petak, 19. travnja 2013.

Mala furešta

Da se razumijemo, engleski jezik donekle kužim, francuski uspijem razumjeti svaku petu riječ u konverzaciji, njemački razumijem svaku desetu riječ napisanu, ali hrvatska narječja - tudum! Kad sam kao djevojčica gledala Naše malo misto, nisam razumjela niti riječ, ali plakala sam kad je Bepina umrla, ma što plakala, bio je to pravi ugly cry - neutješna sam u suzama zaspala toga dana. Na more smo uvijek išli kod rođaka koji su Slavonci, pa je jedini dodir s dalmatinskim dijalektom bila moja prija, kako kažu Dalmatinci, Ines koja je ljetovala kod bake, susjede mojih rođaka u Svetom Petru. S Ines sam se godinama dopisivala, a kad prođe kroz Šibenik, obavezno popijemo kavu. Kad mi je s trinaest godina napisala da se opiturala, pa da je dobila jezikovu juhu od mame, nisam mogla ni registrirati o čemu ona to - pozvala sam mamu za tumača (mama mi nema pojma o stranim jezicima, ali narječja - rastura!). Moje znanje o dalmatinskim izrazima s godinama se samo neznatno povećalo u obujmu, isključivo zahvaljujući pjesmama Gibonnija i Olivera. 


Sve vam ovo ispričah iz jednostavnog razloga - da zamislite muku ove furešte koja se našla u prilici da se nastani u srcu Dalmacije gdje ne poznaje niti jednu dobru dušu koja bi joj bila tumač. Prvi dan na poslu kolege su me pitale di stojim, a ja sam zbunjeno - sjedeći - gledala i mučala. Što da vam kažem, stvarno nemam smisla za jezike, nije me takvu mater naprav'la! U moju obranu, ja možda ne poznajem značenje određenih riječi, ali Šibenčani ne raspoznaju naglaske - neprestano me se pita jesam li iz Zagreba (što smatram uvredom jer ako netko ima krivi naglasak, onda su to purgeri). Otad sam se poboljšala i uspijem ne ispasti glupa na dnevnoj bazi. Ipak, svaki put kad je u pitanju neki dalmatinski izraz, moj mozak mora se prebaciti u dalmatinski mode. Putem bloga tu i tamo opisat ću vam svoju borbu s učenjem najstranijeg mi jezika - šibenskog.


Lekcije za sve neznalice, poput mene, započet ću odjećom, čisto iz razloga jer sam danas prošla kraj trgovine i vidjela natpis "Rasprodaja gornje robe", što je svakako specifično za Dalmaciju. Šibenčani gotovo niti jedan odjevni predmet u svakodnevnom govoru ne nazivaju književnim izrazom, dok mi, doma, nemamo neke specijalne izraze za odjeću koje Hrvati s drugog kraja zemlje ne bi razumjeli (osim što tu i tamo kažemo rifle za traperice). Nisam ni sama sigurna što sve uključuje gornja roba, ali znam da je potkošulja donja majica. Čula sam da se u Dalmaciji za žensku potkošulju kaže i buština. Kad smo već kod donjeg rublja, moj slavonski programiran mozak neprestano se čudi kad Šibenčani počnu u društvu naveliko pričati o gaćama - jer zaboravljam da su gaće hlače, a da su gaće, kakve ih Slavonci poznaju, mudante. Ređipet je, pak, grudnjak, a bičve su čarape (najsimpatičnija mi riječ). Stvarno je zanimljivo kako je nama vesta neka vrsta jakne, po mogućnosti pletene, dok je vešta ovdje haljina. Stalno to zaboravljam. Osim gaća, često se nose i rebatinke iliti rebe (koje sam u početku mijenjala za patike i ništa mi nije bilo jasno). Kotul ili kotur je suknja, a jaketa je, očito, jakna. Za potpuni dojam, nabacite na sebe još i boršu i zavežite špigete na postolama, i vi ste ready to go! Do sljedeće lekcije, 'aj'te ća!

2 komentara:

  1. Na faksu sam okružena Dalmošima i Međimurcima i tek sam ih sada počela kužiti bez upitnika na glavi :D trebale su mi 2 godine da se ufuram u njihove razgovore, ima nade :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Aaaaaa, Međimurci, njih nisam nikad skužila :) :)

      Izbriši

Speak up! :)