Preskoči na glavni sadržaj

Home Sweet Home

Kad te uhvati nostalgija, onda radiš čudne stvari, slušaš Backstreet Boyse na YouTubeu, i guglaš popis pjesama koje se zovu - Home. Nije neobično, takvih je jaaaaaaaako puno, što će reći da svi, gdje god bili, koliko god vidjeli svijeta, zaradili novaca, kakve god pustolovine doživjeli - uvijek cminzdre za mamicom, njenom domaćom kuhinjom i svojom djevojačkom/dječačkoj sobicom. Ako ništa drugo, ta čežnja za toplim domom valjda je urođena svim ljudskim bićima, bez obzira na geografske širine i duljine.


Mlađahni Philip Philips (okrutnih li roditelja!) pobjednik je prošlogodišnje sezone Američkog idola, a njegova Home postala je naprodavanija pjesma coronation pjesma u povijesti tog vrlo gledanog serijala. Poznat je po svojim bubrežnim kamencima i dječačkom osmijehu koji ćete susresti, kako na njegovom debitantskom albumu The World from the Side of the Moon, tako i u slatkoj Home.


Ne, frontmen ovog desetoročlanog nije benda Eward Sharpe, nego čupavi Alex Ebert, koji je u Sharpeu, nekoj vrsti mesije, pronašao snagu za preboljeti gadan prekid s djevojkom i svoje glazbeno nadahnuće, zahvaljujući kojemu mi danas uživamo u modernoj psihodeliji Edwarda Sharpea and the Magnetic Zerosa.


Edward Sharpe and the Magnetic Zeros išli su na Railroad Revival turneju s Mumford & Sons, bluegrass sastavu o kojem ću sigurno pisati još u mnogo navrata. Njihova poezija u kombinaciji s bendžom i mandolinom jamče - jednog dana ovi momci će biti biti legen....wait for it....dary!


Znate da volim Kanadu, a osim spomenutih Starsa, veliki sam obožavatelj i Michaela Bublea. Znate kad kažu da netko ima tako lijep glas da bi zvučao fantastično čak i da čita telefonski imenik? Buble bi zvučao predivno da ga čita prehlađen, pun šmrklji, s upalom sinusa, pod temperaturom od najmanje 40 stupnjeva! Čarobnim glasom opjevao je i svoj glamurozni život i svoj kanadski Home, kojeg su obradili i Westlife i Blake Shelton. Eh?


Gabrielle Aplin jedna je fina i uporna mlada damica iz Engleske koja si je osigurala prvi album, koji izlazi u sljedeći mjesec (jeeeeej), tako što je svoje covere Paramorea, Katy Perry i dr. uploadala na YouTube. Svoju glazbu opisuje kao vrlo osobnu i obiteljski orijentiranu, pa vi vidite!


Za mene ništa nema onaj prizvuk doma kao što ga ima country glazba, kao što ga ima i ova pjesma  Dierksa Bentleya s njegovom posljednjeg albuma, naziva Home.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca