Preskoči na glavni sadržaj

Ja pripadam

Petnaest mjeseci - toliko je dovoljno da se čovjek u potpunosti pomiri s novonastalom situacijom, spozna - "Ovo je sad moj život" i uvidi da je, kao i svi, apsolutno zamjenjiv. 


Nije dobro da čovjek bude sam, piše u Knjizi Postanka. I zaista, otkad dišem, imam potrebu biti dio zajednice, ne neke klike koja misli da je bolja od drugih, nego stvarne, žive, zajednice ljudi okupljene u vjeri i ljubavi. Kad pogledam svoj život, čini mi se kao da mi je godinama ta zajednica bila inspiracija i potpora, razlog za radost, čak ni ako sama toga nije bila svjesna. Uvijek sam bila mali kotačić - u župi, u dječjem crkvenom zboru, u Frami, u zboru mladih... Voljela bih misliti da je svaki kotačić poseban na svoj način i da će se cijeli sistem raspuknuti ako taj kotačić nestane, ali život me naučio gorku istinu - da ta konstatacija ne stoji. Ljudi te zaborave, njihove misli su nestalne, a od svega što iziskuje trud ljudi će vrlo brzo odustati. I kotačić se odjednom nađe prepušten sam sebi na raskrižju života - pripadati nekom drugom mehanizmu ili ostati sam sebi dostatan? Dok sam tako u novoj okolini žeđala za zajednicom, nisam bila niti svjesna - još uvijek si umišljam da pripadam svom starom, dobro poznatom i uhodanom mehanizmu, nisam se prepustila rijeci promjena da me nosi, da me nasuče na neki nepoznati sprud uz koji ću s vremenom srasti. Dogodi se to u najneočekivanijem trenutku, dok pereš zube ili piješ jutarnju kavu, dok kupuješ kruh u pekarnici ili dok se smiješ u minibusu krcatom mladim ljudima, kojima glazba život znači, koferima, sendvičima i kolačima, glazbenim instrumentima i tonama notnih papira. Shvatiš da si, uh, teško je i priznati, shvatiš da si - sretan. Progledaš i uvidiš da ti je mjesto tu, s tim ljudima koji te ne poznaju u dušu, koji nisu s tobom odrasli, koji gotovo da ne govore istim jezikom kao ti, ali koji su te prigrlili - bez glumatanja, savršeni u svojoj nesavršenosti - i učinili te njihovim. Sada si i ti član te zajednice - ona će te ponekad razveseliti, ponekad rastužiti ili naživcirati, ali bez tebe neće biti ista - promijenio si ti nju i ona je promijenila tebe. I tamo negdje usred rastanka i zagrljaja, tamo negdje dok ti na telefon ljudi, koje si zavolio, a da nisi to ni znao, dreče "14 palmi" i viču da im fališ, uz mokri suzni kanal (odakle sad to?) postane ti jasno - ti pripadaš. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta