Preskoči na glavni sadržaj

Airplanes & Ice Cream

Neki pišu nekrologe, i u redu je odati počast nekome kada ga više nema, ali zašto to ne bismo učinili dok su još među nama – zašto im ne bismo rekli koliko nam znače, još danas? Mogli ste primijetiti da, kako moje prijateljice zalaze u određene godine života, tako ja objavim post na blogu u njihovu čast, iz jednostavnog razloga – volim rođendane i volim svoje prijateljice!


Sa svakom od njih imam neki poseban odnos, jer život treba biti pun različitosti, šaren, a svaka od njih boji moj život drugo bojom i sretna sam što su baš one dio mog života – baš kao da su mi sestre koje sam sama odabrala.


One su svaka svijet za sebe i ponekad su naša razmišljanja poput udaljenih galaksija, ali jedna od njih, i to ona koja danas postaje moja vršnjakinja, poprilično mi je slična. Iako su naše sličnosti i razlike znale biti povod za neprekidne rasprave, zamjeranja i analiziranja, i iako ona to nikada ne bih priznala – od svih mojih prijateljica, ona mi je najsličnija. Kažu da čovjek svoje mane najbolje prepoznaje u drugima, i mislim da jedna drugoj zrcalimo te mane na način kako samo najbolje prijateljice to mogu. Ona toga možda i nije svjesna, ali mi se brinemo oko istih stvari, patimo zbog sitnica i nitko ne razumije to naše cjepidlačenje. Često ne možemo shvatiti kako neki ljudi žive tako bezbrižno, ne mareći za ljude oko sebe, ne shvaćajući da  je u životu bitno poklanjati pažnju i vrijeme onima koje voliš. Nijedna tema nije nam tabu, i volimo sve analizirati, pojadati se, istresti dušu - ranjenu, golu ili onakvu kakva već uistinu jest, jer tek sad, kad smo starije, prihvaćamo jedna drugu kakva jest. Obje smo panični, ali odgovorni štreberi i često smo jedna drugoj potpora kad su teški ispiti u pitanju. Ta izabrale smo i istu profesiju! Volimo sličnu glazbu, sviđaju nam se isti filmovi i serije. Obje smo veliki gurmani, i za sladoled smo uvijek spremne, a onda se poslije žalimo jedna drugoj kako smo debele i kako ne možemo naći odjeću koja bi nam savršeno pristajala. Nismo djevojke za jednu noć, nego djevojke koje traže nekoga tko će ih voljeti, koga će one voljeti. Spremne smo priznati svoje greške, za one koji su toga vrijedni pogazit ćemo ponos i reći iskreno kako stvari stoje. Obje smo našle momke koji vole svoj status vječnog studenta i obje nas to ponekad izluđuje, ali stat ćemo uz svoje muškarce, i nećemo dopustiti drugima da ih zbog toga kude. Sposobnost da održimo vezu na daljinu, s odabranikom svog srca, jedna s drugom, govori da smo zbog ljudi koje volimo spremne ići tu extra mile. Odanost je nešto što dijelimo – u obitelji, u prijateljstvu, u ljubavi - nešto što će nas uvijek spojiti, bez obzira gdje nas život odvede.


Engleska riječ za srodnu dušu je soul mate, što bi u doslovnom prijevodu značilo - prijatelj duše. Savršeno je jasno da srodna duša jednoj ženi ne može biti muškarac, nego da to može biti samo prijateljica – onakva kakva ona meni jest.

Primjedbe

  1. Suze od sreće na oko naviru... :) HVALA TI, prijateljice moja! Jako si to lijepo napisala. ;) <3 šaljem zagrljaj do Šibenika! Love u! :*

    OdgovoriIzbriši
  2. Znam da imamo iste asocijacije na nju ;) SRETAN ROĐEEEEEENDAAAAN :* :*

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...