Preskoči na glavni sadržaj

Life According To Maude

Rijetki su filmovi kojima se jednako oduševimo moja najmlađa sestra i ja, iz jednostavnog razloga - ona je prekul, i osim što sluša samo kul glazbu, ona gleda samo kul filmove. Uglavnom, sva je ona totalno kul, ali Harold and Maude oduševio je kako nju, tako i mene. Čudna crna romantična komedija (kombinacije li!) iz 1971. o dječaku Haroldu koji ima neobični hobi - izvršavanje samoubojstva, over and over again -  i neobičnu prijateljicu - 79-togodišnju Maude koja je živi show. Starica je to koja se ne boji živjeti, koja je Harold poučila životu onako kako niti jedna škola to nije sposobna učiniti, što je valjda i razlog zašto smo ovaj neodoljivi duo zavoljele i nas dvije. Sestra me nedavno podsjetila na nju, pa danas dijelim s vama par pametnih od Maude, koja zna razlikovati bitno do nebitnog!

“Some people get upset because they feel they have a hold on some things. I'm merely acting as a gentle reminder - here today, gone tomorrow, so don't get attached to things.”
Prije Penny Lane u Almost famous, prije Sam u Garden state, prije Summer Finn u 500 days of Summer i svih ostalih free spirited ženskih likova, there was Maude, koja se nije zamarala sitnicama koje su drugima život značile, koja je pozdravljala sunce, u kosi nosila pletenice, družila se s dječacima i sama odlučivala o tome kako će živjeti, a kako će umrijeti.


"My body is on the earth, but my head is in the stars."
Sanjarenje je sastavni dio svačijeg života, netko sanjari deset sekundi na dan, a netko sanjari satima, gotovo se izolirajući iz zbilje i svega što ona nosi. Mislim da je sanjarenje obrambeni mehanizam koji pomaže čovjeku da se izvuče iz svakog problema i da se raduje budućnosti, stoga, tko kaže da je loše živjeti s glavom u oblacima?

“I don’t need a defense anymore, I embrace. I’m still fighting for the big issues in my small individual way.”
Jedna od pouka po kojima se trudim živjeti jest - biraj svoje bitke. Ranije bi me svaka sitnica razočarala ili razljutila, istog trena reagirala bih u afektu i zbog toga se mnogo puta pokajala. Ponekad ljudi jednostavno zabrljaju, nije im dan, možda stvarno samo trebaju zagrljaj da bi se prestali iskaljivati na nama, stoga, drugi put kad vas entko izbaci iz takta - dišite duboko i birajte svoje bitke.


“Try something new each day. After all, we’re given life to find it out. It doesn’t last forever.”
Danas je popularno živjeti YOLO style - živjeti danas kao da ti je posljednji dan. Mi, koji vjerujemo u život vječni, ne zamaramo se tim ograničenim trajanjem životnog vijeka, ali svejedno živimo YOLO. Mogu reći da živim kako želim - u ljubavi prema Bogu, mojoj obitelji, prijateljima i svima koje srećem, radujući se malim stvarima, upoznavajući svijet i čineći samo ono za što u srcu osjećam da je ispravno.

"Nothing? Dear me, everybody should be able to make some music. That's the cosmic dance."
Slažem se s Maude u potpunosti! Mislim da se ljudi koji misle da nemaju sluha ne bi trebali time opterećivati, život je lijep, a glazba je po mom mišljenju i bolji lijek od smijeha, stoga je treba proizvoditi, ne talentom, nego srcem! Pjevate pod tušem, u autu, svirajte i pjevajte na ulici, pjevajte u zborovima, svirajte u bendovima!


"Wear clashing colors. The world will see you, but more importantly, you'll see yourself."
Ovaj Maudein modni savjet slijedim svakodnevno jer je prežalosno da ljudi, od svih boja koje postoje, najčešće oblače crnu, sivu, neke bljaki boje kojima se nastoje uklopiti u masi, nepotrebno se uniformirati. Nedavno sam proživjela, zajedno sa sestrom, pravi Maude trenutak na jednom sprovodu. Baš kao što se Maude pojavila na sprovodu sa žutim kišobranom, nas dviije smo usred crne povorke ljudi stajale - ja u tirkiznom kaputu, a ona u žutom. Nismo namjerno, jednostavno nemam puno crne odjeće, ali kao da nam je to dalo malo moći da se odupremo crnim mislima koje su polovile nebom iznad nas.

"A lot of people enjoy being dead. But they are not dead, really. They're just backing away from life. Reach out. Take a chance. Get hurt even. But play as well as you can. Go team, go! Give me an L. Give me an I. Give me a V. Give me an E. L-I-V-E. LIVE! Otherwise, you got nothing to talk about in the locker room."
Primijetila sam jučer nasred glavne ulice u Šibeniku, umjesto uobičajenog reklamnog plakata McDonaldsa ili C&A trgovine, natpis: "Šibeniče, probudi se, vrime ti je!" Gradovima koji su uslijed financijskih problema, propalih tvornica, nesređene politike, iseljavanja i dr. pali u neku vrstu kome, potrebne su budnice poput ovog plakata. Istina jest da svatko od nas nosi u sebi plamen života i ako ga ne zapalimo, ta žiža u nama će se ugasiti, a plako će se gasiti i duše gradova, sela, pa i cijele države, planete. Živite, još danas, ili kako je rekla Maude - go and love some more!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...