Preskoči na glavni sadržaj

Mudrovanja jednog putnika

Passenger je ime britanskog alternativnog rock i folk benda, pod vodstvom Mikea Rosenberga, glavnog vokalista, koji je, zajedno s Andrewom Phillipsom i autor tekstova.

Nakon njihovog debitantskog Wicked Man's Rest, Andrew je 2009. napustio bend, a Mike je nastavio nastupati pod imenom Passenger, pod kojim je izdao Wide Eyes Blind Love (2009), Flight of the Crow (2010), Divers and Submarines (2010) i meni omiljeni - All the Little Lights (2012).


Potpuno u skladu s njegovim imenom, Passenger je najljepše slušati dok putujete, pa tako ga i ja često imam u slušalicama dok se vozim Panturistom u smjeru Imotski-Osijek, u povratnom smjeru - kako je bilo i prošli vikend u autobusu u kojem su se, pod utjecajem pokvarenog grijača, ubrzano skupljali smradovi potekli od studenata koji su, nakon vikenda s mladim lukom, kuhanim jajima, šunkom i francuskom salatom, putovali prema jugu.

Mike je duhoviti nostalgičar u James Blunt maniri čije skladbe će vas, kako zabaviti, tako i poučiti životnim lekcijama. Tako on u Night Vision Binoculars sebe naziva momkom s restraining orders koji prati djevojku koju samo želi vidjeti kako spava, dok u Staring at the stars ironično govori Who needs love when you've got silicone and strap-ons. Svoj stidljivi romantični izričaj najbolje je opisao u The wrong direction stihovima I love to feel love but I can't stand the rejection, I hide behind my jokes as a form of protection. Osim humora i romantike, Mike je u All the little lights ugradio i neka svoja mudrovanja o životu.


1. Well, if you can't get what you love, you learn to love the things you've got. If you can't be what you want, you learn to be the things you're not
U The things that stop you dreaming govori o onome što nas sve u životu čeka - suočavanju s vlastitim ambicijama koje su ostale neostvarene, o onome trenutku kada se s njima trebamo ljudski pomiriti i otvoriti vrata drugim mogućnostima, u kojima možda leži naša sreća.

2. We're born with millions of little lights shining in the dark and they show us the way 
Obožavam naslovnu pjesmu albuma, i Mike je zaisgurno veliki nostalgičar, pjesnik djetinjstva, kada je upravo po njoj nazvao ovaj divan album. U njoj se on prisjeća svih tih malih svjetala koja nas vode kroz život - misleći pritom na uspomene, one sitnice koje su nas iskrojile u odrasle jedinke.

3. Looking at pictures on Facebook of your ex-girlfriend at three in the morning never helped anyone
U pjesmi Facebook, koja se osvrće na izgubljenog čovjeka koji se vraća u prošlost i ne pronalazi hrabrosti za korak naprijed, zasigurno će se pronaći svi koji uhode svoje bivše na Facebooku.


4. Yeah I laugh, and live and I have love to give but sometimes all you can do is hate
Svi cinici svijeta - ujedinite se! I hate bi mogla biti himna svih mrguda koji na duhovit način komentiraju svijet i događanja u njemu. And it goes: la, la, la, la, la, la.

5. You may be lost in more ways than one but I have a feeling that it's more fun than knowing exactly where you are
Motiv koji je light motiv gotovo svakog Mikeovog teksta, taj korak naprijed, to dizanje nakon padova, odvažnost i novi život, unatoč strahu od nepoznatog, posebno dolazi do izražaja u inspirativnoj Keep on walking.


6. Well you only need the light when it's burning low, only miss the sun when it starts to snow, only know you love her when you let her go
Pjesma po kojoj su zacijelo mnogi i upoznali Mikea je upravo Let her go, balada posvećena onom što čovjek cijeni tek kad to izgubi.

7. Well we’ve got holes in our hearts, yeah we’ve got holes in our lives, well we’ve got holes, we’ve got holes but we carry on
Svatko od nas je ranjen na neki način, svi nosimo svoje križeve, svoje probleme, ali zbog njih ne treba odustati od življenja, baš kao što je rečeno u Holes.

8. Don't you cry for the lost, smile for the living, get what you need and give what you'r given, life's for the living so live it or you're better of dead
Passenger s Life's for the living poručuje da je besmisleno žaliti nad izgubljenim i da bi svakome najbolje bilo radost pronaći u malim stvarima, u čemu se prepoznaje način Mikeovog življenja.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...