Preskoči na glavni sadržaj

Kako to kažu kauboji (I)

Mogli ste primjetiti, veliki sam obožavatelj country glazbe, kako klasične, tako i suvremenog countryja. Neki će se time možda sprdati i reći kako je country američki folk koji slušaju seljačine. Istina jest da se motivi folka kakvog mi poznajemo na Balkanu znatno razlikuju od američkih. Ima tu i alkohola i razbijanja čaša i neostvarenih snova i neprežaljenih ljubavi, ali ljepota engleskog jezika je ovdje pokazala svu svoju snagu, umotavši country instrumente u riječi u kojima se i obični seljačina - kao ja - može prepoznati. Moja ljubav prema countryju procvjetala je kad sam na Drugom programu Hrvatskog radija čula Dollyinu Coat of many colors, i proplakala kao malo siromašno dijete kojem je majka sašila kaputić. Glazba ima nevjerojatnu moć, tako dirnuti čovjeka, a country glazbenici su se za to specijalizirali. Evo kako im to polazi za rukom.

1. Odlazak iz provincije 
Jedan od važnijih motiva u country pjesama je život u provinciji i težnja za svjetlima velegrada, često i pjevačkoj karijeri. Prema country pjesmama, gotovo svaki Amerikanac želi se proslaviti u velikom gradu, a ja, iako nemam takve težnje, dok slušam o njihovim putovanjima prema ostvarenju snova, samo zažmirim i osjetim vjetar na licu - country glazba, pogotovo ako je o putu u nepoznato, u meni budi onaj cabriolet-freedom osjećaj, a ljeto gotovo da mogu namirisati. Ovaj motiv pronalazimo npr. u Don't forget you remember me i Get out of this town Carrie Underwood, How far you wanna go? Gloriane, Baby girl, Something more i Already gone Sugarlanda i dr.


2. Dom
Negdje na putu do slave, country glazbenici najčešće shvate kako je ljubav prema domu snažnija od snova o slavi, pa spjevaju niz pjesama o svojim predivnim malim gradićima gdje everybody knows their name. Pjesme koje o domu i obiteljskim vrijednostima govore su npr. Thank God for hometowns i All american girl Carrie Underwood, Oklahoma sky Mirande Lambert, American honey i Home is where the heart is Lady Antebellum, My home's in Alabama Little big towna, County line Sugarlanda, Home sweet home Blakea Sheltona i dr.


3. Provodi 
One čaše s početka priča - ovdje su. Izlasci, one night stands lijepo, gotovo romantično, upakirani, pijančevanje s dečkima, roštiljanje u dvorištu, sve je to uključeno u život prosječnog country momka/djevojke, baš kao što govori Here for the party Gretchen Wilson, Downtown, Lookin' for a good time i We owed the night Lady Antebellum, Wild at heart Gloriane i dr.


4. Bijesni prekidi 
Ljubav boli, a još više boli kada vam bivša djevojka razbije auto ili izbuši gume kad vas vidi s drugom. Oni koji slušaju country znaju - budi čovjek i nogiraj je što nježnije, za njeno i za svoje dobro. Za tu vrstu prekida ispraksirala se Miranda Lambert, što proizlazi iz njenih Crazy ex'girlfriend, Gunpowder & Lead i Kerosine, a što nalazimo i u Before he cheats Carrie Underwood, Done The band Perry, Picture to burn Taylor Swift i dr.

5. Bog 
Zahvaljivanje Bogu za ljubav, obitelj, prijatelje te molitva neizostavni su dio svake country pjesme, npr. God bless the broken road Rascal flattsa, Jesus take the wheel Carrie Underwood, God gave me you Blakea Sheltona, God's Been Good To Me Keitha Urbana, God's will Martine McBride i dr.



Primjedbe

  1. Brad Paisley.. njega volim poslušati tu i tamo :)
    Nisam baš upoznata tom glazbom, ali eto.. on mi je drag :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...