Preskoči na glavni sadržaj

Life According To Maude

Rijetki su filmovi kojima se jednako oduševimo moja najmlađa sestra i ja, iz jednostavnog razloga - ona je prekul, i osim što sluša samo kul glazbu, ona gleda samo kul filmove. Uglavnom, sva je ona totalno kul, ali Harold and Maude oduševio je kako nju, tako i mene. Čudna crna romantična komedija (kombinacije li!) iz 1971. o dječaku Haroldu koji ima neobični hobi - izvršavanje samoubojstva, over and over again -  i neobičnu prijateljicu - 79-togodišnju Maude koja je živi show. Starica je to koja se ne boji živjeti, koja je Harold poučila životu onako kako niti jedna škola to nije sposobna učiniti, što je valjda i razlog zašto smo ovaj neodoljivi duo zavoljele i nas dvije. Sestra me nedavno podsjetila na nju, pa danas dijelim s vama par pametnih od Maude, koja zna razlikovati bitno do nebitnog!

“Some people get upset because they feel they have a hold on some things. I'm merely acting as a gentle reminder - here today, gone tomorrow, so don't get attached to things.”
Prije Penny Lane u Almost famous, prije Sam u Garden state, prije Summer Finn u 500 days of Summer i svih ostalih free spirited ženskih likova, there was Maude, koja se nije zamarala sitnicama koje su drugima život značile, koja je pozdravljala sunce, u kosi nosila pletenice, družila se s dječacima i sama odlučivala o tome kako će živjeti, a kako će umrijeti.


"My body is on the earth, but my head is in the stars."
Sanjarenje je sastavni dio svačijeg života, netko sanjari deset sekundi na dan, a netko sanjari satima, gotovo se izolirajući iz zbilje i svega što ona nosi. Mislim da je sanjarenje obrambeni mehanizam koji pomaže čovjeku da se izvuče iz svakog problema i da se raduje budućnosti, stoga, tko kaže da je loše živjeti s glavom u oblacima?

“I don’t need a defense anymore, I embrace. I’m still fighting for the big issues in my small individual way.”
Jedna od pouka po kojima se trudim živjeti jest - biraj svoje bitke. Ranije bi me svaka sitnica razočarala ili razljutila, istog trena reagirala bih u afektu i zbog toga se mnogo puta pokajala. Ponekad ljudi jednostavno zabrljaju, nije im dan, možda stvarno samo trebaju zagrljaj da bi se prestali iskaljivati na nama, stoga, drugi put kad vas entko izbaci iz takta - dišite duboko i birajte svoje bitke.


“Try something new each day. After all, we’re given life to find it out. It doesn’t last forever.”
Danas je popularno živjeti YOLO style - živjeti danas kao da ti je posljednji dan. Mi, koji vjerujemo u život vječni, ne zamaramo se tim ograničenim trajanjem životnog vijeka, ali svejedno živimo YOLO. Mogu reći da živim kako želim - u ljubavi prema Bogu, mojoj obitelji, prijateljima i svima koje srećem, radujući se malim stvarima, upoznavajući svijet i čineći samo ono za što u srcu osjećam da je ispravno.

"Nothing? Dear me, everybody should be able to make some music. That's the cosmic dance."
Slažem se s Maude u potpunosti! Mislim da se ljudi koji misle da nemaju sluha ne bi trebali time opterećivati, život je lijep, a glazba je po mom mišljenju i bolji lijek od smijeha, stoga je treba proizvoditi, ne talentom, nego srcem! Pjevate pod tušem, u autu, svirajte i pjevajte na ulici, pjevajte u zborovima, svirajte u bendovima!


"Wear clashing colors. The world will see you, but more importantly, you'll see yourself."
Ovaj Maudein modni savjet slijedim svakodnevno jer je prežalosno da ljudi, od svih boja koje postoje, najčešće oblače crnu, sivu, neke bljaki boje kojima se nastoje uklopiti u masi, nepotrebno se uniformirati. Nedavno sam proživjela, zajedno sa sestrom, pravi Maude trenutak na jednom sprovodu. Baš kao što se Maude pojavila na sprovodu sa žutim kišobranom, nas dviije smo usred crne povorke ljudi stajale - ja u tirkiznom kaputu, a ona u žutom. Nismo namjerno, jednostavno nemam puno crne odjeće, ali kao da nam je to dalo malo moći da se odupremo crnim mislima koje su polovile nebom iznad nas.

"A lot of people enjoy being dead. But they are not dead, really. They're just backing away from life. Reach out. Take a chance. Get hurt even. But play as well as you can. Go team, go! Give me an L. Give me an I. Give me a V. Give me an E. L-I-V-E. LIVE! Otherwise, you got nothing to talk about in the locker room."
Primijetila sam jučer nasred glavne ulice u Šibeniku, umjesto uobičajenog reklamnog plakata McDonaldsa ili C&A trgovine, natpis: "Šibeniče, probudi se, vrime ti je!" Gradovima koji su uslijed financijskih problema, propalih tvornica, nesređene politike, iseljavanja i dr. pali u neku vrstu kome, potrebne su budnice poput ovog plakata. Istina jest da svatko od nas nosi u sebi plamen života i ako ga ne zapalimo, ta žiža u nama će se ugasiti, a plako će se gasiti i duše gradova, sela, pa i cijele države, planete. Živite, još danas, ili kako je rekla Maude - go and love some more!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...