Preskoči na glavni sadržaj

Mommie Dearest

Kao svaka prava Liz Lemon obožavateljica vjerujem da je što god Oprah kaže - svetinja. Tako ja svako malo zavirim na njenu web stranicu, a ponekad čeprkam i po starim postovima, samo da se podsjetim koje su stvarčice bile Oprine omiljene 2009. godine. Na ime Amy Chua naletjela sam prije dvije godine i otada sam njezin bestseler Majka uspjeha imala na popisu knjiga to read. Njena knjiga o kineskim i zapadnim roditeljima i njihovom odgoju potresla je Ameriku i oduševila Kinu - Amerikanci su je prozvali najgorom majkom ever i prijetili joj i smrću, a Kinezi su od nje tražili tajne odgoja uspješne djece. Jer, koja majka djeci prijeti da će im zapaliti igračke ako na klaviru savršeno ne odsviraju Clementinijevu sonatinu? Hm, američka očito ne. Hrvatska? Čula sam ja i gore prijetnje, iako ne sviram niti jedan instrument :)


Amy Chua doista je jedna žena kojoj ne mogu, a da se ne divim, pogotovo u trenucima kada patim od opasnog pomanjkanja motivacije za najvažniji ispit u svom životu. Ona je iz djeteta imigranata, koji su ostvarili američki san, kojeg su u školi nazivali "kosooki" izrasla u uspješnu profesoricu prava na Yaleu, koja se udala za Jeda (najstrpljivijeg muškarca na svijetu), drugog uspješnog profesora prava na Yaleu, i zajedno s njim odgojila (mandarinski jezik, židovska vjera) dvije prekrasne i preinteligentne djevojčice, od kojih jedna već studira na Harvardu, a zasigurno se i mlađoj smiješi slična budućnost. Kako joj je to uspjelo?

Odgajala je djecu kako su njezini roditelji odgajali svoju (ona je jedna od četiri uspješne sestre koje su ili osvojile par olimpijskih medalja ili su liječnice ili dr.sc.mr. svašta nešta) - nimalo ne uvažavajući njihove karakterne osobine niti želje, jer djeca ne znaju što žele, zato i postoje roditelji. Kineski roditelji. Njene kćeri nikada nisu smjele prespavati kod prijateljice, odlaziti na play date s drugom djecom, nastupati u školskim predstavama, žaliti se što ne nastupaju u školskim predstavama, gledati televiziju ili igrati računalne igre, same birati izvannastavne aktivnosti, dobiti ocjenu manju od pet, ne biti najbolje učenice u svim predmetima osim tjelesnog odgoja i dramske skupine, svirati neko drugo glazbalo osim klavira ili violine i ne svirati klavir ili violinua, a svirale su ih čak i na godišnjem odmoru.

 

I sve išlo donekle glatko do onog dana kada se njena mlađa kći, divlja Lulu koju će čitatelji ove knjige obožavati, usprotivila majčinim pravilima, pokazavši da itekako zna što želi, a što ne. Do spoznaje da se ne mogu sva djeca odgajati na jedan način, ova majka, koju je dijete uspoređivalo s Lordom Voldemortom, i ponukala da napiše ovu čitku i zanimljivu životnu priču (na svakoj stranici govorit ćete "OMG!" razrogačenih očiju), došla je tek kada je Lulu počela napravila scenu u restoranu nasred Rusije.

Idealan poklon (12. svibnja je Majčin dan) za svaku ženu koja je majka ili koja to želi postati jednoga dana, ovaj knjiga o uspjehu (i je li to zaista uspjeh?) i strahopoštovanju prema roditeljima zasigurno će otvoriti teme za razgovor između vas i vaših majki (bile one tigrice ili ne) te vam otvoriti oči za sve ono na čemu im morate biti zahvalni.

"Sreća nije pojam o kojem sam sklona razmišljati. Kineski se stil odgoja ne bavi srećom. Oduvijek me je to brinulo. Kad vidim žuljeve nastale sviranjem klavira i violine na vrhovima prstiju svojih lćeri ili ugrize na klaviru, katkad me obuzme sumnja. Ali što: kad pogledam sve zapadnjačke obitelji koje se raspadaju, sve odrasle sinove i kćeri koji ne mogu podnijeti društvo svojih roditelja pa čak ni razgovarati s njima, teško mi je povjerovati da zapadnim roditeljima sreća bolje ide od ruke. Zapanjuje me koliko sam postarijih zapadnih roditelja upoznala koji, tužno odmahujući glavama, govore: "Kao roditelj jednostavno ne možeš pobijediti. Ma što činio, djeca će ti uvijek nešto zamjerati." S druge strane, upoznala sam ne znam koliko azijske djece koja, iako priznaju da su imala tiranski stroge i nečovječno zahtjevne roditelje, zadovoljno za sebe kažu da su roditeljima odana i neizmjerno zahvalna, čini se bez ikakva traga gorčini ili ljutnji. Nisam sigurna zašto je tome tako. Možda je uzrok ispiranje mozga. Ili stockholmski sindrom. Sigurna sam, međutim, u jedno: zapadna djeca nedvojbeno nisu sretnija od kineske."

Primjedbe

  1. Bogme mi se čini kao jako zanimljiva knjiga, a tema je definitivno jedna koja te može natjerati na razmišljanje. Ja često mislim da je mama mene i sestre prerazmazila, iako je uvijek bila jako stroga što se tiče škole (pa smo sve bile odlikašice). Ali u nekim drugim pogledima, da. Ali baš to, dijete će uvijek nešto zamjerati roditeljima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što je najbolje, Amyne kćeri njoj ne zamjeraju, branile su je u medijima iako ih je doslovno mučila s violinom i klavirom i školom i svim tim očekivanjima, zato i jest zanimljivo čitati ovu knjigu ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...