ponedjeljak, 22. travnja 2013.

Mommie Dearest

Kao svaka prava Liz Lemon obožavateljica vjerujem da je što god Oprah kaže - svetinja. Tako ja svako malo zavirim na njenu web stranicu, a ponekad čeprkam i po starim postovima, samo da se podsjetim koje su stvarčice bile Oprine omiljene 2009. godine. Na ime Amy Chua naletjela sam prije dvije godine i otada sam njezin bestseler Majka uspjeha imala na popisu knjiga to read. Njena knjiga o kineskim i zapadnim roditeljima i njihovom odgoju potresla je Ameriku i oduševila Kinu - Amerikanci su je prozvali najgorom majkom ever i prijetili joj i smrću, a Kinezi su od nje tražili tajne odgoja uspješne djece. Jer, koja majka djeci prijeti da će im zapaliti igračke ako na klaviru savršeno ne odsviraju Clementinijevu sonatinu? Hm, američka očito ne. Hrvatska? Čula sam ja i gore prijetnje, iako ne sviram niti jedan instrument :)


Amy Chua doista je jedna žena kojoj ne mogu, a da se ne divim, pogotovo u trenucima kada patim od opasnog pomanjkanja motivacije za najvažniji ispit u svom životu. Ona je iz djeteta imigranata, koji su ostvarili američki san, kojeg su u školi nazivali "kosooki" izrasla u uspješnu profesoricu prava na Yaleu, koja se udala za Jeda (najstrpljivijeg muškarca na svijetu), drugog uspješnog profesora prava na Yaleu, i zajedno s njim odgojila (mandarinski jezik, židovska vjera) dvije prekrasne i preinteligentne djevojčice, od kojih jedna već studira na Harvardu, a zasigurno se i mlađoj smiješi slična budućnost. Kako joj je to uspjelo?

Odgajala je djecu kako su njezini roditelji odgajali svoju (ona je jedna od četiri uspješne sestre koje su ili osvojile par olimpijskih medalja ili su liječnice ili dr.sc.mr. svašta nešta) - nimalo ne uvažavajući njihove karakterne osobine niti želje, jer djeca ne znaju što žele, zato i postoje roditelji. Kineski roditelji. Njene kćeri nikada nisu smjele prespavati kod prijateljice, odlaziti na play date s drugom djecom, nastupati u školskim predstavama, žaliti se što ne nastupaju u školskim predstavama, gledati televiziju ili igrati računalne igre, same birati izvannastavne aktivnosti, dobiti ocjenu manju od pet, ne biti najbolje učenice u svim predmetima osim tjelesnog odgoja i dramske skupine, svirati neko drugo glazbalo osim klavira ili violine i ne svirati klavir ili violinua, a svirale su ih čak i na godišnjem odmoru.

 

I sve išlo donekle glatko do onog dana kada se njena mlađa kći, divlja Lulu koju će čitatelji ove knjige obožavati, usprotivila majčinim pravilima, pokazavši da itekako zna što želi, a što ne. Do spoznaje da se ne mogu sva djeca odgajati na jedan način, ova majka, koju je dijete uspoređivalo s Lordom Voldemortom, i ponukala da napiše ovu čitku i zanimljivu životnu priču (na svakoj stranici govorit ćete "OMG!" razrogačenih očiju), došla je tek kada je Lulu počela napravila scenu u restoranu nasred Rusije.

Idealan poklon (12. svibnja je Majčin dan) za svaku ženu koja je majka ili koja to želi postati jednoga dana, ovaj knjiga o uspjehu (i je li to zaista uspjeh?) i strahopoštovanju prema roditeljima zasigurno će otvoriti teme za razgovor između vas i vaših majki (bile one tigrice ili ne) te vam otvoriti oči za sve ono na čemu im morate biti zahvalni.

"Sreća nije pojam o kojem sam sklona razmišljati. Kineski se stil odgoja ne bavi srećom. Oduvijek me je to brinulo. Kad vidim žuljeve nastale sviranjem klavira i violine na vrhovima prstiju svojih lćeri ili ugrize na klaviru, katkad me obuzme sumnja. Ali što: kad pogledam sve zapadnjačke obitelji koje se raspadaju, sve odrasle sinove i kćeri koji ne mogu podnijeti društvo svojih roditelja pa čak ni razgovarati s njima, teško mi je povjerovati da zapadnim roditeljima sreća bolje ide od ruke. Zapanjuje me koliko sam postarijih zapadnih roditelja upoznala koji, tužno odmahujući glavama, govore: "Kao roditelj jednostavno ne možeš pobijediti. Ma što činio, djeca će ti uvijek nešto zamjerati." S druge strane, upoznala sam ne znam koliko azijske djece koja, iako priznaju da su imala tiranski stroge i nečovječno zahtjevne roditelje, zadovoljno za sebe kažu da su roditeljima odana i neizmjerno zahvalna, čini se bez ikakva traga gorčini ili ljutnji. Nisam sigurna zašto je tome tako. Možda je uzrok ispiranje mozga. Ili stockholmski sindrom. Sigurna sam, međutim, u jedno: zapadna djeca nedvojbeno nisu sretnija od kineske."

2 komentara:

  1. Bogme mi se čini kao jako zanimljiva knjiga, a tema je definitivno jedna koja te može natjerati na razmišljanje. Ja često mislim da je mama mene i sestre prerazmazila, iako je uvijek bila jako stroga što se tiče škole (pa smo sve bile odlikašice). Ali u nekim drugim pogledima, da. Ali baš to, dijete će uvijek nešto zamjerati roditeljima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što je najbolje, Amyne kćeri njoj ne zamjeraju, branile su je u medijima iako ih je doslovno mučila s violinom i klavirom i školom i svim tim očekivanjima, zato i jest zanimljivo čitati ovu knjigu ;)

      Izbriši

Speak up! :)