Preskoči na glavni sadržaj

Life According To Maude

Rijetki su filmovi kojima se jednako oduševimo moja najmlađa sestra i ja, iz jednostavnog razloga - ona je prekul, i osim što sluša samo kul glazbu, ona gleda samo kul filmove. Uglavnom, sva je ona totalno kul, ali Harold and Maude oduševio je kako nju, tako i mene. Čudna crna romantična komedija (kombinacije li!) iz 1971. o dječaku Haroldu koji ima neobični hobi - izvršavanje samoubojstva, over and over again -  i neobičnu prijateljicu - 79-togodišnju Maude koja je živi show. Starica je to koja se ne boji živjeti, koja je Harold poučila životu onako kako niti jedna škola to nije sposobna učiniti, što je valjda i razlog zašto smo ovaj neodoljivi duo zavoljele i nas dvije. Sestra me nedavno podsjetila na nju, pa danas dijelim s vama par pametnih od Maude, koja zna razlikovati bitno do nebitnog!

“Some people get upset because they feel they have a hold on some things. I'm merely acting as a gentle reminder - here today, gone tomorrow, so don't get attached to things.”
Prije Penny Lane u Almost famous, prije Sam u Garden state, prije Summer Finn u 500 days of Summer i svih ostalih free spirited ženskih likova, there was Maude, koja se nije zamarala sitnicama koje su drugima život značile, koja je pozdravljala sunce, u kosi nosila pletenice, družila se s dječacima i sama odlučivala o tome kako će živjeti, a kako će umrijeti.


"My body is on the earth, but my head is in the stars."
Sanjarenje je sastavni dio svačijeg života, netko sanjari deset sekundi na dan, a netko sanjari satima, gotovo se izolirajući iz zbilje i svega što ona nosi. Mislim da je sanjarenje obrambeni mehanizam koji pomaže čovjeku da se izvuče iz svakog problema i da se raduje budućnosti, stoga, tko kaže da je loše živjeti s glavom u oblacima?

“I don’t need a defense anymore, I embrace. I’m still fighting for the big issues in my small individual way.”
Jedna od pouka po kojima se trudim živjeti jest - biraj svoje bitke. Ranije bi me svaka sitnica razočarala ili razljutila, istog trena reagirala bih u afektu i zbog toga se mnogo puta pokajala. Ponekad ljudi jednostavno zabrljaju, nije im dan, možda stvarno samo trebaju zagrljaj da bi se prestali iskaljivati na nama, stoga, drugi put kad vas entko izbaci iz takta - dišite duboko i birajte svoje bitke.


“Try something new each day. After all, we’re given life to find it out. It doesn’t last forever.”
Danas je popularno živjeti YOLO style - živjeti danas kao da ti je posljednji dan. Mi, koji vjerujemo u život vječni, ne zamaramo se tim ograničenim trajanjem životnog vijeka, ali svejedno živimo YOLO. Mogu reći da živim kako želim - u ljubavi prema Bogu, mojoj obitelji, prijateljima i svima koje srećem, radujući se malim stvarima, upoznavajući svijet i čineći samo ono za što u srcu osjećam da je ispravno.

"Nothing? Dear me, everybody should be able to make some music. That's the cosmic dance."
Slažem se s Maude u potpunosti! Mislim da se ljudi koji misle da nemaju sluha ne bi trebali time opterećivati, život je lijep, a glazba je po mom mišljenju i bolji lijek od smijeha, stoga je treba proizvoditi, ne talentom, nego srcem! Pjevate pod tušem, u autu, svirajte i pjevajte na ulici, pjevajte u zborovima, svirajte u bendovima!


"Wear clashing colors. The world will see you, but more importantly, you'll see yourself."
Ovaj Maudein modni savjet slijedim svakodnevno jer je prežalosno da ljudi, od svih boja koje postoje, najčešće oblače crnu, sivu, neke bljaki boje kojima se nastoje uklopiti u masi, nepotrebno se uniformirati. Nedavno sam proživjela, zajedno sa sestrom, pravi Maude trenutak na jednom sprovodu. Baš kao što se Maude pojavila na sprovodu sa žutim kišobranom, nas dviije smo usred crne povorke ljudi stajale - ja u tirkiznom kaputu, a ona u žutom. Nismo namjerno, jednostavno nemam puno crne odjeće, ali kao da nam je to dalo malo moći da se odupremo crnim mislima koje su polovile nebom iznad nas.

"A lot of people enjoy being dead. But they are not dead, really. They're just backing away from life. Reach out. Take a chance. Get hurt even. But play as well as you can. Go team, go! Give me an L. Give me an I. Give me a V. Give me an E. L-I-V-E. LIVE! Otherwise, you got nothing to talk about in the locker room."
Primijetila sam jučer nasred glavne ulice u Šibeniku, umjesto uobičajenog reklamnog plakata McDonaldsa ili C&A trgovine, natpis: "Šibeniče, probudi se, vrime ti je!" Gradovima koji su uslijed financijskih problema, propalih tvornica, nesređene politike, iseljavanja i dr. pali u neku vrstu kome, potrebne su budnice poput ovog plakata. Istina jest da svatko od nas nosi u sebi plamen života i ako ga ne zapalimo, ta žiža u nama će se ugasiti, a plako će se gasiti i duše gradova, sela, pa i cijele države, planete. Živite, još danas, ili kako je rekla Maude - go and love some more!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...