Preskoči na glavni sadržaj

Dotaknuti nebo!

Lijepo je Lorelai rekla, subota je dan odmora, ali ne! Umjesto da se odmaram,već oko sedam sam nalijevala kavu u sebe pa se uputila pješice na biskupijski susret katoličke mladeži koji se održavao u katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Naravno da sam izjutra poželjela kolegici otkazati dogovor i ostati u krevetu do podneva, ali kako to obično biva, stisnula sam zube, znajući da se i u najneobičnijim situacijama može čuti nešto što će ti biti utjeha, pouka, spoznaja na kojoj ćeš temeljiti život u naredno vrijeme. Bilo je tu mnogo priče koja me nije dotakla i koju sam slušala uz zijavanje i trijebljenje krmelja, ali kada se mikrofona uhvatio pater Ivan Mandurić, zvani Ike, iz Zagreba, predosjećala sam da ću se njegovih riječi uvijek sjećati.  Pričao je kako je rano izgubio vjeru u Boga i kako se silno trudio pronaći čovjeka koji se osobno susreo s Isusom i koji bi mu jamčio da Bog uistinu postoji. U međuvremenu ga je pronašao kroz seminar profesora Ivančića, postao isusovac, a danas vodi duhovno rekreacijski kamp za mlade - Modrave, komadić neba gdje čovjek zaista može susresti Boga. Ako imate prijatelje koji su ondje ljetovali, sigurno znate da su Modrave maslinik blizu Pirovca koji približava mlade Bogu, a i njima samima. Kroz rad, molitvu, more, druženje zaljubit ćete se u Krista i poželjet ćete se vratiti! Ove godine tjedan dana na Modravama platit ćete 300 kn, a prijave počinju tijekom svibnja. Ako vam treba duhovna obnova, odmor od struje, novo iskustvo, novi život - prijavite se! (Ovog trena stavljam Modrave (obavezno pogledajte filmić!) na svoj bucket list :))

Iz jednostavnog razloga Modrave mijenjaju čovjeka - ništa kao priroda u svom izvornom obliku ne može čovjeka približiti Bogu, daleko od gradske buke i stresa. Spoznam to svaki dan kad se, usprkos alergiji na pelud (danas sam sva natečena, btw) uputim u prirodu, kao što sam učinila i jučer, poslije biskupijskog susreta mladih, sa svojim zborašima - na Roškom slapu, gdje smo šetali, uspinjali se, divili pogledu, nadvikivali se s bukom koju stvara Krka, naslikavali se, poslije užgali vatru i guštali u finoj spizi u selu Miljevcima, iznad Roškog slapa.





Krka je sedmi nacionalni park u Hrvatskoj (postoji od 1985.) poznat po velikom broju jezera i slapova. Nalazi se nizvodno od Miljevaca, sjeveroistočno od Šibenika. Obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju planine Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 km, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Prostire na 142 kvadratna kilometra, od kojih 25,6 kvadratnih kilometara čini vodena površina. Rijeka Krka danas ima 7 sedrenih slapova - Bilušića buk, Brljanski slap, Manojlovac, Rošnjak, Miljacka, Roški slap i Skradinski buk -  a njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen koji svakako trebate vidjeti barem jednom u životu, i sve to uz pomoć brodića, laganom šetnjicom ili uspinjanjem na petstotinjak stepenica na vrhu kojih je predivan pogled na Krku.

Fotografije su snimljene u neposrednoj blizini Roškog slapa, kojeg je dovoljno pogledati i uvjeriti se - kraj neobuzdane rijeke i na krškim zidinama zaista smo bliže Bogu. Roški slap ime je dobio po utvrdi Rog smještenoj iznad kanjona na desnoj obali rijeke Krke, a sastoji se od niza ogrlica (kaskada), slapa viskog 15 metara i mnoštva špilja, od kojih je zanimljiva Oziđana špilja duga 59 metara, u kojoj su pronađeni čak i dječji kosturi koji potječu iz neolitika, zajedno s oruđem iz tog doba, dok je sama špilja i starija. Interesantno je bilo čuti da se u njoj vide vezovi za brodice, što je iznenađujuće s obzirom na visinu na kojoj se nalazi. Zamisliti tu neviđenu puninu Krke koja ispunja dolinu...oduzima dah!






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta