Preskoči na glavni sadržaj

Fabulous!

Svako malo netko spomene Seks i grad, iako je finalna epizoda odavno snimljena. O toj seriji jednostavno svaka žena ima određeni stav. U trenutku mojih kriza i usamljenosti, reprize ove serije vratile su me u život. Na stranu s promiskuitetom, shoppingholičarenjem i oblokavanjem do jutarnjih sati, ova serija prikazuje slobodu koju svaka žena može za sebe izabrati i dokazuje sve prednosti samostalnog života, što mi je bilo od neizmjerne važnosti. I nisam jedina - ova serija imala je ogroman utjecaj na sve djevojke svijeta, i nema one koja si nije procjenjivala kojoj od četiri glavne junakinje je najsličnija. Pravnicama je Miranda zakon, šminkerice vole Charlotte, one najluđe vole Samanthu, a što točno ima u toj Carrie, koja, btw, nema pojma što želi od života, samoj sebi stalno čini nažao neprestano trčeći Mr. Bigu, troši gomile novca na dizajnerske cipele koje si, s obzirom na svoja primanja, ne bi trebala moći priuštiti - pa zbog čega je, pobogu, baš ona uzor milijunima žena u svijetu?


1. Ormar
Jedan od razloga zašto je lik Carrie Bradshaw jedan od najvažnijih televizijskih likova prošlog stoljeća jest - ormar! Posjedujem samo nekoliko pari cipela, ali kad god vidim Carrien walk-in-ormar, čvrsto zažmirim i kao dijete si poželim imati baš takav kad narastem, s baš toliko cipela i baš toliko odjeće, kao da bi on riješio sve moje financijske i styling muke, jer da imam toliki ormar, zasigurno bih mogla kupiti bilo koje cipele ili bilo koji komad, bez obzira je li njihova kupnja pametna incesticija s obzirom na broj kombinacija u kojima ću ih moći isfurati. Zna svaka žena da i Carrie izgovara rečenice tipa: "Nemam što obuuuuuućiiiiii", ali sama pomisao na silne mogućnosti se čini fabulous! Isto tako, Carrie na sebe navuče točkice, prugice i brojne druge uzorke, a ipak je modna ikona - pa tko ne bi poželio imati tu moć (koja zasigurno proizlazi iz tog čarobnog ormara) - nositi samopouzdano svaku krpicu?



2. Prijateljice
Sve u Carrienom životu je nerealno, a pogotovo činjenica da četiri potpuno različite žene, bez obzira na svoje glamurozne poslove, dejtove i društvene obveze, toliko vremena posvećuju svojim prijateljicama, pa s njima  ručaju, izlaze, idu u shopping, fitness i tome slično. Budimo realni, bi li se Charlotte ikada u stvarnom životu družila sa Samanthom? Carrie je njihovo ljepilo, i bilo bi divno kad bismo i mi mogle spajati toliko, na prvi pogled nespojive, ženske jedinke u neobičan, ali nerazdvojan četverac. Istina jest - čovjek je čovjeku vuk, a žena je ženi i kokoš i krava i koza - sve u jednom - pogotovo ako se njihove različitosti ogledaju u njihovim stavovima, vrijednostima, ciljevima te načinu života. Iskreno i bezuvjetno razumijevanje, nezavidnost i potpora od drugih žena rijetkost je koju ćemo češće susresti u snovima, nego u svakodnevnom životu.



3. Posao
Tko ne bi htio piti koktele do jutra, spavati do podneva, raditi nekoliko sati na tjedan (pitajući se pitanja na koja nemaš odgovor), a imati dovoljno novca za dizajnersku odjeću te doručak, ručak i večeru te izlaske u gradu kao što je New York? Hm, svatko tko je ikad radio najmanje 40 sati tjedno, a na račun primio hrvatski minimalac, ili još gore - ništa! Speaking of, kad će ta plaća??!


4. Mr. Big
Jedino što je donekle realno u cijeloj Carrie Bradshaw priči je Mr. Big. Kakav god bio naš stav o srodnim dušama, svaka žena ima u svom životu muškarca kao što je Mr. Big - onoga kojem se neprestano vraća ili onog susretu s kojim se cijelog života potajno nada, bez obzira u kojoj fazi bila. Bile s njim ili samo čeznule za njim, nedostižnom, misterioznom i šarmantnom muškarcu sve će biti oprošteno, to vam je jasno, zar ne?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca