Preskoči na glavni sadržaj

Mudrovanja jednog putnika

Passenger je ime britanskog alternativnog rock i folk benda, pod vodstvom Mikea Rosenberga, glavnog vokalista, koji je, zajedno s Andrewom Phillipsom i autor tekstova.

Nakon njihovog debitantskog Wicked Man's Rest, Andrew je 2009. napustio bend, a Mike je nastavio nastupati pod imenom Passenger, pod kojim je izdao Wide Eyes Blind Love (2009), Flight of the Crow (2010), Divers and Submarines (2010) i meni omiljeni - All the Little Lights (2012).


Potpuno u skladu s njegovim imenom, Passenger je najljepše slušati dok putujete, pa tako ga i ja često imam u slušalicama dok se vozim Panturistom u smjeru Imotski-Osijek, u povratnom smjeru - kako je bilo i prošli vikend u autobusu u kojem su se, pod utjecajem pokvarenog grijača, ubrzano skupljali smradovi potekli od studenata koji su, nakon vikenda s mladim lukom, kuhanim jajima, šunkom i francuskom salatom, putovali prema jugu.

Mike je duhoviti nostalgičar u James Blunt maniri čije skladbe će vas, kako zabaviti, tako i poučiti životnim lekcijama. Tako on u Night Vision Binoculars sebe naziva momkom s restraining orders koji prati djevojku koju samo želi vidjeti kako spava, dok u Staring at the stars ironično govori Who needs love when you've got silicone and strap-ons. Svoj stidljivi romantični izričaj najbolje je opisao u The wrong direction stihovima I love to feel love but I can't stand the rejection, I hide behind my jokes as a form of protection. Osim humora i romantike, Mike je u All the little lights ugradio i neka svoja mudrovanja o životu.


1. Well, if you can't get what you love, you learn to love the things you've got. If you can't be what you want, you learn to be the things you're not
U The things that stop you dreaming govori o onome što nas sve u životu čeka - suočavanju s vlastitim ambicijama koje su ostale neostvarene, o onome trenutku kada se s njima trebamo ljudski pomiriti i otvoriti vrata drugim mogućnostima, u kojima možda leži naša sreća.

2. We're born with millions of little lights shining in the dark and they show us the way 
Obožavam naslovnu pjesmu albuma, i Mike je zaisgurno veliki nostalgičar, pjesnik djetinjstva, kada je upravo po njoj nazvao ovaj divan album. U njoj se on prisjeća svih tih malih svjetala koja nas vode kroz život - misleći pritom na uspomene, one sitnice koje su nas iskrojile u odrasle jedinke.

3. Looking at pictures on Facebook of your ex-girlfriend at three in the morning never helped anyone
U pjesmi Facebook, koja se osvrće na izgubljenog čovjeka koji se vraća u prošlost i ne pronalazi hrabrosti za korak naprijed, zasigurno će se pronaći svi koji uhode svoje bivše na Facebooku.


4. Yeah I laugh, and live and I have love to give but sometimes all you can do is hate
Svi cinici svijeta - ujedinite se! I hate bi mogla biti himna svih mrguda koji na duhovit način komentiraju svijet i događanja u njemu. And it goes: la, la, la, la, la, la.

5. You may be lost in more ways than one but I have a feeling that it's more fun than knowing exactly where you are
Motiv koji je light motiv gotovo svakog Mikeovog teksta, taj korak naprijed, to dizanje nakon padova, odvažnost i novi život, unatoč strahu od nepoznatog, posebno dolazi do izražaja u inspirativnoj Keep on walking.


6. Well you only need the light when it's burning low, only miss the sun when it starts to snow, only know you love her when you let her go
Pjesma po kojoj su zacijelo mnogi i upoznali Mikea je upravo Let her go, balada posvećena onom što čovjek cijeni tek kad to izgubi.

7. Well we’ve got holes in our hearts, yeah we’ve got holes in our lives, well we’ve got holes, we’ve got holes but we carry on
Svatko od nas je ranjen na neki način, svi nosimo svoje križeve, svoje probleme, ali zbog njih ne treba odustati od življenja, baš kao što je rečeno u Holes.

8. Don't you cry for the lost, smile for the living, get what you need and give what you'r given, life's for the living so live it or you're better of dead
Passenger s Life's for the living poručuje da je besmisleno žaliti nad izgubljenim i da bi svakome najbolje bilo radost pronaći u malim stvarima, u čemu se prepoznaje način Mikeovog življenja.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...