ponedjeljak, 22. travnja 2013.

Zemičke u planinama

Upitao me zantiželjni prijatelj hoću li na blogu pisati o knjigama koje imam u svom vlasništvu jer svaka knjiga koja krasi nečiju kućnu knjižnicu ima posebnu priču. Pa, evo, samo za njega, počet ću od jedne koja mi je obilježila djetinjstvo, i prije nego sam sama znala čitati.


Zasigurno jedna od vrijednijih stvari u našem domaćinstvu, za koju ćemo se poklati u ostavinskom postupku, jest knjiga Heidi Johanne Spyri koju je naš djed Zvonko dobio u vojsci početkom '60.-tih godina. Djed baš nije bio ljubitelj knjiga, nisam ga nikad vidjela da čita nešto osim Danice, ali zato je moja majka oduvijek bila knjiški moljac. Kad se udala, gotovo da ništa nije ni ponijela iz svoje kuće, tek nekoliko svojih starih bilježnica, slike koje je naslikala u raznim tehnikama i koje sam kao mala često vadila iz mapa i divila im se - i djedovu Heidi. Čitajući Heidi od najranije dobi, mama se zaljubila u planine i one za nju i danas predstavljaju slobodu, toplinu doma, odmor za dušu, raj na Zemlji. Da joj danas ponudite kolibu u Švicarskoj, ili u Lici, mislim da bi se preselila istog trena!


Dok sam bila djevojčica, mama mi je često pričala priče i bajke, ali jedino je Heidi čitala (uvijek je pogrešno izgovarala njeno ime – baš onako kako se i pisalo, ['heidi] - kao da ljepotu misli Johanne Spyri nije mogla dočarati svojim riječima. Dok su mamu uvijek iznova fascinirali opisi čarobnih alpskih krajolika, ja sam zavoljela siročicu Heidi, i bila sam uvjerena da bismo ona i ja, tako slične, bile najbolje prijateljice. Čim sam prohodala čuvao me djed koji je hodao po dvorištu pjevajući i koji mi je uvijek dopuštao da radim svakakve nepodopštine. On možda nije živio u Alpama i nije imao drvenu kolibicu, ali seoski život i spavanje na djedovom velikom trbuhu za mene su bili dovoljni da pomislim kako sam i ja poput Heidi – sigurna uz svoga djeda. Živjeli smo tada skromno, roditelji su mi marljivo radili, a novaca svejedno nije bilo, bila su neka druga vremena, pa su mi neki pojmovi iz Heidi predstavljali apstrakciju koja postoji samo u knjigama i nije dostupna običnim ljudima. Kroz Heidi sam naučila da dječaci čuvaju koze i da je kozje najzdravija stvar na svijetu, da djeca, ako pate od nostalgije za domom, mjesečare, a da i nepokretne djevojčice naposljetku prohodaju – sve što im je potrebno jest da ih netko gurne iz kolica! Možda vam se čini glupo, ali sjećam se kao jučer dana kada mi je mama prvi put čitala o Heidinom prijateljstvu s djevojčicom Klarom koja je bila u kolicima. Osim što je slika Klare u kolicima bila moj prvi susret s ljudima s invaliditetom, i život Klarine obitelji me intrigirao. Obitelj Sesemann za doručak je jela zemičke koje je Heidi skrivala u ormaru za crne dane, a o kojima sam ja mamu ispitivala kao da su nešto najekstravagantnije na svijetu. Mali okrugli kruhići, wow, kako otmjeno! I danas, kad god vidim zemičku, sjetim se djedove knjige i poželim ju strpati u džep – zlu ne trebalo.


Johanna Spyri, najpoznatija švicarska književnica za djecu, Heidi je, vrlo vjerojatno napisala po uzoru na ilustriranu knjigu iz 1830., o djevojčici Adelheide s Alpa, a prema svojim doživljajima iz djetinjstva, dok je ljetovala u blizini Chura u Graubündenu, ali ja ću Heidi uvijek doživljavati baš kao da ju je napisala moja majka čija ljubav prema planinama je zagrijala i moje dane djetinjstva.

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)