrivanjem kriminalnih umova bivala je sve veća, a rezultirala je gutanjem svakog krimića i trilera koji se mogao pronaći u našičkoj gradskoj knjižnici. 


Nagon za otkrivanjem ubojica išao je i dalje od knjiga - iz novina sam skupljala isječke o nerješenim slučajevima ubojstava, o kojima bi u Glasu Slavonije pisali najčešće u magazinu koji je periodično izlazio. Jedan od slučajeva koji me posebno intrigirao bio je slučaj male JonBenet Ramsey (gore na slici), šestogodišnje missice koja je ubijena na Božić 1996. godine, a čijeg ubojicu još uvijek! nisu pronašli. Na studiju prava kao izborni predmet, sasvim prirodno, izabrala sam sudsku medicinu, a moje znanje o forenzici negdje ondje se i zadržalo, gledajući na istraživanje zločina samo kao na razbijanje dokolice. Dokučiti um koji je sposoban oduzeti život drugome očito je interes većini ljudi, što objašnjava popularnost trilera i krimića. Svatko ima svog favorita, neki vole CSI (nema mi do Las Vegasa, long live Grissom!), neki Criminal Minds, neki Bones, koliko god dr. Brennan bila obnoxious. I zato sam morala objaviti post o novom trileru koji se upravo počeo prikazivati na NBC-u - Hannibal. Kako to već biva kod serija kojima je light motiv smrt - i ovu je smislio dragi mi Brian Fuller (Pushing Daisies, Dead Like Me itd.), a ona je kombinacija CSI-ja, Bones i Criminal mindsa. Na temelju romana Red Dragon Thomasa Harrisa osmišljen je lik istražitelja Will Grahama, bihevioralnog stručnjaka koji i sam ima podosta dijagnoza iz područja poremećaja u ponašanju, i Dr. Hannibala Lectera, fenomenalnog psihijatra i čovjeka čudnih sklonosti. Ako volite Quantico i misterije, uživat ćete u ovoj seriji zbog koje ćete pomisliti - hm, a da postanem vegetarijanac?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...