Preskoči na glavni sadržaj

Still The One and Only

Danas se moj dragi upušta u nove pustolovine u ukletom klubu 27 - srećom pa nije celebrity, pa se ne bojim za njega. Iako nas mnogi gledaju kao čudake - jer kako je moguće da nismo poljubili stotinjak onih krivih prije nego smo upoznali jedno drugo, i jer nije fer da netko pola života provede tražeći ljubav dok smo je mi okusili u najljepšoj dobi života, zatelebavši se još negdje oko male mature - ali nije nas briga, mi smo još tu - bolji no ikad - usprkos svim olujama koje smo i sami stvarali i koje je svijet stvarao. Znali su još onda da je problematičan, i da mu je stidljivo lice samo paravan za sve nepodopštine koje je radio, ali ja sam ga odmah prepoznala onakvog kakav uistinu jest - čovjek čiste duše koji, kad voli, voli do kraja. To je bilo sve što mi je trebalo, i sve što ću ikada trebati. 

Sunce moje, neću ti pisati pjesme, jer za poeziju dara nemam (iako kažu da je pod utjecajem ljubavi svatko postaje pjesnik), samo ću tebi u čast podijeliti neke od veselica (koje mi na pamet padaju ove sekunde jer bih ih u protivnom mogla navesti tisuću) koje dočaravaju kako se osjećam danas - kada imam čast slaviti s tobom dvanaesti rođendan otkad smo zajedno :* Iako sam 600 km daleko, u mislim sam u tvome krilu!


Paramoreova Still Into you kaže "It’s not a walk in the park to love each other", i baš ta njihova šašavost me podsjeća na naše početke, poljupce u parku, prva obećanja, i ne mogu se ne smijati od dragosti - jer uz tebe se osjećam kao da ću vječno biti blesava i mlada.


Mislim da je najvažnije što dvoje može imati u vezi upravo čvrst temelj, mi ga imamo, jer dječja ljubav koja polako sazrijeva u odraslu ljubav je nešto što nepovratno veže dvoje ljudi. Kad god i imamo teške faze, sjetim se tih temelja, i jasno mi je da se u slabosti snaga usavršuje -  "Changing, our love is going gold, even though we grow old, it grows new"


Morala sam staviti Katy :) jer još uvijek, kad me poljubiš, imam taj hummingbird heartbeat, kojeg ova prokleta udaljenost samo ubrzava.

Baš kao što Pink kaže, nekad si asshole, ali i takvog te volim :) Ne brini, svjesna sam da sam i ja često asshole, i da trebam biti kuš jer me uopće trpiš. Činjenica je da jedino tebe mogu istovremeno i mrziti i obožavati - to mora da je true love :)



Zaista smo blagoslovljeni ovom ljubavlju i često to zaboravimo. Tek kad se problemi poput oblačnog neba raščiste, uviđamo da smo jedno uz drugo kroz sve sumnje, uspone i padove. Hvala Bogu na tome!


Sve mi se čini da će ova pjesma predstavljati naš život u budućnosti, u ovoj perspektivnoj državi koja nam obećava samo kredite i nezaposlenost. Drugi vole Living on prayer, a ja baš volim Born to be my baby (valjda zbog nananananana), i iako im je motiv isti, osjećam kao da je baš ona naša - jer ćemo sve preživjeti  uvjereni - kakvi god jesmo nesavršeni, rođeni smo jedno za drugo. (It's my lifeeeeee :) ) 


Bit ćeš sretan da je na popisu barem jedna pjesma koju i ti voliš :) Volim je i ja jer sam sigurna, ako napustim ovaj svijet, samo ti ćeš mi biti na pameti, svi naši planovi, sve naše uspomene, i vječno ću žaliti što ti na njima nisam dovoljno zahvalila. Hvala ti na ljubavi!

Sretan rođendan, baby!

Primjedbe

  1. Odličan post! :D
    Ima nas još takvih, zatelebanih od prvih razreda srednje :D
    Svi kažu da ne znamo što propuštamo.. ne znaju ONI što propuštaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta