Preskoči na glavni sadržaj

Kako to kažu kauboji (I)

Mogli ste primjetiti, veliki sam obožavatelj country glazbe, kako klasične, tako i suvremenog countryja. Neki će se time možda sprdati i reći kako je country američki folk koji slušaju seljačine. Istina jest da se motivi folka kakvog mi poznajemo na Balkanu znatno razlikuju od američkih. Ima tu i alkohola i razbijanja čaša i neostvarenih snova i neprežaljenih ljubavi, ali ljepota engleskog jezika je ovdje pokazala svu svoju snagu, umotavši country instrumente u riječi u kojima se i obični seljačina - kao ja - može prepoznati. Moja ljubav prema countryju procvjetala je kad sam na Drugom programu Hrvatskog radija čula Dollyinu Coat of many colors, i proplakala kao malo siromašno dijete kojem je majka sašila kaputić. Glazba ima nevjerojatnu moć, tako dirnuti čovjeka, a country glazbenici su se za to specijalizirali. Evo kako im to polazi za rukom.

1. Odlazak iz provincije 
Jedan od važnijih motiva u country pjesama je život u provinciji i težnja za svjetlima velegrada, često i pjevačkoj karijeri. Prema country pjesmama, gotovo svaki Amerikanac želi se proslaviti u velikom gradu, a ja, iako nemam takve težnje, dok slušam o njihovim putovanjima prema ostvarenju snova, samo zažmirim i osjetim vjetar na licu - country glazba, pogotovo ako je o putu u nepoznato, u meni budi onaj cabriolet-freedom osjećaj, a ljeto gotovo da mogu namirisati. Ovaj motiv pronalazimo npr. u Don't forget you remember me i Get out of this town Carrie Underwood, How far you wanna go? Gloriane, Baby girl, Something more i Already gone Sugarlanda i dr.


2. Dom
Negdje na putu do slave, country glazbenici najčešće shvate kako je ljubav prema domu snažnija od snova o slavi, pa spjevaju niz pjesama o svojim predivnim malim gradićima gdje everybody knows their name. Pjesme koje o domu i obiteljskim vrijednostima govore su npr. Thank God for hometowns i All american girl Carrie Underwood, Oklahoma sky Mirande Lambert, American honey i Home is where the heart is Lady Antebellum, My home's in Alabama Little big towna, County line Sugarlanda, Home sweet home Blakea Sheltona i dr.


3. Provodi 
One čaše s početka priča - ovdje su. Izlasci, one night stands lijepo, gotovo romantično, upakirani, pijančevanje s dečkima, roštiljanje u dvorištu, sve je to uključeno u život prosječnog country momka/djevojke, baš kao što govori Here for the party Gretchen Wilson, Downtown, Lookin' for a good time i We owed the night Lady Antebellum, Wild at heart Gloriane i dr.


4. Bijesni prekidi 
Ljubav boli, a još više boli kada vam bivša djevojka razbije auto ili izbuši gume kad vas vidi s drugom. Oni koji slušaju country znaju - budi čovjek i nogiraj je što nježnije, za njeno i za svoje dobro. Za tu vrstu prekida ispraksirala se Miranda Lambert, što proizlazi iz njenih Crazy ex'girlfriend, Gunpowder & Lead i Kerosine, a što nalazimo i u Before he cheats Carrie Underwood, Done The band Perry, Picture to burn Taylor Swift i dr.

5. Bog 
Zahvaljivanje Bogu za ljubav, obitelj, prijatelje te molitva neizostavni su dio svake country pjesme, npr. God bless the broken road Rascal flattsa, Jesus take the wheel Carrie Underwood, God gave me you Blakea Sheltona, God's Been Good To Me Keitha Urbana, God's will Martine McBride i dr.



Primjedbe

  1. Brad Paisley.. njega volim poslušati tu i tamo :)
    Nisam baš upoznata tom glazbom, ali eto.. on mi je drag :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca