Preskoči na glavni sadržaj

Srce Šibenika

Kakva bih ja bila Šibenčanka da ne upijam šibensku kulturu, da ne gledam filmove snimane na šibenskom arhipelagu i ne čitam šibenske književnike? Hm, pa loša sam ja Šibenčanka jer sam tek ove godine u ruke uzela djela Ive Brešana koji slovi kao jedan od najvećih faca ex-Yu književne i dramaturške scene. No, bolje ikad nego nikad!


Šibenska stara jezgra odiše zanimljivom poviješću i legendama o Šibenčanima koji su disali u njenim kućama nekada davno, pa ne čudi da je šibenski kamen i ovog zanimljivog šibenskog starčića, bivšeg ravnatelja kazališta i bivšeg profesora šibenske gimnazije, nadahnuo da napiše knjigu o njemu, točnije, o šibenskoj golubici - katedrali.




Osim što je jedina crkva u svijetu koja je sagrađena bez vezivnog materijala, "na utor i pero", i što njezin vanjski volumen potpuno odgovara veličini njezine unutrašnjosti, i običnom laiku za arhitekturu bit će jasno kad stane pred nju - ovo zdanje građeno stotinu godina jest remek djelo, nešto što kod svakoga izaziva divljenje i znatiželju. Iako Brešan kaže da Šibenčani prolaze pokraj katedrale kao kraj poslovičnog turskog groblja, na svoje sam se oči i uši uvjerila - ponekad čak i starosjedioci zastanu, pogledaju je od temelja pa do kipa svetog Mihovila i izdahnu s ushitom, baš kao da su je tek prvi put ugledali. Ne znam koji dio katedrale bih posebno izdvojila, od lavljih vrata, Adama i Eve do glavnog oltara, svaki dio trag je nekog od učenika majstora Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, dok je krstionicu Dalmatinac isklesao svojim rukama.



Mnogi turisti upravo glave na katedrali smatraju najposebnijim detaljem. Svi se oni pitaju jesu li one portreti ondašnjih ljudi ili su apstraktno, nasumično izrađene, no, istinu nikada nećemo znati. Među 72 glave, namrgođene, ljutite, bijesne, melankolične, stoji samo jedna ženska - pokrivene glave i žalosnog pogleda. Kad sam se tek doselila u Šibenik, često sam je odlazila gledati, kao da je jedina razumjela moju usamljenost.


Pogled koji govori više od  Mona Lisinog očito je zaintrigirao i Brešana koji je na temelju njega napisao Katedralu, dotakao se u njoj pučana i plemića koji su živjeli u doba gradnje katedrale, politike i ratova s Mlečanima i nesretne ljubavi Klotilde iz palače Loredan i dubrovačkog umjetnika Oracija. Svakome će biti užitak čitati o zbivanjima u Krešimirovom gradu u vrijeme gradnje velebne katedrale, ali čitati Katedralu na stubama uz crkvu Svih svetih, s pogledom na onu koja je inspiracija mnogima već pet stotina godina, uistinu je poseban doživljaj.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit