nedjelja, 14. travnja 2013.

More, more

Sva patnja nastaje iz čovjekovje nesposobnosti da sjedi u tišini sasvim sam, rekao je Blaise Pascal. Oni koji stanuju s puno članova obitelji, koji rade stresan posao, ili su još, k tome, i roditelji pa samim time nemaju vremena za sebe, žude za samoćom, za nekim samotnim kutkom u kojem bi odmorili dušu. Međutim, oni kojima je samoća nametnuta, oni teško da će je cijeniti, većinu vremena će se boriti s njom, pokušavajući je pripitomiti i sklopiti s njom primirje. Parafrazirajući Michaela Corleonea, baš kad pomislim da sam naučila na samoću, i ona na mene, ona me opet pakosno privuče k sebi, obgrli me svojim tamnim mislima.


Danas sam kroz prozor svog stana gledala kako se pelud raspršuje zrakom. Golim okom se vidjelo kako pup od sebe otpuhuje pelud, koja izgleda poput izdaha napaćenog stabla. Nema težeg nego se u takvim trenucima ustati i suprotstaviti se usamljenosti koja te preplavljuje poput slow motion tsunamija. Ipak, ostatak popodneva provela sam uz more, uz knjigu, uz brodove koji su se silovito sudarali uslijed vjetra koji je puhao. I iako su svi šetali u parovima, pa makar u nekog malenog psića, ja sam pozdravila more i zahvalila mu što je uz mene, što nikad nije odbacilo moje društvo, iako zna da mi uz njega zapravo nije mjesto.

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)