Preskoči na glavni sadržaj

Srce Šibenika

Kakva bih ja bila Šibenčanka da ne upijam šibensku kulturu, da ne gledam filmove snimane na šibenskom arhipelagu i ne čitam šibenske književnike? Hm, pa loša sam ja Šibenčanka jer sam tek ove godine u ruke uzela djela Ive Brešana koji slovi kao jedan od najvećih faca ex-Yu književne i dramaturške scene. No, bolje ikad nego nikad!


Šibenska stara jezgra odiše zanimljivom poviješću i legendama o Šibenčanima koji su disali u njenim kućama nekada davno, pa ne čudi da je šibenski kamen i ovog zanimljivog šibenskog starčića, bivšeg ravnatelja kazališta i bivšeg profesora šibenske gimnazije, nadahnuo da napiše knjigu o njemu, točnije, o šibenskoj golubici - katedrali.




Osim što je jedina crkva u svijetu koja je sagrađena bez vezivnog materijala, "na utor i pero", i što njezin vanjski volumen potpuno odgovara veličini njezine unutrašnjosti, i običnom laiku za arhitekturu bit će jasno kad stane pred nju - ovo zdanje građeno stotinu godina jest remek djelo, nešto što kod svakoga izaziva divljenje i znatiželju. Iako Brešan kaže da Šibenčani prolaze pokraj katedrale kao kraj poslovičnog turskog groblja, na svoje sam se oči i uši uvjerila - ponekad čak i starosjedioci zastanu, pogledaju je od temelja pa do kipa svetog Mihovila i izdahnu s ushitom, baš kao da su je tek prvi put ugledali. Ne znam koji dio katedrale bih posebno izdvojila, od lavljih vrata, Adama i Eve do glavnog oltara, svaki dio trag je nekog od učenika majstora Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, dok je krstionicu Dalmatinac isklesao svojim rukama.



Mnogi turisti upravo glave na katedrali smatraju najposebnijim detaljem. Svi se oni pitaju jesu li one portreti ondašnjih ljudi ili su apstraktno, nasumično izrađene, no, istinu nikada nećemo znati. Među 72 glave, namrgođene, ljutite, bijesne, melankolične, stoji samo jedna ženska - pokrivene glave i žalosnog pogleda. Kad sam se tek doselila u Šibenik, često sam je odlazila gledati, kao da je jedina razumjela moju usamljenost.


Pogled koji govori više od  Mona Lisinog očito je zaintrigirao i Brešana koji je na temelju njega napisao Katedralu, dotakao se u njoj pučana i plemića koji su živjeli u doba gradnje katedrale, politike i ratova s Mlečanima i nesretne ljubavi Klotilde iz palače Loredan i dubrovačkog umjetnika Oracija. Svakome će biti užitak čitati o zbivanjima u Krešimirovom gradu u vrijeme gradnje velebne katedrale, ali čitati Katedralu na stubama uz crkvu Svih svetih, s pogledom na onu koja je inspiracija mnogima već pet stotina godina, uistinu je poseban doživljaj.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...