Preskoči na glavni sadržaj

Fabulous!

Svako malo netko spomene Seks i grad, iako je finalna epizoda odavno snimljena. O toj seriji jednostavno svaka žena ima određeni stav. U trenutku mojih kriza i usamljenosti, reprize ove serije vratile su me u život. Na stranu s promiskuitetom, shoppingholičarenjem i oblokavanjem do jutarnjih sati, ova serija prikazuje slobodu koju svaka žena može za sebe izabrati i dokazuje sve prednosti samostalnog života, što mi je bilo od neizmjerne važnosti. I nisam jedina - ova serija imala je ogroman utjecaj na sve djevojke svijeta, i nema one koja si nije procjenjivala kojoj od četiri glavne junakinje je najsličnija. Pravnicama je Miranda zakon, šminkerice vole Charlotte, one najluđe vole Samanthu, a što točno ima u toj Carrie, koja, btw, nema pojma što želi od života, samoj sebi stalno čini nažao neprestano trčeći Mr. Bigu, troši gomile novca na dizajnerske cipele koje si, s obzirom na svoja primanja, ne bi trebala moći priuštiti - pa zbog čega je, pobogu, baš ona uzor milijunima žena u svijetu?


1. Ormar
Jedan od razloga zašto je lik Carrie Bradshaw jedan od najvažnijih televizijskih likova prošlog stoljeća jest - ormar! Posjedujem samo nekoliko pari cipela, ali kad god vidim Carrien walk-in-ormar, čvrsto zažmirim i kao dijete si poželim imati baš takav kad narastem, s baš toliko cipela i baš toliko odjeće, kao da bi on riješio sve moje financijske i styling muke, jer da imam toliki ormar, zasigurno bih mogla kupiti bilo koje cipele ili bilo koji komad, bez obzira je li njihova kupnja pametna incesticija s obzirom na broj kombinacija u kojima ću ih moći isfurati. Zna svaka žena da i Carrie izgovara rečenice tipa: "Nemam što obuuuuuućiiiiii", ali sama pomisao na silne mogućnosti se čini fabulous! Isto tako, Carrie na sebe navuče točkice, prugice i brojne druge uzorke, a ipak je modna ikona - pa tko ne bi poželio imati tu moć (koja zasigurno proizlazi iz tog čarobnog ormara) - nositi samopouzdano svaku krpicu?



2. Prijateljice
Sve u Carrienom životu je nerealno, a pogotovo činjenica da četiri potpuno različite žene, bez obzira na svoje glamurozne poslove, dejtove i društvene obveze, toliko vremena posvećuju svojim prijateljicama, pa s njima  ručaju, izlaze, idu u shopping, fitness i tome slično. Budimo realni, bi li se Charlotte ikada u stvarnom životu družila sa Samanthom? Carrie je njihovo ljepilo, i bilo bi divno kad bismo i mi mogle spajati toliko, na prvi pogled nespojive, ženske jedinke u neobičan, ali nerazdvojan četverac. Istina jest - čovjek je čovjeku vuk, a žena je ženi i kokoš i krava i koza - sve u jednom - pogotovo ako se njihove različitosti ogledaju u njihovim stavovima, vrijednostima, ciljevima te načinu života. Iskreno i bezuvjetno razumijevanje, nezavidnost i potpora od drugih žena rijetkost je koju ćemo češće susresti u snovima, nego u svakodnevnom životu.



3. Posao
Tko ne bi htio piti koktele do jutra, spavati do podneva, raditi nekoliko sati na tjedan (pitajući se pitanja na koja nemaš odgovor), a imati dovoljno novca za dizajnersku odjeću te doručak, ručak i večeru te izlaske u gradu kao što je New York? Hm, svatko tko je ikad radio najmanje 40 sati tjedno, a na račun primio hrvatski minimalac, ili još gore - ništa! Speaking of, kad će ta plaća??!


4. Mr. Big
Jedino što je donekle realno u cijeloj Carrie Bradshaw priči je Mr. Big. Kakav god bio naš stav o srodnim dušama, svaka žena ima u svom životu muškarca kao što je Mr. Big - onoga kojem se neprestano vraća ili onog susretu s kojim se cijelog života potajno nada, bez obzira u kojoj fazi bila. Bile s njim ili samo čeznule za njim, nedostižnom, misterioznom i šarmantnom muškarcu sve će biti oprošteno, to vam je jasno, zar ne?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...