Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je Ally McBeal lagala

Zacijelo će se mnoge pravnice složiti sa mnom kada kažem da su se gotovo sva moja očekivanja vezana uz moju buduću karijeru pravnice temeljila na životu Ally McBeal. Serija o ovoj ludoj odvjetnici prikazala je pravo kao discliplinu pomoću koje čovjek zarađuje brdo love, pomaže ljudima ostvariti najluđe snove i još ima vremena i volje poslije posla plesati i pjevati s kolegama. Pa tko ne bi htio raditi taj posao?! Ljudi me i danas pitaju kakav je radni dan vježbenice na sudu, je li dinamičan i zanimljiv kao u Ally McBeal. Ne želim im kvariti koncept, a niti izazvati žaljenje pa kažem: "I bolje je nego u Ally McBeal!"


Theme song
Ally McBeal naučila nas je da nijedan pravnik ne može izdržati sav stres posla sam - potrebni su mu prijatelji, psiholozi i - theme song. Teorija o theme song pomogla mi je u životu i dokazala svaki put da glazba zaista jest lijek za svako loše raspoloženje, za svako slomljeno srce i za svaku iscrpljenost ili tremu. Zato, svi vi umorni i opterećeni, pronađite svoju theme song i pjevajte si ju kad god zagusti! Ja ih mijenjam svako tromjesečje, a uvijek su to neke koje me podižu, koje me podsjećaju na nešto, ili nekog, što volim - trenutna mi je Still Into You od Paramorea.


Coffee to go
Ally McBeal uvijek putem do posla pjeva, sanjari i uvijek ima coffee to go u ruci. Ne znam zaista kako joj to uspijeva, to skakutanje po Bostonu s vrućom kavom u ruci. Neću lagati, isprobala sam to i ja, kupila sam i šalicu termosicu i sve, ali nekako samim pijenjem kave iz termosice, i to još na šibenskim uskim uličicama na kojima se jedva dvoje ljudi zaobiđe, moja coffee to go postala je samo coffee to spil

Unisex
Cage & Fish ured u kojem Ally radi prikazao je sve prednosti uniseks toaleta, u njemu svi plešu, rade gimnastiku, rješavaju ljubavne probleme, a u stvarnosti, moram vam reći, uniseks toalet nije baš tako zabavan - kad u svakom trenu sudac, osoba iznimnog autoriteta koja, što se tebe tiče, niti ne obavlja nuždu ikakve vrste, može doći u kabinu do tvoje, svaki posjet toaletu postaje traumatično iskustvo, pogotovo ako ne čuješ da je itko oprao ruke nakon što je kabinu napustio.


Biscuit
Zahvaljujući Ally nisam povjerovala zlim jezicima, koji, uostalom, nikada nisu ni studirali pravo, da je pravo studij na kojem se štrebaju nepovezane rečenice koje nemaju nimalo logike niti smisla. Pravo doista jest maštovita disciplina, i potrebno je mnogo vještine da bi se sve njegove grane imale u malom prstu, a još više da bi se odredbe zakona primjenile na konkretnu, ponekad prezapetljanu, spornu situaciju. OK, nisam još vidjela da netko na glavnoj raspravi izvodi sve ono što izvode Biscuit ili Richard Fish, ali you know what I mean.


Happy hour
Čuda li, u Ally McBeal je sasvim normalno da svaki odvjetniku u Bostonu poslije posla ide u bar, pije koktelčiće i pjeva karaoke ili nešto tome slično. Ne bih se složila da su svi pravnici tako muzikalni, do sada nisam nikada nikoga čula da pjeva, osim suca, s možda najdužim stažom na sudu, koji je neki dan pjevao neku nepoznatu mi klapsku pjesmu u našem famoznom uniseks wc-u (koji je ujedno i kuhinja, don't ask), dok je jedina glazba koja dopire do mene za vrijeme radnog vremena ona narodnog podrijetla koja dolazi iz zgrade zatvora koja je spojena sa zgradom suda. Što se tiče happy houra poslije posla, većina nas žuri kući jer ima život ili barem nešto njemu slično.

Dancing baby
Ally McBeal uvjerila me da muškarci jednostavno oooobožavaju ludače - da što više bebica koje plešu vidiš, to ćeš biti  više neodoljiva. Unatoč svim svojim problemima i iluzijama, Ally uvijek nekako uspije naći muškarca, ponekad se i više njih otima za nju, i zaista ne znam kako joj to uspjeva jer ja nisam ni približno luda kao ona, a moj muškarac sa mnom teško izlazi na kraj.


Možda ne pjevam i ne plešem na radnom mjestu, što je i u redu, jer to samo znači da više posla obavljam. Možda ne pijem kavu putem do posla, ali popijem je s dragim kolegama u kafiću našeg suda gdje teta Jadranka već zna kakvu pijem. Možda nismo ekscentrični u raspravnim dvoranama ili na sjednicama vijeća, ali to samo znači da je za nas sud još uvijek mjesto dostojanstva na kojem postoji barem tračak one pravde zbog koje je većina nas i upisala pravni fakultet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca