Preskoči na glavni sadržaj

Prvi i jedini GIVEAWAY

Jedan od razloga zašto se radujem ljetu je otvaranje malih dućana u staroj jezgri grada, koji preko zime spavaju zimski san. Najdraži od njih je svakako onaj na Meduliću kraj kojeg gotovo svaki dan prođem i kojem ne mogu odoljeti. Kad god mi prijatelji ili poznanici navrate u Šibenik i namjeravaju ga napustiti s nekim od suvenira, ja ih uputim na suvenirnicu gdje pored jadranskih spužvi, ukrasne keramike i svih vrsta magneta za hladnjak možete naći divne domaće proizvode od kojih će vam mirišati cijeli stan, a i vi!


Naime, tvrtka iz Šibenika, Sapunoteka, ručno proizvodi mirisne kupke, kozmetiku, sapune i sve tome slično od prirodnih sastojaka, ekološki friendly, netestirano na životinjicama. Koliko sam upoznata, Sapunoteku možete naći u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, i u Šibeniku, osim na Meduliću, u Dalmare trgovačkom centru (ako su vam poznate ostale lokacije, javite!). Ručno izrađene sapune od maslinovog ulja te kozmetiku (čudotvorne pilinge, losione za tijelo i kreme za lice) i šumeće kupke možete naći u sljedećim mirisima: cimet, lavanda, eterična ulja bergamota, mandarine i limun trave, masline i badema, anisa i metvice, čiste morske vode s uljem metvice, limuna i eukaliptusa, ružmarina i klinčića, koštica grožđa i ružina drva, kadulje i još mnogim drugim ludim kombinacijama koje će vas oduševiti.


Svi hvale Lush i slične strane brandove, a ja, kao privremeni stanovnik Šibenika i veliki poklonik onoga "Kupujmo hrvatsko!", predstavljam vam ovaj, svakome po cijeni pristupačan, brand, i ne samo to!

Danas sam nešto posebno raspoložena (a nije ni dan kad plaća sjeda na račun!) pa se odlučih na ono što sam mislila da se nikada neće dogoditi - prvo darivanje, da ne kažem giveaway!!! Taaaaa - daaaaaaa!! :) Ovom prilikom darujem vam sapunčić Sapunoteke sa morskom soli i eteričnim uljima citronele i eukaliptusa (100 g) i šumeću kupku naziva "Nije sve tako sivo" s uljima mandarine, limun trave i bergamota (110 g) - stvarčice koje će vas opustiti u ove proljetne dane, ukloniti mrtve stanice kože nataložene preko zime,  pripremiti vam kožu za ljetno sunce i uljepšati vam dan svojim osvježavajućim aromama.


Ovo morate učiniti da biste divno mirisali:

1. Lajkati Glitter Girl Blog na Facebooku

2. Lajkati sliku poklončića i sherati je na svom timelineu

3. Ispod slike u komentaru (ne svoje sherane, nego one koju ste prvotno lajkali, jel!) navesti FILM koji vam je najviše utjecao na život, promjenio poglede na svijet, zbog kojeg ste promjenile svoj stil odjevanja, obrazac ponašanja ili shvatile što je u životu doista bitno te obrazložiti ZAŠTO u nekoliko rečenica (ne štedite, slobodno navedite i omiljene citati i slično). Najbolji komentar izabrat će stručni žiri - moje sestre i ja (da, to znači da ste vas dvije u startu diskvalificirane!:))

4. Krajnji rok za giveaway je 12:00 sati (podne) na dan 3. svibnja 2013., a ime djevojke (ne zavaravajmo se da će u igri biti momaka) koja je osvojila slatki poklonček objavit ću tijekom subote, 4. svibnja 2013. godine.


Let the games begin! :)


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...