Preskoči na glavni sadržaj

Fabulous!

Svako malo netko spomene Seks i grad, iako je finalna epizoda odavno snimljena. O toj seriji jednostavno svaka žena ima određeni stav. U trenutku mojih kriza i usamljenosti, reprize ove serije vratile su me u život. Na stranu s promiskuitetom, shoppingholičarenjem i oblokavanjem do jutarnjih sati, ova serija prikazuje slobodu koju svaka žena može za sebe izabrati i dokazuje sve prednosti samostalnog života, što mi je bilo od neizmjerne važnosti. I nisam jedina - ova serija imala je ogroman utjecaj na sve djevojke svijeta, i nema one koja si nije procjenjivala kojoj od četiri glavne junakinje je najsličnija. Pravnicama je Miranda zakon, šminkerice vole Charlotte, one najluđe vole Samanthu, a što točno ima u toj Carrie, koja, btw, nema pojma što želi od života, samoj sebi stalno čini nažao neprestano trčeći Mr. Bigu, troši gomile novca na dizajnerske cipele koje si, s obzirom na svoja primanja, ne bi trebala moći priuštiti - pa zbog čega je, pobogu, baš ona uzor milijunima žena u svijetu?


1. Ormar
Jedan od razloga zašto je lik Carrie Bradshaw jedan od najvažnijih televizijskih likova prošlog stoljeća jest - ormar! Posjedujem samo nekoliko pari cipela, ali kad god vidim Carrien walk-in-ormar, čvrsto zažmirim i kao dijete si poželim imati baš takav kad narastem, s baš toliko cipela i baš toliko odjeće, kao da bi on riješio sve moje financijske i styling muke, jer da imam toliki ormar, zasigurno bih mogla kupiti bilo koje cipele ili bilo koji komad, bez obzira je li njihova kupnja pametna incesticija s obzirom na broj kombinacija u kojima ću ih moći isfurati. Zna svaka žena da i Carrie izgovara rečenice tipa: "Nemam što obuuuuuućiiiiii", ali sama pomisao na silne mogućnosti se čini fabulous! Isto tako, Carrie na sebe navuče točkice, prugice i brojne druge uzorke, a ipak je modna ikona - pa tko ne bi poželio imati tu moć (koja zasigurno proizlazi iz tog čarobnog ormara) - nositi samopouzdano svaku krpicu?



2. Prijateljice
Sve u Carrienom životu je nerealno, a pogotovo činjenica da četiri potpuno različite žene, bez obzira na svoje glamurozne poslove, dejtove i društvene obveze, toliko vremena posvećuju svojim prijateljicama, pa s njima  ručaju, izlaze, idu u shopping, fitness i tome slično. Budimo realni, bi li se Charlotte ikada u stvarnom životu družila sa Samanthom? Carrie je njihovo ljepilo, i bilo bi divno kad bismo i mi mogle spajati toliko, na prvi pogled nespojive, ženske jedinke u neobičan, ali nerazdvojan četverac. Istina jest - čovjek je čovjeku vuk, a žena je ženi i kokoš i krava i koza - sve u jednom - pogotovo ako se njihove različitosti ogledaju u njihovim stavovima, vrijednostima, ciljevima te načinu života. Iskreno i bezuvjetno razumijevanje, nezavidnost i potpora od drugih žena rijetkost je koju ćemo češće susresti u snovima, nego u svakodnevnom životu.



3. Posao
Tko ne bi htio piti koktele do jutra, spavati do podneva, raditi nekoliko sati na tjedan (pitajući se pitanja na koja nemaš odgovor), a imati dovoljno novca za dizajnersku odjeću te doručak, ručak i večeru te izlaske u gradu kao što je New York? Hm, svatko tko je ikad radio najmanje 40 sati tjedno, a na račun primio hrvatski minimalac, ili još gore - ništa! Speaking of, kad će ta plaća??!


4. Mr. Big
Jedino što je donekle realno u cijeloj Carrie Bradshaw priči je Mr. Big. Kakav god bio naš stav o srodnim dušama, svaka žena ima u svom životu muškarca kao što je Mr. Big - onoga kojem se neprestano vraća ili onog susretu s kojim se cijelog života potajno nada, bez obzira u kojoj fazi bila. Bile s njim ili samo čeznule za njim, nedostižnom, misterioznom i šarmantnom muškarcu sve će biti oprošteno, to vam je jasno, zar ne?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...