petak, 12. travnja 2013.

104,65 kn

Rekla sam ja: "Nakon 25. sve ide samo nizbrdo", što se posebno pokazalo istinitim kada su moje prijateljice na mom rođendanskom partyju, umjesto uzbudljivih događanja u životu, počele iznositi svoje zdravstvene probleme. Od bubrega neobičnih veličina, ukliještenja i infekcija svih vrsta pa do čudnih i nikada potpuno determiniranih intolerancija na hranu - svaka ima svoju dijagnozu. Mislila sam da imam još godinu, dvije, prije nego se u potpunosti počnem raspadati, ali kad sam u ljekarni ispljunila 104,65 kn za multivitamnski pripravak zbog sveopćeg stresa, umora, proljeća, života, postalo mi je jasno  - starim. I nemam ja ništa protiv starenja, gledam na njega kao na privilegiju, ali bih tu privilegiju voljela moći iskoristiti, prije neg se moje tijelo pobuni protiv mene. Nemojte me krivo shvatiti, jedva čekam da postanem kul baka i pričam zanimljive priče iz svog života, ali fascinira me činjenica kako se čovjek mijenja s vremenom, kako mu i sitne zdravstvene smetnje kompliciraju život i kako mu neke stvari postaju sve teže za izvesti ili zapamtiti - u tolikoj mjeri da će dati i 104,65 kuna - samo da se bi imao više energije i da bi se osjećao kao da opet ima šesnaest godina. Oh, to be young again!


Tako je i meni posjet ljekarni postao sasvim uobičajen, a ono što je prije bio ormar za namirnice, polako, ali sigurno, pretvara se u medicine cabinet. Gospođe farmaceutkinje u Varoši već znaju sve moje zdravstvene probleme i kad me ugledaju, zasigurno se pitaju: "Koju boleštinu je danas smislila?" Od osobe koja ne voli popiti tabletu niti da zaliječi glavobolju, postala sam baba koja ima tablete, šumeće, nešumeće, you name it, za svaki dio tijela i za svako stanje. Svjesna sam farmaceutskih urota i znam da je nemoguće da se stotine vitamina i minerala nalaze u jednoj malenoj žutoj tabletici , ali u ovim godinama nekako se mirnije osjećam kad uz jutarnju kavicu popijem svoje čarobne Supradyn vitaminčeke i svoje tablete za alergiju (da, toliko o peludi i životu na moru) - iako mi očni živac i dalje uredno trza i imam neodoljivu želju gledati Ron Howardov Cocoon.

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)