Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (III)

U trećoj turi o Gilmoreicama govorim o vrlo važnim životnim lekcijama kojima su me naučile i bez kojih bih ja vjerojatno bila wanted kao kleptomanka, a depresiju nikad ne bih liječila čipsom i čokoladom. Ipak, neke lekcije čovjek usvoji tek kad ih osjeti na svojoj koži, a neke stvari ne može ne uzeti k srcu, bez obzira što je svjestan da svijetom hodaju ljudi koji ga na svakom koraku nastoje obeshrabriti i ubiti u pojam - iako bi bilo jednostavnije na svaku kritiku odgovoriti samo:


16. Ne kradi

Svi se držimo one "Ne kradi", ali Rory, inače uvijek sva pristojna, pod stresom čudno reagira - u trenutku kada ju je Dean prvi put poljubio, ukrala je kukuruzni škrob, a kada joj je Mitchum rekao da nema talent za novinarstvo, s Loganom je ukrala jahtu i završila u buksi. Škrob je ostao lijepa uspomena, ali zbog ukradene jahte, odradila je 300 sati rada za opće dobro, pa pamet u glavu, folks!


17. Žaluj

Iako je pokušavala ignorirati prekid s Deanom, Rory je na kraju ipak završila u suzama, shvativši da je majka bila u pravu - u slučaju prekida ljubavi, jedini lijek je nedepiliranje, junk food, obilje sladoleda i plakanje do iznemoglosti uz tužne ljubavne filmove kao što su Ishtar i Ljubavna priča.


18. Drugima ne govori loše o svojoj majci

Kad god se posvađate s majkom, imate strašnu potrebu svima obrazložiti na koji način vam je ovaj put upropastila život, no, think again - ponekad, kad govorite o drugima, pogotovo o članovima vaše obitelji, jedini bad guy u priči ste upravi vi.


19. Ne uzimaj mišljenja ljudi koji te ne poznaju k srcu

Rory je zbog Mitchumovog "You don't got it" odustala od svojih snova, prekinula studiji i odradila 300 sati rada za opće dobro prema nalogu suda. Čuli ste ono "Ponekad nije bitno što se govori, nego tko to govori"? Svima nam preteško pada kritika, a ako je ona upućena od osobe koja nas uopće ne poznaje - uzimamo ju kao objetkivnu apsolutnu istinu i zbog nje smo spremni mijenjati svoje stavove i svoje ciljeve. Znate što? Not worth it. Live and let live!


20. Ne ostavljaj bivšeg i sadašnjeg dečka u istoj prostoriji

Muškarci su uvjereni da žene vole kada jedan drugoga istuku u želji da se dokažu pred njom. Slatka tajna - i žene su uvjerene da je ta dominantnost iznimno privlačna - sve dok se zaista dvojica ne potuku zbog nje - tada oni ispadnu neandertalci, a ona se smatra uzrokom muške gluposti. Nije to situacija koja vam je u životu nužno potrebna.


Primjedbe

  1. hahahahah, all true stuff :D sad si me podsjetila zašto sam voljela gilmorice :D a ne samo zbog slatkih dječaka :Đ

    OdgovoriIzbriši
  2. ima nešto u tome svemu, iako nikad nisam pobožno pratila ovu seriju :) prebrzo pričaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...