ponedjeljak, 29. travnja 2013.

Ja pripadam

Petnaest mjeseci - toliko je dovoljno da se čovjek u potpunosti pomiri s novonastalom situacijom, spozna - "Ovo je sad moj život" i uvidi da je, kao i svi, apsolutno zamjenjiv. 


Nije dobro da čovjek bude sam, piše u Knjizi Postanka. I zaista, otkad dišem, imam potrebu biti dio zajednice, ne neke klike koja misli da je bolja od drugih, nego stvarne, žive, zajednice ljudi okupljene u vjeri i ljubavi. Kad pogledam svoj život, čini mi se kao da mi je godinama ta zajednica bila inspiracija i potpora, razlog za radost, čak ni ako sama toga nije bila svjesna. Uvijek sam bila mali kotačić - u župi, u dječjem crkvenom zboru, u Frami, u zboru mladih... Voljela bih misliti da je svaki kotačić poseban na svoj način i da će se cijeli sistem raspuknuti ako taj kotačić nestane, ali život me naučio gorku istinu - da ta konstatacija ne stoji. Ljudi te zaborave, njihove misli su nestalne, a od svega što iziskuje trud ljudi će vrlo brzo odustati. I kotačić se odjednom nađe prepušten sam sebi na raskrižju života - pripadati nekom drugom mehanizmu ili ostati sam sebi dostatan? Dok sam tako u novoj okolini žeđala za zajednicom, nisam bila niti svjesna - još uvijek si umišljam da pripadam svom starom, dobro poznatom i uhodanom mehanizmu, nisam se prepustila rijeci promjena da me nosi, da me nasuče na neki nepoznati sprud uz koji ću s vremenom srasti. Dogodi se to u najneočekivanijem trenutku, dok pereš zube ili piješ jutarnju kavu, dok kupuješ kruh u pekarnici ili dok se smiješ u minibusu krcatom mladim ljudima, kojima glazba život znači, koferima, sendvičima i kolačima, glazbenim instrumentima i tonama notnih papira. Shvatiš da si, uh, teško je i priznati, shvatiš da si - sretan. Progledaš i uvidiš da ti je mjesto tu, s tim ljudima koji te ne poznaju u dušu, koji nisu s tobom odrasli, koji gotovo da ne govore istim jezikom kao ti, ali koji su te prigrlili - bez glumatanja, savršeni u svojoj nesavršenosti - i učinili te njihovim. Sada si i ti član te zajednice - ona će te ponekad razveseliti, ponekad rastužiti ili naživcirati, ali bez tebe neće biti ista - promijenio si ti nju i ona je promijenila tebe. I tamo negdje usred rastanka i zagrljaja, tamo negdje dok ti na telefon ljudi, koje si zavolio, a da nisi to ni znao, dreče "14 palmi" i viču da im fališ, uz mokri suzni kanal (odakle sad to?) postane ti jasno - ti pripadaš. 

2 komentara:

Speak up! :)