Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je Ally McBeal lagala

Zacijelo će se mnoge pravnice složiti sa mnom kada kažem da su se gotovo sva moja očekivanja vezana uz moju buduću karijeru pravnice temeljila na životu Ally McBeal. Serija o ovoj ludoj odvjetnici prikazala je pravo kao discliplinu pomoću koje čovjek zarađuje brdo love, pomaže ljudima ostvariti najluđe snove i još ima vremena i volje poslije posla plesati i pjevati s kolegama. Pa tko ne bi htio raditi taj posao?! Ljudi me i danas pitaju kakav je radni dan vježbenice na sudu, je li dinamičan i zanimljiv kao u Ally McBeal. Ne želim im kvariti koncept, a niti izazvati žaljenje pa kažem: "I bolje je nego u Ally McBeal!"


Theme song
Ally McBeal naučila nas je da nijedan pravnik ne može izdržati sav stres posla sam - potrebni su mu prijatelji, psiholozi i - theme song. Teorija o theme song pomogla mi je u životu i dokazala svaki put da glazba zaista jest lijek za svako loše raspoloženje, za svako slomljeno srce i za svaku iscrpljenost ili tremu. Zato, svi vi umorni i opterećeni, pronađite svoju theme song i pjevajte si ju kad god zagusti! Ja ih mijenjam svako tromjesečje, a uvijek su to neke koje me podižu, koje me podsjećaju na nešto, ili nekog, što volim - trenutna mi je Still Into You od Paramorea.


Coffee to go
Ally McBeal uvijek putem do posla pjeva, sanjari i uvijek ima coffee to go u ruci. Ne znam zaista kako joj to uspijeva, to skakutanje po Bostonu s vrućom kavom u ruci. Neću lagati, isprobala sam to i ja, kupila sam i šalicu termosicu i sve, ali nekako samim pijenjem kave iz termosice, i to još na šibenskim uskim uličicama na kojima se jedva dvoje ljudi zaobiđe, moja coffee to go postala je samo coffee to spil

Unisex
Cage & Fish ured u kojem Ally radi prikazao je sve prednosti uniseks toaleta, u njemu svi plešu, rade gimnastiku, rješavaju ljubavne probleme, a u stvarnosti, moram vam reći, uniseks toalet nije baš tako zabavan - kad u svakom trenu sudac, osoba iznimnog autoriteta koja, što se tebe tiče, niti ne obavlja nuždu ikakve vrste, može doći u kabinu do tvoje, svaki posjet toaletu postaje traumatično iskustvo, pogotovo ako ne čuješ da je itko oprao ruke nakon što je kabinu napustio.


Biscuit
Zahvaljujući Ally nisam povjerovala zlim jezicima, koji, uostalom, nikada nisu ni studirali pravo, da je pravo studij na kojem se štrebaju nepovezane rečenice koje nemaju nimalo logike niti smisla. Pravo doista jest maštovita disciplina, i potrebno je mnogo vještine da bi se sve njegove grane imale u malom prstu, a još više da bi se odredbe zakona primjenile na konkretnu, ponekad prezapetljanu, spornu situaciju. OK, nisam još vidjela da netko na glavnoj raspravi izvodi sve ono što izvode Biscuit ili Richard Fish, ali you know what I mean.


Happy hour
Čuda li, u Ally McBeal je sasvim normalno da svaki odvjetniku u Bostonu poslije posla ide u bar, pije koktelčiće i pjeva karaoke ili nešto tome slično. Ne bih se složila da su svi pravnici tako muzikalni, do sada nisam nikada nikoga čula da pjeva, osim suca, s možda najdužim stažom na sudu, koji je neki dan pjevao neku nepoznatu mi klapsku pjesmu u našem famoznom uniseks wc-u (koji je ujedno i kuhinja, don't ask), dok je jedina glazba koja dopire do mene za vrijeme radnog vremena ona narodnog podrijetla koja dolazi iz zgrade zatvora koja je spojena sa zgradom suda. Što se tiče happy houra poslije posla, većina nas žuri kući jer ima život ili barem nešto njemu slično.

Dancing baby
Ally McBeal uvjerila me da muškarci jednostavno oooobožavaju ludače - da što više bebica koje plešu vidiš, to ćeš biti  više neodoljiva. Unatoč svim svojim problemima i iluzijama, Ally uvijek nekako uspije naći muškarca, ponekad se i više njih otima za nju, i zaista ne znam kako joj to uspjeva jer ja nisam ni približno luda kao ona, a moj muškarac sa mnom teško izlazi na kraj.


Možda ne pjevam i ne plešem na radnom mjestu, što je i u redu, jer to samo znači da više posla obavljam. Možda ne pijem kavu putem do posla, ali popijem je s dragim kolegama u kafiću našeg suda gdje teta Jadranka već zna kakvu pijem. Možda nismo ekscentrični u raspravnim dvoranama ili na sjednicama vijeća, ali to samo znači da je za nas sud još uvijek mjesto dostojanstva na kojem postoji barem tračak one pravde zbog koje je većina nas i upisala pravni fakultet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...