Preskoči na glavni sadržaj

Srce Šibenika

Kakva bih ja bila Šibenčanka da ne upijam šibensku kulturu, da ne gledam filmove snimane na šibenskom arhipelagu i ne čitam šibenske književnike? Hm, pa loša sam ja Šibenčanka jer sam tek ove godine u ruke uzela djela Ive Brešana koji slovi kao jedan od najvećih faca ex-Yu književne i dramaturške scene. No, bolje ikad nego nikad!


Šibenska stara jezgra odiše zanimljivom poviješću i legendama o Šibenčanima koji su disali u njenim kućama nekada davno, pa ne čudi da je šibenski kamen i ovog zanimljivog šibenskog starčića, bivšeg ravnatelja kazališta i bivšeg profesora šibenske gimnazije, nadahnuo da napiše knjigu o njemu, točnije, o šibenskoj golubici - katedrali.




Osim što je jedina crkva u svijetu koja je sagrađena bez vezivnog materijala, "na utor i pero", i što njezin vanjski volumen potpuno odgovara veličini njezine unutrašnjosti, i običnom laiku za arhitekturu bit će jasno kad stane pred nju - ovo zdanje građeno stotinu godina jest remek djelo, nešto što kod svakoga izaziva divljenje i znatiželju. Iako Brešan kaže da Šibenčani prolaze pokraj katedrale kao kraj poslovičnog turskog groblja, na svoje sam se oči i uši uvjerila - ponekad čak i starosjedioci zastanu, pogledaju je od temelja pa do kipa svetog Mihovila i izdahnu s ushitom, baš kao da su je tek prvi put ugledali. Ne znam koji dio katedrale bih posebno izdvojila, od lavljih vrata, Adama i Eve do glavnog oltara, svaki dio trag je nekog od učenika majstora Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, dok je krstionicu Dalmatinac isklesao svojim rukama.



Mnogi turisti upravo glave na katedrali smatraju najposebnijim detaljem. Svi se oni pitaju jesu li one portreti ondašnjih ljudi ili su apstraktno, nasumično izrađene, no, istinu nikada nećemo znati. Među 72 glave, namrgođene, ljutite, bijesne, melankolične, stoji samo jedna ženska - pokrivene glave i žalosnog pogleda. Kad sam se tek doselila u Šibenik, često sam je odlazila gledati, kao da je jedina razumjela moju usamljenost.


Pogled koji govori više od  Mona Lisinog očito je zaintrigirao i Brešana koji je na temelju njega napisao Katedralu, dotakao se u njoj pučana i plemića koji su živjeli u doba gradnje katedrale, politike i ratova s Mlečanima i nesretne ljubavi Klotilde iz palače Loredan i dubrovačkog umjetnika Oracija. Svakome će biti užitak čitati o zbivanjima u Krešimirovom gradu u vrijeme gradnje velebne katedrale, ali čitati Katedralu na stubama uz crkvu Svih svetih, s pogledom na onu koja je inspiracija mnogima već pet stotina godina, uistinu je poseban doživljaj.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta