Preskoči na glavni sadržaj

Away from home - alone

Samački život nije baš tako uzbudljiv kada nije stvar izbora, nego očaja. Da, preseliti se, osamostaliti, sve je to super, ali učiniti to pod uvjetima koji nikako nisu u skladu s vašim zamislima - not fun. Grozno je živjeti sam, posebno u slučaju kad vam se noću čini da netko stoji ispod prozora ili ispred vrata, ili vam se čini da žohari trče po stanu ili biste jednostavno s nekime razgovarali. Tužno je živjeti sam kad se u stanu nešto pokvari (wc kotlić lagano curi, vrata tuš kabine se otvaraju posebnim sistemom, klizeća vrata ormara svako malo iskliznu iz ležišta i ostanu mi u rukama, vlaga se skuplja u kutevima sobe i dr.), a još tužnije kada je u sudoperu hrpa neopranog posuđa. Ipak, život bez cimera ima svojih prednosti.


Buđenje
Nema prijevremenog buđenja! Nitko vam neće svojom budilicom upropastiti jutro, nitko se neće tuširati/pričati/pjevati/zatvarati/otvarati vrata itd. dok vi sanjate snom pravednika. Možete u pidžami biti cijeeeeeli dan i nitko vam neće prigovarati. Plus, kad se i odlučite probuditi, nećete se morati gurati u kupaonici ni sa kim.


Polaganje računa
Kad živite sami, nikome ne morate polagati račune, možete biti neuredni kad god želite, ili će sve ostati čisto i na svom mjestu ako to želite! Možete po stanu hodati goli, ne morate voditi brigu oko toga čije su namirnice u hladnjaku, tko je zadnji kupio wc papir, hoće li vaši gosti smetati vašem cimeru, svađati se jer netko nije pustio vodu u wc-u, a netko je svojim dlakama začepio odvod. Yaaaak! Kad živite sami, bar ste sigurni, cijeli hladnjak - all yours, sve dlake - all yours, a što se tiče puštanja vode - u obzir dolazi i tzv. family flush (tko gleda Malcolm in the middle zna o čemu se radi). Hej, kriza je!


Daljinski
Nema otimanja za daljinski, što čovjeka spašava velike količine stresa. Gledate što god želite, pa čak i Ljubav je na selu, bez straha da će cimer preokretati očima, ne morate gledati sportske emisije, a slušate glazbu koju želite, glasno koliko god želite. S obzirom na dvije mlađe sestre s kojima sam dugo dijelila kuću, a koje imaju totalno drugačiji glazbeni ukus od mene, ova vrsta samostalnosti često je pravi life-saver.


Dijeljenje
Možete pojesti brdo čokolade, sladoleda ili čipsa i niiiiiiiiitko neće znati, ostat će to samo vaša mala sramotna tajna (koja će se ogledati suptilno u nakupljenim kilogramima). U usporedbi sa životom s mamom koja čokolade i ostale slastice mora sakrivati po kući kako se ne bi pojele u jednom navratu (pa ih sakrije tako da ni sama ne zna gdje su), hranjenje u samoći predstavlja - freeeeeedom!


Sabranost
Možda čovjek, da bi drugome bio prijatelj, prvo mora sam sebi biti prijatelj. Neke ljude uhvati panika kad su sami u prostoriji, i takvi vjerojatno nikada neće smoći snage ni živjeti sami, iz roditeljske kuće prijeći će u stan prijatelja, pa se useliti kod životnog partnera i moliti se da ih Bog uzme prije njega, samo da ne iskuse tu tišinu. Jedino u samoći čovjek se može katarzično isplakati, jedino tako može spoznati što ga usrećuje, jedino sam može posložiti prioritete - jedino se na taj način može odmoriti od buke svijeta. I doista, ono što vas ne ubije - ojača vas!


Ipak, ono najvažnije što samostalan život donosi jest - spoznaja da je slađe živjeti udvoje - zbog koje ćete više cijeniti svaki trenutak proveden u suživotu. When I grow up and get married, I'm NOT livin' alone

Primjedbe

  1. joj ja valjda cijeli život sanjam o tome da se odselim od starci, al mislim da to ne bude tak skoro. baš me zanima kak bi to funkcioniralo budući da nemam pojma o kuhanju i tako to :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Snašla bi se brzo, i najbolje je nekad samo se baciti u to, bez razmišljanja ;)

      Izbriši
  2. e sveeee si pogodila! a najbolje mi je ovo s mamom, ja sam mislila da samo moja to radi, hahahah :D
    ja nekako jedva čekam život u dvoje :) sa svojom polovicom. nadam se da će nam život to omogućiti. tj. da ćemo se sami za to potruditi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...